REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2803/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz Z., , OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Š. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. & S. S- L. d.o.o., Z., , OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1299/2023-3 od 27. veljače 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3023/2018-64 od 24. listopada 2023., u sjednici održanoj 18. rujna 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. U odgovoru na prijedlog tužitelj je ovome sudu predložio da ga odbaci i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Tuženik je u reviziji naznačio sljedeća pitanja:
1. „Da li je Sud dužan svoju odluku i zaključke opravdati logičnim i životno uvjerljivim razlozima, te s tim u svezi suditi o vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza stranaka i svjedoka sa stajališta logike, psihologije, životne uvjerljivosti i iskustva?“
2. „Da li je Sud dužan u presudi iznijeti ocjenu o gubitku povjerenja poslodavca u radnika kad se tuženik na nju poziva odnosno kada je ta činjenica navedena kao razlog otkaza u odluci o otkazu?“
3. „Da li gubitak povjerenja poslodavca u radnika zbog kojega nastavak radnog odnosa više nije moguć predstavlja zaseban opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu?“
4. „Da li Zakon o radu poznaje institut „pred-odobrenja“ godišnjeg odmora i da li je poslodavac, ili radnik, taj koji određuje raspored i vrijeme korištenja godišnjeg odmora?“
4.2. Prema članku 385.a stavku 1. ZPP, jedna od pretpostavki za dopuštenje revizije je i ta da se u povodu nje može očekivati odluka o pravnome pitanju koje su nižestupanjski sudovi u sporu razmatrali. U ovome sporu niti jedan od nižestupanjskih sudova nije razmatrao je li „dužan svoju odluku i zaključke opravdati logičnim i životno uvjerljivim razlozima, te s tim u svezi suditi o vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza stranaka i svjedoka sa stajališta logike, psihologije, životne uvjerljivosti i iskustva“, a ni je li „dužan u presudi iznijeti ocjenu o gubitku povjerenja poslodavca u radnika“. Zato se, što se tiče prva dva prethodno citirana pitanja, ne radi o pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
4.3. Nižestupanjski sudovi nisu izrazili ni shvaćanje predstavlja li ili ne već sam gubitak povjerenja poslodavca u radnika zaseban opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Zaključak o nedopuštenosti otkaza donijeli su sagledavši u cjelini članak 116. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 12/17 i 98/19, dalje: ZR), kojim je propisano da „poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu ... ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“, te odluku donijeli nakon što su utvrdili da nema temelja za zaključak da bi tuženik, poslodavac, imao razloga tvrditi da je izgubio povjerenje u tužitelja, radnika, zbog čega da nastavak radnoga odnosa ne bi bio moguć, jer tužitelj niti je povrijedio neku obvezu iz radnoga odnosa, niti postoje neke druge osobito važne činjenice za nemogućnost nastavka radnoga odnosa.
4.4. Također, nižestupanjski sudovi nisu ustvrdili ni da ZR poznaje institut „pred- odobrenja“ godišnjeg odmora, već su samo u obzir uzeli tužiteljevu tvrdnju da je imao razloga vjerovati da će mu godišnji odmor, na temelju prethodnoga razgovora s nadređenim mu radnikom, biti odobren.
4.5. Zato treće i četvrto citirano pitanje nisu važna pitanja za odluku u sporu, pa tako ni ona nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
4.6. S obzirom na navedeno, odlučeno je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP kao u točki I. izreke.
5. Tvrdnja tuženika iz prijedloga o povredi prava na pravično suđenje zasnovana je na pogrešnome uvjerenju da nižestupanjski sudovi nisu valjano obrazložili zaključak o osnovanosti tužbenoga zahtjeva. Tako tuženik nije učinio vjerojatnom tvrdnju o povredi temeljnih ljudskih prava pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
6. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka III. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o prijedlogu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 18. rujna 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
