REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-318/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Euro Daus d.o.o., OIB 19212513210 iz Splita, Put Mostina 1, kojeg zastupa Damir Đapić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 1481/2016-2 od 6. srpnja 2018., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-11303/15 od 23. svibnja 2016., u sjednici održanoj 18. rujna 2024.,
p r e s u d i o je :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.750,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (točka 2. izreke).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika za iznos od 9.721,09 Eura (točka I. izreke) i za taj je iznos potvrđena prvostupanjska presuda, dok je ista preinačena za iznos od 28,91 Euro tužbeni zahtjev je odbijen za taj iznos (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima žalbe (točka III. izreke).
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova za sastav revizije. Prije svega valja ukazati da nije jasno zbog čega je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 3. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju) kada je pobijana presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a što mu na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a daje pravo na podnošenje tzv. redovne revizije. Bez obzira na navedeno ovaj je sud o reviziji odlučivao kao o redovnoj.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Tužitelj izričito kao revizijski razlog navodi pogrešnu primjenu materijalnog prava.
7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu ispunjenja ugovorne obveze, odnosno po osnovu naknade štete zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja sklopljenog između stranaka 19. svibnja 1999.
8. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje, a sud drugoga stupnja takva utvrđenja prihvaća, slijedeće:
- da je tužitelj bio radnik tuženika,
- da su Euroherc životno osiguranje d.d. kao osiguratelj i prednik tuženika kao ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja za slučaj smrti osiguranika i za slučaj doživljenja zaključili policu životnog osiguranja broj 9910103288 dana 24. svibnja 1999., a u kojoj polici je tužitelj osiguranik s osiguranom svotom za doživljenje od 19.012,80 tadašnjih DEM,
-da je polica osiguranja zaključena za vrijeme od 1. lipnja 1999. do 1. lipnja 2014.,
- da su stranke 19. svibnja 1999. zaključili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama glede navedenog životnog osiguranja,
- da je čl. 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja određeno da se prednik tuženika obvezuje kao ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja iz police osiguranja za život broj: 9910103288 sklopljene s Euroherc životnim osiguranjem d.d. za osiguranje života osiguranika-tužitelja, poštivati sve ugovorne obveze za cijelo vrijeme trajanja osiguranja (dakle, do 1. lipnja 2014.),
- da je Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja određeno da će tuženik isplatiti tužitelju kao osiguraniku iz police osiguranja za slučaj doživljenja osiguranu svotu umanjenu za sva zakonom predviđena davanja u trenutku isplate, s tim da ukoliko bi do prestanka ugovora o radu tužitelja došlo sporazumno ili nakon što je proteklo više od 10 godina od sklapanja Ugovora, da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju otkupnu vrijednost iz pred ponude umanjenu za sva zakonom predviđena davanja, dok se tužitelj obvezao raditi za tuženika za vrijeme trajanja osiguranja,
- da je Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja određeno da je polica osiguranja života sastavni dio tog Ugovora,
- da su tužitelj i tuženik sporazumno (Sporazum o prestanku ugovora o radu od 29. prosinca 2014.) raskinuli radni odnos zaključno s danom 31. prosinca 2014., tako da je obveza tuženika na isplatu ugovorene svote osiguranja prema Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja dospjela 31. prosinca 2014. (dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2. prosinca 2015.),
- da je u Sporazumu o prestanku ugovora o radu (čl. 4.) kako je tužitelj suglasan da su tim Sporazumom uređena njegova ukupna prava i obveze te da se s danom potpisivanja Sporazuma odriče bilo kakvog potraživanja koje bi se temeljilo na pravima i obvezama koje su proizišle ili bi mogle proizići iz radnog odnosa,
- da su stranke Sporazumom o prestanku ugovora o radu regulirale svoja prava i obveze po osnovi sporazumnog ugovora o radu tužitelja, dok se ovim Sporazumom nisu mijenjale, niti prestale obveze i prava stranaka iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja, tako da se Sporazumom o prestanku ugovora o radu tužitelj nije odrekao svojih prava po osnovu Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja,
- da je tužitelj dopisom od 25. veljače 2015. zatražio od tuženika isplatu po osnovu Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja, dok tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja,
- da su ugovorne stranke u Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja očitovale svoju pravu volju prema međusobnim pravima i obvezama u kojima je tuženik obvezan isplatiti tužitelju otkupnu vrijednost police iz pred ponude umanjenu za sva zakonom predviđena davanja, dok se tužitelj obvezao raditi za tuženika za vrijeme trajanja osiguranja, tako da je navedenim Ugovorom bilo isključeno pravo tuženika na otkup police.
8.1. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvoga stupnja zaključuje da polica nije otkupljena jer da tuženik na tu okolnost nije dostavio niti jedan dokaz pa prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.
8.2. Sud drugoga stupnja ne prihvaća ovakav zaključak suda prvoga stupnja pa primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 2. ZPP-a zaključuje drugačije. Tako zaključuje da je tuženik Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja preuzeo obvezu da kao ugovaratelj i korisnik osiguranja za osiguranje života osiguranika-tužitelja poštivati sve ugovorne obveze iz predmetne police životnog osiguranja za cijelo vrijeme osiguranja (dakle, do 1. lipnja 2014.) te se obvezao prema navedenoj polici isplatiti tužitelju kao osiguraniku iz police osiguranja za slučaj doživljenja otkupnu vrijednost iz pred ponude umanjenu za sva zakonom predviđena davanja (koja prema utvrđenju prvostupanjskog suda s trenutkom dospijeća obveze tuženika prema tužitelju iznosi 9.750,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti) dok je navedenim Ugovorom bilo isključeno pravo tuženika na otkup police. Zaključuje i da tuženik navedenu ugovornu obvezu nije ispunio, već je suprotno Ugovoru (Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja) sklopljenim s tužiteljem, kao ugovaratelj osiguranja na vlastito traženje izvršio otkup predmetne police s danom 1. srpnja 2008.
8.3. Temeljem gore iznesenog sud drugoga stupnja iznosi pravno shvaćanje prema kojem je u konkretnom slučaju došlo do povrede ugovorne obveze, a čime su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu koju nalažu odredbe čl. 262. - čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koji Zakon je u ovom ugovornom odnosu trebalo primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1 Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05), a koji reguliraju pretpostavke naknade štete zbog povrede prethodno postojeće obveze. U tom smislu primjenjuje navedene odredbe i zaključuje da je tuženik je kao ugovaratelj osiguranja u pravnom odnosu prema osiguratelju, primjenom odredbe čl. 954. ZOO- a, imao ovlasti za otkup police te utoliko sam otkup police od osiguratelja u smislu navedene odredbe ne predstavlja protupravnu štetnu radnju. Međutim, zaključuje i da se tuženik u ugovornom odnosu prema tužitelju obvezao poštovati sve ugovorne obveze iz predmetne police životnog osiguranja za cijelo vrijeme trajanja osiguranja (dakle do 1. lipnja 2014.) pa je navedenom radnjom tuženik povrijedio ugovornu obvezu prema Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja sklopljenim s tužiteljem te je tužitelj shodno odredbi čl. 262. st. 2. ZOO-a ovlašten zahtijevati popravljanje štete koju je pretrpio. Stoga tužitelju dosuđuje iznos kojeg bi ostvario prema polici osiguranja života za slučaj smrti i doživljenja, a osigurana svota za doživljenje iznosi 19.012,80 tadašnjim DEM, a prema službenom tečaju 1DEM = 1,95583 Eura, pa odbija žalbu tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu za iznos od 9.721,09 Eura.
9. Tuženik se u reviziji, a u prilog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, poziva na pravna shvaćanja ovoga suda izražena u odlukama broj Revr- 1396/15 od 22. studenoga 2017. i Revr-138/2011 od 23. veljače 2011. te na odluku Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-361/13 od 26. ožujka 2015. Međutim, pozivanje tuženika na te odluke nije od značaja. Naime, u presudi ovoga suda broj Revr-138/11 od 12. veljače 2011. izraženo je pravno shvaćanje prema kojem su otkupom police prestale i obveze prema ugovoru o međusobnim pravima i obvezama životnog osiguranja, pa da time nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze. Međutim, tuženiku prije svega valja ukazati da je o ovoj pravnoj problematici odlučivao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3437/2009 od 23. prosinca 2010. i ukinuo odluku ovoga suda broj Revr-368/2008 od 17. rujna 2008. u kojoj je izneseno pravno shvaćanje o tome da u takvim slučajevima ne postoje pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika.
9.1. Odlučujući povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ovaj je sud u odluci broj Revr-479/13-2 od 20. svibnja 2015., pozivajući se na obrazloženje iz odluke Županijskog suda u Zadru broj Gž-1629/12-2 od 16. listopada 2013., izrazio pravno shvaćanje prema kojem dolazi do kršenja ugovornih obveza iz ugovora prema kojem je tuženik o svom trošku trebao u korist tužitelja zaključiti ugovor o osiguranju života i osiguranju od nezgode u situaciji kada je tuženik ugovor (policu) otkupio i otkupnu vrijednost zadržao za sebe. Dakle, pobijana odluka donesena je u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda iz odluke broj Revr-479/13-2 od 20. svibnja 2015.
9.2. Ovaj spor prije svega valja ravnati prema odredbama ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja kojima je tuženik preuzeo obvezu isplatiti tužitelju kao osiguraniku iz police osiguranja za slučaj doživljenja osiguranu svotu umanjenu za sva zakonom predviđena davanja u trenutku isplate, s tim da ukoliko bi do prestanka ugovora o radu tužitelja došlo sporazumno ili nakon što je proteklo više od 10 godina od sklapanja Ugovora, da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju otkupnu vrijednost iz pred ponude umanjenu za sva zakonom predviđena davanja. Međutim, tuženik to nije učinio već je policu otkupio. No, bez obzira na otkup police ostala je tuženikova obveza na isplatu prema ugovoru i neispunjenjem takve obveze tužitelj je ovlašten potraživati naknadu štete u visini onoga što mu je trebalo biti isplaćeno kako to pravilno navodi sud drugoga stupnja. Ovakvim se pravnim shvaćanjem reafirmira pravno shvaćanje iz odluke ovoga suda broj Revr- 479/13-2 od 20. svibnja 2015.
10. U odnosu pak na revizijske navode o potrebi istraživanja prave volje ugovornih strana tuženiku valja odgovoriti da je utvrđivanje prave volje činjenično pitanje koje seže izvan mogućnosti pobijanja revizijom. Pri tome mu valja i naznačiti da je takva volja u nižestupanjskim postupcima utvrđena. Isto tako, navod o utvrđenju nižestupanjskih sudova o isključenju prava na otkup police ne može se preispitivati u ovom revizijskom postupku kroz jedini istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. No, valja i ukazati da to pitanje nije pravno odlučujuće jer iz toga ne bi slijedilo da tužitelj nema pravo na naknadu štete jer je tuženik svjesno preuzeo ugovornu obvezu, pa posebnom odredbom nije niti trebalo isključiti pravo na otkup police (tako i Revr-479/13-2 od 20. svibnja 2015).
11. Stoga je reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).
Zagreb, 18. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
