REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3704/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u O., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. j.t.d., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2379/2024-2 od 4. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda, a djelomično preinačena odluka o trošku Općinskog suda u Osijeku, broj P-420/2021-44 od 4. travnja 2024., na sjednici održanoj 18. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2379/2024-2 od 4. lipnja 2024., kojom je potvrđena presuda, a djelomično preinačena odluka o trošku Općinskog suda u Osijeku, broj P- 420/2021-44 od 4. travnja 2024., postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Je li sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ili je ovlašten utvrditi njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost isključivo na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača?

2. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u pojedinačnom postupku koji je pokrenuo potrošač pozivajući se na ta utvrđenja ako se u pojedinačnom postupku utvrde drukčije činjenične okolnosti od onih koje su utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača?

3. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?

4. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

5. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?

6. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?

7. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?

8. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?“

1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se u odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. U odnosu na treće postavljeno pitanje predlagatelj nije naveo razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). U odnosu na četvrto postavljeno pitanje tuženik se poziva na odluke Suda Europske unije i to presudu od 14. ožujka 2013. u predmetu Mohamed Aziz protiv Caixa d´Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa) broj C-415/2011, ECLI:EU:C:2013:164 te presudu od 20. rujna 2017. u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i drugi protiv Banca Românească SA. Broj C-186/2017, ECLI:EU:C:2017:703, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama. U odnosu na peto postavljeno pravno pitanje tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-222/2004 od 5. ožujka 2004. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2010 od 15. listopada 2014., dok se u odnosu na šesto postavljeno pitanje poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. Nadalje, u odnosu na sedmo postavljeno pitanje poziva se na odluke Županijskog suda u Puli, broj Gž-1371/16 od 11. prosinca 2017. te Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-2394/16 od 28. lipnja 2017. Zaključno, u odnosu na osmo postavljeno pitanje predlagatelj nije naveo razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

1.3. Tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da postavljena pravna pitanja koje je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Naime, u odnosu na prvo i drugo postavljeno pravno pitanje valja reći da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke kako su nižestupanjski sudovi zauzeli pravno shvaćanje da su beziznimno vezani za utvrđenja iz kolektivnog spora kraj činjenice da je sud odredio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka – djelatnika banke, od kojeg dokaznog prijedloga je upravo tuženik odustao.

4.2. Odgovor na četvrto postavljeno pitanje uzrokuje li odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su imajući na umu utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja, osim testa transparentnosti proveli i test poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

4.3. U odnosu na peto i šesto postavljeno pravno pitanje ukazuje se na ustaljeno pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III- 5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, a koje je pravno shvaćanje već izrazio i ovaj sud.

4.4. U odnosu na sedmo postavljeno pitanje o prekidu tijeka zastare zbog podnošenja kolektivne tužbe, ovaj je sud o tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a predlagatelj nije iznio razloge zbog kojih bi trebalo preispitati ustaljenu sudsku praksu.

4.5. Zaključno, u pogledu ostalih pravnih pitanja (treće i osmo) ovaj sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da bi pitanja koja postavlja u prijedlogu bila važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

5. Nadalje, tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 18. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.