REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3015/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. P., Z., , OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. Z. M., Z., , OIB ..., i 2. Ž. M., Z., , OIB ..., koje zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u Z., radi raskida ugovora o doživotnome uzdržavanju, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-731/2023-5 od 22. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1530/2021-13 od 28. veljače 2023., u sjednici održanoj 18. rujna 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da joj reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su joj, prema njenu mišljenju, povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Tužiteljica je u reviziji naznačila sljedeća pitanja:
„1. Da li je prilikom donošenja presude u vezi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju sud dužan istodobno cijeniti uzroke poremećenosti odnosa, i stupanj poremećenosti odnosa, te s tim u vezi i uzajamni subjektivni odnos stranaka potpisnica ugovora o doživotnom uzdržavanju, kako u vrijeme poremećenosti odnosa, u vrijeme podnošenja tužbe, te naposljetku i u vrijeme donošenja presude kojom odlučuje o raskidu takvog ugovora?
2. Da li su naknadne pravne i faktične radnje koje su izvršile stranke potpisnice ugovora o doživotnom uzdržavanju (''naknadne'' u smislu da su izvršene sa dužim vremenskim odmakom od vremena nastanka poremećenosti odnosa, te kasnije, podnošenja tužbe, kada je već nastupila teža poremećenost odnosa između stranaka) relevantne za utvrđivanje stupnja poremećenosti odnosa između stranaka potpisnica takvog ugovora u vrijeme podnošenja tužbe za sudski raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju?
3. Da li se u parnici radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju radnje uzdržavane osobe, koje bi se mogle smatrati odbijanjem uzdržavanja, mogu uzimati kao otegotne za uzdržavanu osobu u situaciji kada je odbijanje uzdržavanja uzrokovano potpunim gubitkom povjerenja u davatelja uzdržavanja i obitelj istog?
4. Da li se od uzdržavane osobe može tražiti da primi uzdržavanje, koje davatelj uzdržavanja vrši samo ''pro forme'' u situaciji kada je davatelj uzdržavanja uzrokovao narušavanje odnosa sa primateljem uzdržavanja?“
4.2. Sadržaj naznačenih pitanja polazi od neutemeljenoga shvaćanja tužiteljice da sudovi nisu potpuno utvrdili činjenično stanje koje je odlučno za primjenu materijalnopravnih normi na temelju kojih treba odlučiti u sporu povodom tužbe primatelja uzdržavanja protiv davatelja uzdržavanja radi raskida ugovora o doživotnome uzdržavanju te od tvrdnji o činjenicama kakve u postupku nisu utvrđene. Zato se ne radi o pitanjima važnima za odluku u predmetnome sporu, pa samim tim ni o pitanjima važnima u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP. Pritom je za naglasiti i da se tužiteljica neutemeljeno, izlažući razloge važnosti naznačenih pitanja, poziva na pravna shvaćanja iz određenih odluka ovoga revizijskog suda, jer su te odluke donesene u činjeničnim okolnostima koje se ne mogu usporediti s predmetnima.
4.3. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5. Tvrdnje tužiteljice iz prijedloga da je „tuženiku povrijeđeno pravo iz čl. 26. Ustava RH, kako bi svi subjekti (državljani i stranci, pravne i fizičke osobe) trebali biti jednaki pred sudovima, kao i pravo iz čl. 29. Ustava RH, kako svatko, pa tako i tuženik ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (prvostupanjski i drugostupanjski) pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, dok je povrijeđeno i pravo na djelotvorni pravni lijek (čl. 13. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda)“, pri čemu valja zaključiti kako u citiranome dijelu prijedloga tužiteljica iznosi tvrdnje da su navedena prava povrijeđena njoj, a ne „tuženiku“, ali očito griješi u pisanju, posljedica su ničim opravdanoga shvaćanja tužiteljice da, kako to proizlazi iz ostatka sadržaja prijedloga, nižestupanjski sudovi nisu iznijeli jasne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva te da drugostupanjski sud nije odgovorio na njene odlučne žalbene navode. Tako tužiteljica nije učinila vjerojatnima tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 18. rujna 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
