REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-856/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dobar graditelj d.o.o. u stečaju, Split, Bihaćka ulica 2, OIB 09548010812, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kologranić, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja osporavanja osnovanim, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2055/2022-2 od 20. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-657/2021 od 8. travnja 2022., u sjednici održanoj 18. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I. i III. njene izreke kojima je utvrđeno osnovanim osporavanje tužiteljeva stečajnoga upravitelja tuženikove tražbine drugoga višeg isplatnog reda u iznosu od 4.716.998,15 kn i tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 4205/2022-2 od 22. ožujka 2023., zbog pravnoga pitanja: „Da li prijava tražbine u likvidacijskom postupku koji se provodi nad pravnom osobom prekida zastaru sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno smatra li se prijava potraživanja u likvidacijskom postupku radnjom vjerovnika poduzetom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine pred drugim nadležnim tijelom koja sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima prekida zastaru?“, pri čemu je ocijenjeno da u vezi s tim pitanjem ovaj sud nije zauzeo pravno shvaćanje te da je ono važno za razvoj prava u sudskoj praksi.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 1. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tuženik revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je stavkom 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi osnovanim osporavanje njegova stečajnoga upravitelja tuženikove tražbine drugoga višeg isplatnog reda u iznosu od 4.716.998,15 kn. Tu je tražbinu stečajni upravitelj osporio u stečajnome postupku istaknuvši prigovor zastare te je upućen na predmetnu parnicu. U postupku nije među strankama sporan rok zastarijevanja tuženikove predmetne tražbine i početak njegova tijeka, no sporno je je li tuženik prijavom tražbine u likvidacijskome postupku, prije no što je otvoren stečajni postupak nad tužiteljem, prekinuo zastaru.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je skupština tužitelja 30. ožujka 2011. donijela odluku o prestanku društva i provođenju likvidacije,

- da je tuženik saznavši za postupak likvidacije prijavio likvidatoru predmetnu tražbinu,

- da je skupština tužitelja 29. ožujka 2019. donijela odluku o nastavku poslovanja,

- da je nakon toga nad tužiteljem otvoren stečajni postupak u kojem je tuženik prijavio predmetnu tražbinu koju je stečajni upravitelj istaknuvši prigovor zastare osporio.

8. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev zaključivši da je osnovan prigovor zastare tuženikove tražbine, obrazloživši kako se neosnovano tuženik poziva na to da je zastaru prekinuo prijavom tražbine likvidatoru jer se ta tuženikova radnja ne može smatrati postupkom koji bi na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 37/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) doveo do prekida zastare.

9. Tuženik u reviziji ustraje na shvaćanju da je prijavom tražbine likvidatoru prekinuo zastaru na temelju članka 241. ZOO.

10. Pri ocjeni pravilnosti shvaćanja nižestupanjskih sudova o utjecaju prijave tražbine likvidatoru na prekid zastare treba poći od toga:

- da je člankom 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine,

- da se likvidacija društva s ograničenom odgovornošću, što je tužitelj u ovome postupku, u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11 i 111/12, dalje: ZTD), provodi kad nastanu razlozi za prestanak društva, osim kad je razlog prestanka društva pripajanje društva drugome društvu, spajanje s drugim društvom i podjela društva razdvajanjem, kad je nad društvom otvoren stečajni postupak i kad se radi o društvu koje nema imovine (članak 369. stavak 1. u vezi s člankom 472. ZTD),

- da je likvidacija nad tužiteljem provođena upravo na temelju odluke njegove skupštine o prestanku društva, a ne zbog nekog drugoga razloga,

- da likvidaciju o kojoj je riječ provode članovi uprave ako se društvenim ugovorom ili odlukom članova društva likvidatorima ne imenuju jedna ili više osoba (članak 471. stavak 1. ZTD),

- da su dužnosti likvidatora propisane člankom 374. u vezi s člankom 472. ZTD, prema kojem su, između ostaloga, likvidatori dužni okončati poslove koji su u tijeku, naplatiti tražbine, unovčiti imovinu društva i podmiriti vjerovnike, a u likvidacijskome postupku da likvidatori imaju položaj uprave te zastupaju društvo (članak 375. stavak 1. u vezi s člankom 472. ZTD-a).

11. Dakle, likvidacijski postupak o kojemu je ovdje riječ nije sudski postupak, već ga provodi samo društvo s ograničenom odgovornošću – njegovi likvidatori, koji mogu biti i dotadašnji članovi uprave. Zato, osim što se ne radi o postupku pred sudom, likvidatori se ne mogu smatrati niti drugim nadležnim tijelom u smislu članka 241. ZOO pred kojim bi se, povodom vjerovnikove radnje, mogao voditi postupak radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Za razliku od sudskoga parničnog ili arbitražnog postupka u kojemu sud ili arbitraža može utvrditi vjerovnikovu tražbinu pa i naložiti dužniku njeno ispunjenje, ili postupka pred sudom ili drugim nadležnim tijelom u kojemu vjerovnik može zahtijevati ostvarenje tražbine ovrhom, te postupka u kojemu se pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može na zahtjev vjerovnika tražbina osigurati, u likvidacijskome postupku propisanome ZTD-om, o kojemu je ovdje riječ, tražbina se ne može ni utvrditi, ni osigurati ni ostvariti. Za razliku od sudskoga parničnoga, ovršnoga, postupka osiguranja ili nekoga od insolvencijskih postupaka, ili navedenih postupaka koji se mogu voditi pred drugim nadležnim tijelom, likvidator o tražbini vjerovnika društva ne donosi nikakvu odluku (o utvrđenju tražbine, njenome osiguranju ili ostvarenju) već tu tražbinu, ako smatra da postoji, može ispuniti, pa i bez obavijesti (prijave) vjerovnika te tražbine likvidatoru. S druge pak strane, pa i neovisno o tome je li prethodno prijavio tražbinu likvidatoru, vjerovnik tijekom cijeloga postupka likvidacije može pokrenuti odgovarajući postupak radi utvrđenja, osiguranja, pa i prisilnoga ostvarenja svoje tražbine, jer to odredbama o likvidaciji iz ZTD-a nije zabranjeno, kako to osnovano ističe drugostupanjski sud.

12. Stoga je na predmetno revizijsko pitanje odgovor da se u likvidacijskome postupku koji se provodi nad pravnom osobom prema Zakonu o trgovačkim društvima zastara u skladu s člankom 241. Zakona o obveznim odnosima ne prekida vjerovnikovom prijavom tražbine likvidatoru, odnosno, takva se prijava u likvidacijskome postupku ne smatra radnjom vjerovnika poduzetom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine pred drugim nadležnim tijelom koja u skladu s člankom 241. Zakona o obveznim odnosima prekida zastaru.

13. Kako je pobijana presuda donesena u skladu s takvim shvaćanjem odlučeno je na temelju članka 393. stavka 1. ZPP kao u točki I. izreke.

14. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (točka II. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).

Zagreb, 18. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek