Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1346/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. L. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku u R., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda P., G., V., K., B., F. M. iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj: P-846/2021 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj: P-846/2021 od 17. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje točka II. izreke rješenja sadržanog u presudi Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj: P-846/2021 od 17. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Točkama I, II i IV izreke prvostupanjske presude utvrđuju se ništetnim odredba čl. 2. st.1. Ugovora o kreditu, broj ..., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, odredba čl. 1. i 7. st.1. citiranog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te odredba čl. 3. istog kredita, u dijelu kojom je ugovorena jednokratna naknada 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

2. Točkama III i V izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 2.171,77 eur te 272,38 eur, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Točkom VI izreke naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi trošak postupka od 2.187,62 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

4. Rješenjem sadržanim u citiranoj presudi utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe za isplatu s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka I. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka zbog djelomičnog povlačenja tužbe (točka II. izreke).

5. Protiv prvostupanjske presude te točke II. izreke rješenja žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., 80/22, dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno podredno ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora zahtjev je za utvrđenje ništetnim dijela predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule, promjenjive kamatne stope te tzv. ulazne naknade, kao i restitucijski zahtjev na isplatu po osnovi glavnice vezano za CHF i ulaznu naknadu.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

9. Odgovarajući na žalbene navode tuženika ističe se da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138.a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

11. Nadalje, kako je u dijelu odredbe čl. 2. i čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ugovorna kamata i valuta glavnice u CHF sadržajno izražena na identičan način kao i ona, koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetne. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

12. Naime, odlučno je je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

13. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (dio čl. 1. i 7. Ugovora po osnovi glavnice vezano za valutu CHF) po kojoj je tužitelj preplatio u utuženom razdoblju ukupan iznos od 2.171,77 eur to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena djelomična ništetnost čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos (čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO-a, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se, imajući u vidu prednja utvrđenja, radi o nepoštenom stjecatelju, koji je u obvezi plaćanja zatezne kamate od trenutka stjecanja novčanog iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

14. Valja dodati da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

15. Vezano uz navedeno, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Vezano uz žalbene navode koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu prvostupanjski je sud (pod toč. 9. obrazloženja) naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,3%) koji je naplatio u trenutku odobravanja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir da je Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija (…) kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru (…), to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

17. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim čl. 3. ugovora i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, sve primjenom čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u predmetni Ugovor o kreditu.

18. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari, budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina propisanog čl. 225. ZOO- a, dok je restitucijski zahtjev vezano uz ništetnost dijela odredbi koje su vezane uz promjenjivu kamatnu stopu tužba povučena.

20. Zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

21. Vezano uz žalbene navode kojima se ukazuje na pad tečaja u određenom periodu valja navesti da nije sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

22. Kada je tome tako, tuženik kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu, već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženika.

23. Prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZPP-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

24. Kod toga prošireno vijeće ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da se sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a, radi opravdanja takvog prigovora, ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.

25. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. st. 6. ZPP-a.

26. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

27. Pravilna je i odluka o troškovima postupka donesena uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a, koja je donesena u skladu s visinom konačno postavljenog zahtjeva.

28. U odnosu na odbijanje zahtjeva tuženika za naknadu troška u odnosu na povučen dio zahtjeva, valja istaknuti da ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da se u ovom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora radi nepoštenih ugovornih odredbi te da bi primjena odredbe ZPP-a o dosudi troškova sukladno uspjehu u sporu dovela do narušenja pravične ravnoteže između interesa stranaka odnosno dosuđivanje troška tuženiku predstavljalo bi prekomjeran teret tužitelju kao potrošaču koji nije dao povod za ovu parnicu.

29. Ujedno valja dodati da vezano uz povučen dio zahtjeva nisu tijekom postupka niti nastali posebni troškovi, bilo u vezi troškova zastupanja, bilo u vezi troškova vještačenja.

30. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe, budući da nije uspio u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1., u vezi sa čl. 166. ZPP-a).

31. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a Odlučeno je kao u izreci.

32. Točka I. izreke rješenja sadržanog u prvostupanjskoj presudi, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec, v.r.