Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-244/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja R. H., zastupane po O.-u S., OIB:…, protiv tuženika J. M. iz D. R., OIB: …zastupanog po punomoćnik A. P., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1089/2020 od 21. siječnja 2021., na sjednici održanoj 18. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1089/2020 od 21. siječnja 2021. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 764,66 eura i zateznih kamata na iznos od 4.464,46 eura tekućih od 14.lipnja 2018. do 03.prosinca 2018 te u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1089/2020 od 21. siječnja 2021. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu i u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.464,46 eura (slovima: četiritisućečetiristošesdesetčetirieuračetrdesetšestcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 03.prosinca 2018. pa do isplate.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 451,26 eura (slovima: četiristopedesetjedaneurodvadesetšestcenti).

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 580,65 eura (slovima: petstoosamdeseteurašezdesetpetcenti) sa zateznim kamatama od 21.

siječnja 2021. do isplate, i to do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 207,37 eura ( slovima: dvijestosedameuratridesetsedamcenti), u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 33.637,45 kn sa zateznim kamatama od 03.prosinca 2018. pa do isplate, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.765,31 kn, kao i sa preostalim zatraženim tijekom zateznim kamata od 14.lipnja 2018. do 03.prosinca 2018. tužitelj odbijen. Točkom II. izreke naloženo da tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.400,00 kn.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke I. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog čl. 353. st. 1. toč.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje:ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i odluke o troškovima postupka u dijelu kojim su tužitelju dosuđeni troškovi postupka i očito odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 39.402,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama primjenom pravila o stjecanju bez osnove, a koji iznos je isplatio tužitelju na temelju pravomoćne i ovršne presude koja je naknadno povodom podnesene revizije ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

6. Tuženik se žalbom paušalno poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP-a, pa ovaj sud. nije dužan ispitivati da li je prvostupanjski sud počinio takvu procesnu povredu, dok se tuženik sadržajem žalbe neosnovano poziva na počinjenu bitnu procesne povrede iz čl. 354.st.2. toč. 9. i 11. ZPP-a.

6.1. Naime, suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju nije riječ o presuđenoj stvari, budući da ne postoji objektivni identitet ovog spora i spora koji se vodi između istih stranaka pod poslovnim brojem Pr-67/17. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog iznosa na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-331/09 od 03. veljače 2014., dok je u postupku poslovni broj Pr-67/17 koji se vodi između istih stranaka, ali u različitim stranačkim ulogama, predmet spora zahtjev ovdje tuženika za isplatu razlike plaće, dakle riječ je o različitim zahtjevima pa nema objektivnog identiteta spora. Stoga, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna procesna povreda iz čl. 354.st.2.toč.9.ZPP-a na koju se žalbom pozva tužitelj.

6.2. Također, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-67/17 od 25. veljače 2019. koja je donesena u ponovnom suđenju nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo ranije donesenu pravomoćnu presudu na temelju koje je izvršena isplata predmetnog iznosa tužitelju, a niti pobijana presuda nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Među strankama nisu sporne slijedeće činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-331/09 od 03. veljače 2014. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. GžR-54/14 od 10.lipnja 2014. ovdje tužitelju naloženo da isplati ovdje tuženiku s osnove razlike plaće brutto iznos od 11.265,64 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka,

- da je tužitelj na temelju navedene presude isplatio tuženiku ukupan iznos od 39.402,76 kn i to na ime neto glavnice iznos od 7.552,49 kn, na ime zateznih kamata iznos od 6.124,62 kn, na ime troškova postupka iznos od 18.125,00 kn, na ima zateznih kamata na troškove postupka iznos od 1.835,34 kn, što ukupno iznosi 33.637,45 kn, dok je na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje, te porez i prirez na dohodak uplatio u fondove iznos od ukupno 5.540,21 kn, a Financijskoj agenciji iznos od 225,00 na ime naknade za njezin rad, odnosno ukupno iznos o 5.765,31 kn,

- da je nakon izvršene isplate rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-1521/14-2 od 06.prosinca 2016. ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu br. GžR-54/14 od 10.lipnja 2014. i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-331/09 od 03. veljače 2014. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je u ponovnom suđenju donesena pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr 67/17 od 25. veljače 2019. ( potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj GžR-412/2019. od 24.lipnja 2019.) kojom je tuženiku dosuđen iznos od 28.993,82 kn bruto sa zateznim kamatama i troškovima postupka, dakle više nego što mu je bilo dosuđeno ranije ukinutom presudom na temelju koje je tužitelj izvršio predmetnu isplatu.

9. Sporno je da li je tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos stečen na temelju pravomoćne sudske presude koja je naknadno povodom podnesene revizije ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10. Prvostupanjski sud cijeneći da je tužitelj nesporno isplatio tuženiku na temelju pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta iznos od 33.637,45 kn, pozivom na čl. 1111. i čl. 1117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da je tuženik taj iznos stekao bez osnove pa da je dužan isti vratiti tužitelju, sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Stoga u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan.

11. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 5.765,31 kn prvostupanjski sud imajući u vidu da taj iznos tužitelj nije isplatio tuženiku, već uplatio u fond mirovinskog osiguranja odnosno državni proračun i Financijskoj agenciji, zauzima pravno shvaćanje da tuženik taj iznos nije primio, slijedom čega u smislu čl. 1111. i čl. 1117. ZOO-a isti nije dužan vratiti tužitelju. Stoga, u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, kao i u preostalom zatraženom tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 2. I čl. 155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka razmjerno uspjehu u sporu, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa).

13. Neosnovano se tužitelj žalbom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava u donosu na odbijajući dio prvostupanjske presude, dok se tuženik osnovano žalbom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na dosuđujući dio prvostupanjske presude.

14. U konkretnom slučaju, obvezu tuženika za povrat isplaćenog iznosa koji se temelji na stjecanju bez osnove valja ocijeniti i s aspekta primjene Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori- broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) kojom se štiti pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

14.1. Naime, Europski sud za ljudska prava (dalje:ESLJP) povodom zahtjeva broj broj 48921/13 (Č. protiv H.) donio je odluku 26. travnja 2018., a povodom zahtjeva broj 679/2011 (S. protiv H.) donio je odluku 2. travnja 2015., a u kojim odlukama je izrazio slična pravna shvaćanja vezano za povrat stečenog bez osnove.

14.2. U oba predmeta ESLJP je zauzeo pravno shvaćanje da naknada zbog nezaposlenosti koja je isplaćivana na temelju konačnog rješenja upravnog tijela (predmet Č.) odnosno novčani iznos koji je isplaćen na ime razlike plaće na temelju pravomoćne sudske odluke (predmet S.) predstavljaju vlasništvo u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju odnosno imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu, dok odluka domaćeg tijela kojom je podnositeljica obvezana vratiti primljenu naknadu zbog nezaposlenosti odnosno ukidanje pravomoćne sudske odluke predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva protivno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, posebice kada je presuda izvršena u korist podnositelja, a podnositelj je nakon toga dužan vratiti iznos primljen na temelju pravomoćne presude.

14.3. Nadalje, u predmetu Solomun protiv Hrvatske ESLJP je utvrdio da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti s obzirom da nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdavale ukidanje pravomoćne sudske odluke u koju se tužitelj imao pravo pouzdati, zbog čega je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje zaštićeno čl. 6. Konvencije.

15. Sukladno prethodno iznesenim pravnim shvaćanjima ESLJP-a, u sporu radi vraćanja stečenog na temelju pravomoćne sudske odluke, kao što je predmetni, sud je dužan ocijeniti da li povratom iznosa stečenog na temelju odluke kojom se stjecatelj obvezuje na povrat isplaćenog iznosa dolazi do povrede prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju i/ili prava na pošteno suđenje zajamčenog čl. 6. Konvencije te u tu svrhu provesti test razmjernosti.

16. U konkretnom slučaju, nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku predmetni novčani iznos na temelju pravomoćne i ovršne sudske presude, slijedom čega primljeni iznos nedvojbeno predstavlja vlasništvo tuženika zaštićen čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, a zahtjev tužitelja za povrat tog iznosa predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva. Predmetno miješanje nesporno je propisano zakonom (čl. 1111. i čl. 1117. st.2. ZOO-a) i teži legitimnom cilju (ispravljanju pogreške domaćeg tijela), međutim prema ocijeni ovog suda ne postoji razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika i cilja koji se tim miješanjem želi postići.

16.1. Naime, u konkretnom slučaju u skladu sa pravnim shvaćanjem ESLJP-a valja imati u vidu pravnu prirodu stečenog iznosa čije se vraćanje traži, a to je u konkretnom slučaju novčani iznos koji je isplaćen tuženiku kao djelatnoj vojnoj osobi (radniku) tužitelja s osnove plaće, zatim da povrat isplaćenog iznosa zahtjeva država, a posebice da je u ponovnom postupku koji se vodio nakon što je ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je izvršena isplata, pravomoćnom presudom ovdje tuženik uspio u sporu te je ovdje tužitelj obvezan isplatiti mu iznos veći od onog koji je tužitelj primio na temelju pravomoćne presude prije njezina ukidanja. Dakle, prema pravomoćnoj presudi donesenoj u ponovnom postupku tuženiku pripada pravo na isplatu novčanog iznosa (i većeg) čiji povrat tužitelj traži u ovom postupku pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za povrat isplaćenog sa zateznim kamatama tuženik bio dužan vratiti tužitelju iznos koji mu u konačnici pripada po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Pri tome, valja reći da odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelj ne bi bio doveden u situaciju dvostrukog plaćanja tražbine tuženika (izvršenom isplatom na temelju ranije donesene pravomoćne presude koja je naknadno ukinuta te isplatom na temelju pravomoćne i ovršne presude donesene u ponovnom postupku), budući da je u obje presude riječ o istoj tražbini koja je djelomično ispunjena na temelju ranije

presude pa tuženiku za već isplaćeni dio odbijanjem tužbenog zahtjeva ne bi pripadalo pravo na naplatu na temelju presude donesene u ponovnom postupku. Stoga, prema ocijeni ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, prihvaćanje zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenog iznosa sa zateznim kamatama na temelju pravomoćne presude koja je naknadno ukinuta, tuženiku bi bio nametnut prekomjeran individualni teret čime bi došlo do povrede prava tuženika na mirno uživanje vlasništva protivno čl.1.Protokola 1 uz Konvenciju.

16. Slijedom navedenog, bez obzira na formalnu utemeljenost tužbenog zahtjeva (čl. 1111. i čl. 1117. st.2. ZOO-a) u okolnostima konkretnog slučaja isti je valjalo odbiti kao neosnovan.

17. Iz navedenih razloga, pozivom na čl. 368. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke I. izreke i odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke, kao u točki I. izreke, a primjenom čl. 373. ZPP-a prihvaćana je žalba tuženika kao osnovana te je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke preinačena, kao u točki II. izreke.

18. S obzirom na ishod spora, pozivom na čl. 166. st.2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka. Tuženiku koji je uspio u sporu uspio u cijelosti na temelju čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife pripada pravo na naknadu troškova postupka u cijelosti i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 132,72 eura (Tbr.8.t.1.), podneska od 17. lipnja 2020. u iznosu od 132,72 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 14. veljače 2019. u iznosu od 66,36 eura (Tbr.9.t.2.) i na ročištu 17. studenog 2019. u iznosu od 132,72 eura (Tbr.9.t.1.), sa PDV-om u iznosu od 116,13 eura (Tbr.42.) odnosno u ukupnom iznosu od 580,65 eura, sa zatraženim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

19. Budući da je tuženik uspio sa žalbom u cijelosti, primjenom čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife pripada mu zatražena naknada troška za sastav žalbe u iznosu od 165,90 eura (Tbr.10.1.) sa PDV-omu iznosu od 41,47 eura (Tbr.42.) odnosno u ukupnom iznosu od 207,37 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci 18. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.