REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1916/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Gundulićeva 29/A, protiv tuženika OSEJAVA d.o.o., OIB 57984746011, Zagreb, Trpinjska 3, kojeg zastupaju punomoćnici Ivana Knezović, odvjetnica u Makarskoj i Saša Vladić, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-575/2021-14 od 27. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-575/2021-14 od 27. ožujka 2023. u točkama I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-575/2021-14 od 27. ožujka 2023. u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 50.700,11 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 2.588,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U točki III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu više traženog troška parničnog postupka od 1.393,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev za naknadu štete koju tužitelj potražuje od tuženika zbog izvođenja rudarskih radova bez pravne osnove na nekretnini k. č. br. 4326/7 k. o. Makarska- Makar u vlasništvu tuženika.

3. Prvostupanjski sud je utvrdio da je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je tuženik bez ugovora o koncesiji i bez građevinske dozvole eksploatirao mineralnu sirovinu tehničko-građevni kamen u rastresenom stanju u količini od 19.100,00 m3, da se radi o rudnom blagu koje je u vlasništvu Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 4. Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ broj: 56/13, 52/18, 115/18, 98/19, dalje: ZR), da tuženik nije osporio vjerodostojnost Zapisnika o inspekcijskom nadzoru, koji predstavlja javnu ispravu sukladno odredbi čl. 230. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23; dalje: ZPP) niti predložio dokaze na okolnost da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je nepravilno sastavljena pa je uz primjenu ZR-a i čl. 2. i 4. Uredbe o naknadi štete po osnovi otuđenja mineralne sirovine („Narodne novine“ broj 55/19; dalje: Uredba) ocijenio da je tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan.

4. Protiv točaka I. i II. izreke presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.1. U žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a. Navodi da je bitna činjenica, a koja nije bila obuhvaćena dokazivanjem, da u postupku inspekcijskog nadzora nije prema tuženiku doneseno rješenje o nepravilnostima, a tijekom nadzora nije ni bila prisutna osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, niti je Zapisnik o inspekcijskom nadzoru potpisan od strane tuženika. Ukazuje i to da je tuženik osporio da je otuđio mineralnu sirovinu, što je suprotno obrazloženju presude u kojem se navodi da tuženik nije osporio vjerodostojnost Zapisnika o inspekcijskom nadzoru. Smatra da se ne radi o materijalu koji predstavlja rudno blago, nego o nestrukturiranom materijalu koje se sa stajališta uporabljivosti u građevinarstvu ne smatra rudnim blagom pa nije bilo osnove za primjenu ZR-a. Ističe da je prekoračen tužbeni zahtjev jer umjesto odluke o tužbenom zahtjevu koji glasi: „dužan je tuženik u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 50.700,11 EUR“ odlučeno je da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati 50.700,11 EUR/382.000,00 kn. Navodi da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati činjenice koje mu idu u korist jer su svi njegovi dokazni prijedlozi odbijeni, a tužiteljevi prihvaćeni. Smatra da je tužiteljeva obveza bila dokazati da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, a što nije dokazao. Navodi da je ostala nedokazana štetna radnja jer se nije radilo o rudarskim, već građevinskim radovima prema dozvoli i projektu. Iskopani materijal se ne može svrstati pod rudno blago jer je materijal dio zemljišnog materijala koji se koristi za zatrpavanje rovova prilikom izvođenja radova infrastrukture, kao i da nije bilo viška iskopa niti oplemenjivanja u smislu odjeljivanja materijala od jalovine, dakle ne radi se o protupravnoj eksploataciji pa nema ni oštećenja tuženika. Smatra da je sud pogrešno utvrdio što je sporno, a što nesporno jer je i osnova i visina tužbenog zahtjeva sporna, dakle sporno je među stranaka je li tuženik obavljao rudarske radove eksploatacije mineralne sirovine jer je tuženik tvrdio da je obavljao građevinske radove. Navodi da je u vrijeme inspekcijskog nadzora bio u postupku pribavljanja građevinske dozvole za gradnju objekta te je u svrhu gradnje započeo izvođenje pripremnih građevinskih radova, istina prije izdavanja građevinske dozvole jer ona protuzakonito nije izdana tuženiku na vrijeme. Smatra da je tužitelj trebao tražiti uspostavu prijašnjeg stanja, a ne isplatu štete u novcu. Navodi da nije bilo mjesta primjeni ZR-a i Uredbe, već ako se pri izvođenju građevinskih radova pojavi višak iskopa koji predstavlja mineralnu sirovinu primjenjuje se Pravilnik o postupanju s viškom iskopa mineralnih sirovina („Narodne novine“ broj 79/14).

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer je tužbeni zahtjev glasio: „dužan je tuženik u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 50.700,11 EUR/382.000,00 kn“, a prvostupanjski sud je odlučio na način da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati 50.700,11 EUR/382.000,00 kn. Prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev budući da je u izreci pobijane presude odlučio o tužbenom zahtjevu za isplatu 50.700,11 EUR sa zateznim kamatama, kako je uređen na pripremnom ročištu 10. veljače 2023. te time nije odlučio o nečem drugom od onog što je traženo, niti je dosuđeno više od traženog.

9. Predmet spora je zahtjev za isplatu 50.700,11 EUR, na ime naknade štete nastale tužitelju zbog tuženikove eksploatacije mineralne sirovine tehničko- građevnog kamena na k.č. br. 4326/7 k.o. Makarska- Makar bez ugovora o koncesiji i bez građevinske dozvole.

10. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, kao i da nema razloga o odlučnim činjenicama stoga je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te se presuda zasad ne može ispitati.

11. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je investitor gradnje aparthotela na k.č. br. 4326/7 k.o. Makarska-Makar, koje je u njegovom vlasništvu i posjedu, da navedena nekretnina nije eksploatacijsko polje niti je tuženik rudarski gospodarski subjekt iz čl. 14. ZR-a, da nije izvodio rudarske radove eksploatacije mineralne sirovine, već obavljao pripremne građevinske radove radi izgradnje građevine i da je zatražio izdavanje građevinske dozvole, da se radi o sirovini koja se ugrađuje u obuhvat te građevine koja će se graditi na predmetnoj nekretnini, kao i sirovini koja će se koristiti za zasip građevine, da je sav iskopani materijal deponiran na predmetnoj k.č. br. 4326/7 k.o. Makarska-Makar, a u slučaju viška da će postupiti sukladno odredbi čl. 144. ZR-a.

12. Prvostupanjski sud je uvidom u Zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 24. ožujka 2021. koji se smatra javnom ispravom (a koji je suprotno tvrdnjama tuženika potpisan od strane Dragana Mišetića u svojstvu punomoćnika tuženika) utvrdio da je tuženik u razdoblju od travnja 2020. do veljače 2021., bez ugovora o koncesiji i bez građevinske dozvole, otkopavao i pridobio iz ležišta tehničko-građevni kamen u količini od ukupno 19.100,00 m3 te je zaključio da je tuženik bespravno eksploatirao mineralnu sirovinu, stoga je primijenio odredbe ZR-a.

13. Sukladno odredbi čl. 4. st. 2. ZR-a propisano je da je rudno blago u vlasništvu Republike Hrvatske, a čl. 3. st. 3. ZR-a da se rudnim blagom smatraju sve organske i neorganske mineralne sirovine koje se nalaze u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju u prvobitnom ležištu, u nanosima, jalovištima, talioničkim troskama ili prirodnim rastopinama (u daljnjem tekstu: mineralne sirovine). Mineralne sirovine se smatraju, između ostalog i mineralne sirovine za proizvodnju građevnog materijala: tehničko-građevni kamen (amfibolit, andezit, bazalt, dijabaz, granit, dolomit, vapnenac), građevni pijesak i šljunak iz neobnovljivih ležišta, građevni pijesak i šljunak iz morskog dna, ciglarska glina (čl. 5. st. 1. t. 3. ZR-a). Rudarskim radovima, u smislu toga Zakona, smatraju se svi radovi koji se izvode u svrhu istraživanja i eksploatacije mineralnih sirovina, te radovi sanacije prostora (čl. 9. ZR-a). Eksploatacijom mineralnih sirovina, u smislu tog Zakona, smatra se otkopavanje ili pridobivanje mineralnih sirovina iz ležišta i oplemenjivanje mineralnih sirovina (čl. 11. ZR-a). Pod protupravnom eksploatacijom u smislu tog Zakona smatra se svaka eksploatacija mineralnih sirovina bez valjane dokumentacije propisane Zakonom ili protivno valjanoj dokumentaciji, a osobito: eksploatacija mineralnih sirovina na zemljišnim česticama na kojima nije dodijeljena koncesija i/ili izvan obuhvata utvrđenog provjerenim rudarskim projektom na temelju kojeg je dodijeljena koncesija, odnosno protivno ugovoru o koncesiji za eksploataciju mineralnih sirovina čl. 164. st. 1. t. 5. ZR-a).

14. Međutim, ZR također uređuje i postupanje s mineralnim sirovinama kod izvođenja građevinskih radova, a o tome prvostupanjska presuda nema razloga.

15. Naime, odredbom čl. 144. st. 1. ZR-a propisano je da ako prilikom građenja građevina koje se grade sukladno propisima o gradnji preostane višak iskopa koji se ne ugrađuje u obuhvat te građevine, a sadrži mineralnu sirovinu, investitor je dužan višak iskopa staviti na raspolaganje Republici Hrvatskoj kao vlasniku. Predstavlja li iskop mineralnu sirovinu ustanovljava se na temelju uzoraka dobivenih prigodom geomehaničkog ispitivanja (st. 2.). Svi investitori građevina za koje je posebnim propisom određena obvezna kontrola glavnog projekta glede mehaničke otpornosti i stabilnosti konstrukcija i temeljnog tla dužni su u roku od 30 dana prije početka radova obavijestiti tijelo nadležno za upravljanje državnom imovinom i Državni inspektorat o višku iskopa koji sadrži mineralnu sirovinu koji će preostati prilikom gradnje, a sukladno glavnom projektu građenja i troškovniku (st. 3.).

16. Tuženik je tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi tvrdio da na k.č.br. 4326/7 k.o. Makarska-Makar obavlja pripremne građevinske radove radi gradnje građevine i to Aparthotela Aqua (što proizlazi iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 24. ožujka 2021.), da će sirovinu ugraditi u građevinu, kao i da je zatražio izdavanje građevinske dozvole, ali upravno tijelo o tome još nije donijelo odluku. Uzimajući u obzir te tvrdnje kao i odredbu čl. 144. st. 1. ZR-a odlučna je činjenica, a koju prvostupanjski sud nije ispitivao, budući da je pogrešno utvrdio da tuženik obavlja rudarske, a ne građevinske radove, koja količina iskopane mineralne sirovine ulazi u obuhvat građevine, a koja količina predstavlja višak kod izvođenja građevinskih radova.

17. Naime, ukoliko mineralna sirovina bude korištena na način da se ugrađuje u obuhvat građevine, investitor građevine ju ne stavlja na raspolaganje Republici Hrvatskoj kao vlasniku, budući da iz ZR-a proizlazi da je on dužan staviti na raspolaganje Republici Hrvatskoj kao vlasniku samo višak te mineralne sirovine. Višak iskopa koji sadrži mineralnu sirovinu koji će preostati prilikom gradnje, utvrđuje se sukladno glavnom projektu građenja i troškovniku. Ukoliko investitor postupa protivno odredbi čl. 144. st. 1. Republika Hrvatska kao vlasnik ima pravo na naknadu štete.

18. Slijedom navedenog, prvostupanjska presuda se za sada ne može ispitati jer je potrebno utvrditi odlučne činjenice u vezi viška mineralne sirovine kod izvođenja građevinskih radova, stoga je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

19. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje ovaj sud, tako što će uzeti u obzir dokazne prijedloge stranaka i utvrditi odlučne činjenice, a nakon provedenog dokaznog postupka donijeti novu, na zakonu utemeljenu presudu i odlučiti o ukupnim troškovima postupka.

Zagreb, 18. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac

Broj zapisa: 9-3086c-922ea

Kontrolni broj: 0d62c-98750-28859

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Srđan Šimac, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.