Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-60/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. Z. iz Z., OIB: … i 2. A. Z. iz Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnik F. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. R., odvjetnica u Z., radi poništaja / raskida, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-2224/2017-22 od 22. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2224/2017-22 od 22. studenog 2021.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između A. Z. i A. Z., kao primatelja uzdržavanja i G. Z., kao davatelja uzdržavanja, kao neosnovan, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev upravljen na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

2. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu preinači u korist tužitelja.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Tuženik je odgovorio na žalbu i tražio naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Tužitelji su roditelji tuženika.

7. Tužitelji, kao primatelji uzdržavanja, i tuženik kao davatelj uzdržavanja, su 31. ožujka 2015. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je tuženik preuzeo obvezu uzdržavanja tužitelja do smrti i u dobroj vjeri, a naročito osigurati prema traženju primatelja uzdržavanja sve potrebne stvari i sredstva za život, pomagati im oko održavanja osobne higijene, osigurati propisane lijekove i liječničku pomoć, snositi sve troškove liječnika i lijekova uključivo i bolničke troškove, ako to bude potrebno osigurati o svom trošku drugu osobu koja će uskočiti u ispunjavanju obveze uzdržavanja u slučaju kraće odsutnosti ili bolesti, osigurati odjeću, obuću, hranu primjerenu njegovim životnim potrebama i dobi, pomagati pri fizičkom kretanju primatelja uzdržavanja, odvesti i dovesti ih gdje je potrebno, pomagati u svakom pogledu a nakon smrti sahraniti o svom trošku u skladu sa mjesnim, vjerskim ili nacionalnim običajima, a primatelji uzdržavanju su prenijeli u vlasništvo davatelja uzdržavanja nekretninu oznake čest. zem…., površine 1128 m2, u naravi kuća i dvorište upisano u zk.ul. … k.o. Z.. Ugovorne strane su konstatirale da je davatelj uzdržavanja i do sada skrbio o primateljima uzdržavanja,

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog postojanja mane volje na strani primatelja uzdržavanja i protivnosti s odredbom članka 580. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužitelji su postavili eventualni tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 188. stavak 2. ZPP-a kojim su zahtijevali raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju tvrdeći da tuženik nije ispunjavao svoje obveze.

9. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužba podnesena 8. prosinca 2017.;

- da su tužitelji u iskazima naveli da su bili u zabludi prilikom potpisivanja ugovora jer nisu znali da je ugovoreno da cijela nekretnina oznake čest. zem….k.o. Z. treba pripasti tuženiku;

- da je drugotužitelj A. Z. povukao tužbu što je prvostupanjski sud utvrdio rješenjem broj P-2224/17 od 20. veljače 2019.;

- da je A. Z. ponovo podnio identičnu tužbu 22. srpnja 2019. a parnica po toj tužbi je pripojena ovoj parnici;

- da su tužitelji tijekom 2015. znali za točan sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju odnosno da su znali da su ugovorom raspolagali cijelom nekretninom u korist tuženika.

10. Primjenjujući na utvrđeno činjenično stanje odredbe članka 335. ZOO-a prvostupanjski sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju jer je prvotužiteljica A. Z. propustila subjektivni rok u kojem je mogla tražiti poništenje a drugotužitelj A. Z. je propustio i subjektivni i objektivni rok.

11. Ta odluka suda je pravilna.

12. Pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora zbog mana volje prestaje istekom roka od jedne godine od dana saznanja kada se razlog pobojnosti odnosi na zabludu i prevaru, a kada se radi o prisili od dana prestanka prisile (članak 335. stavak 1. ZOO), a u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od sklapanja ugovora (članak 335. stavak 2. ZOO-a).

13. Potpuno je jasno da je drugotužitelj propustio objektivni rok od tri godine jer je tužbu podnio 22. srpnja 2019. a ugovor je sklopio 31. ožujka 2015. Nakon što je utvrdio da je znala tijekom 2015. prvotužiteljica A. Z. za točan sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju, tj. da je znala da su tužitelju prenijeli cjelokupnu nekretninu tijekom 2015., prvostupanjski sud je zaključio da je prestalo i njeno pravo zahtijevati poništenje ugovora jer je propustila subjektivni rok. Postupajući na ovaj način prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

13.1. Činjenični zaključak prvostupanjskog suda o tome da su tužitelji tijekom 2015. saznali za točan sadržaj ugovora je prihvatljiv i ovom, drugostupanjskom, sudu. Kao prvo prvotužiteljica A. Z. je iskazala da je saznala par dana nakon potpisivanja ugovora da je predmet ugovora cijela nekretnina. Kada se to dovede u vezu sa tekstom ugovora u kojem jasno stoji da se prenosi pravo vlasništva čest. zem. … k.o. Z. za cijelo te je navedeno što u naravi predstavlja kao i iskazima svjedoka D. Z., A. P., A. B. i L. Z. posve je logičan i uvjerljiv zaključak prvostupanjskog suda. Dakle, subjektivni rok za zahtijevati poništenje ugovora je počeo teći zasigurno 2015. godine a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. prosinca 2017., proizlazi da su tužitelji propustili subjektivni rok.

13.2. U ovom postupku nema mjesta primjeni pravnih shvaćanja iznesenih u presudama Europskog suda za ljudska prava Hohwald Moor i drugi protiv Švicarske (broj 2067/10 i 41072/11) od 11. ožujka 2014. jer je u tom predmetu propušten rok za traženje zaštite zbog bolesti, dok se u ovom predmetu o tome ne radi, a u predmetu Esih protiv Turske (broj 59601/09) sud je utvrdio povredu podnositeljičinog prava na pristup sudu zbog toga što su se nacionalni sudovi pozvali samo na objektivni rok, a nisu uzeli u obzir kada je podnositeljica saznala za štetu. U ovom predmetu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su oba tužitelja saznala za razlog zbog kojeg su mogli zahtijevati poništenje ugovora tijekom 2015.

13.3. Europski sud za ljudska prava ne problematizira legitimnost instituta zastare ni prekluzivnih rokova, kao mogućih ograničenja prava na pristup sudu. Problematizira se ako se, prema okolnostima konkretnog slučaja, ocijeni da je ograničenje nerazmjerno, pa je tako u predmetu Howald Moor i drugi protiv Švicarske zauzeo stajalište da se neproporcionalnim ograničenjem smatra uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je zbog bolesti za štetu i njen opseg saznao naknadno, a bolest je bila takve prirode da je za štetu mogao saznati nakon proteka objektivnog roka, dok je u predmetu Esim protiv Turske Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu prava na pristup sudu zbog toga što su se nacionalni sudovi pozvali samo na vrijeme kada se štetni događaj dogodio i činjenicu da podnositelj zaštitu nije zatražio u roku od 5 godina, ne uzimajući u obzir kada je podnositelj saznao za štetu.

13.4. Kao što je ranije navedeno, u ovom predmetu su tužitelji za razloge zbog kojih su tražili poništenje ugovora saznali tijekom 2015., pa je obojici istekao subjektivni rok, zastare. A. Z. je propustio i objektivni rok.

14. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio izvođenje drugih dokaza jer se na temelju provedenih dokaza utvrdilo relevantno činjenično stanje za donošenje zakonite odluke. Nije bilo potrebe za saslušanjem u svojstvu svjedoka sutkinje koja je ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju a na okolnost je li objašnjen njegov sadržaj i posljedice, jer to proizlazi iz isprave (ugovora).

15. Tužitelji u žalbi navode da sud nije u obrazloženju presude dao razloge je li došlo do prevare u ovom predmetu, iako tijekom postupka nisu tvrdili da je ugovor pobojan zbog prevare. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice osim ako se tiču povreda odredaba parničnog postupka (članak 352. stavak 1. ZPP-a),pa se ovaj žalbeni navod ne može uzeti u razmatranje. Isto tako i žalbeni navodi da je do sklapanja ugovora došlo zbog prisile se ne može uzeti u razmatranje jer se radi o novoj činjenici.

16. Žalbeni navodi da je ugovor ništetan u konačnici ne mogu utjecati na zakonitost pobijane presude jer i kada bi se uzelo da je ugovor ništetan (iako za to nema utemeljenja u raspravnoj građi) takav ugovor ne može se ni poništiti ni raskinuti zbog neispunjenja.

17. Polazeći od stajališta da svaka ugovorna strana može zahtijevati raskid ugovora zbog neispunjenja obveze protivne strane (članak 583. stavak 3. ZOO-a prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za raskid ugovora jer je utvrdio da je tuženik ispunjavao svoje obveze. Zaključak o tome temelji na iskazu tužitelja, koji su jasno i nedvosmisleno izjavili da je tuženik ispunjavao svoje ugovorne obveze. Zbog toga prvostupanjski sud nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka J. Z., L. Z., A. P., A. B. i D. Z. u dijelu kojim su tvrdili da tuženik i njegova obitelj nisu nikada skrbili o tužiteljima jer je to u protivnosti s iskazima tužitelja, a oni (svjedoci) su izravno zainteresirani za predmet spora s obzirom da su potencijalni nasljednici tužitelja i to D. kao kćer, L. i A. kao unuke po načelu predstavljanja ili su u bliskom obiteljskom odnosu sa nasljednicima tužiteljima A. P. kao kćerka D., a J. kao majka L. i A. B.. Nadalje, prvostupanjski sud nije poklonio ni vjeru iskazu svjedokinje T. K. koja je nesrodna sa strankama u dijelu u kojem ona navodi da tuženik nije skrbio o tužiteljima jer je to kontradiktorno s iskazima tužitelja i jer ona nema neposrednih saznanja već je sve o čemu je iskazivala saznala iz razgovora s J. Z. i D. Z.. Na navod da tuženik nije financijski pomagao tužitelje sud je utvrdio da je takva obveza ugovorena sukladno potrebama primatelja uzdržavanja, a kako su sami tužitelji naveli da im to nije potrebno ni po toj osnovi se nije moglo utvrditi da tuženik nije ispunjavao svoje obveze.

18. Činjenični zaključci i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda koje je primijenio u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva su pravilni i ovaj sud ih u cijelosti prihvaća, te se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na te razloge.

19. Budući su tužitelji u cijelosti izgubili spor pravilno im je naloženo platiti parnične troškove.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka koji se odnosi na odgovor na žalbu je valjalo odbiti jer taj trošak po stajalištu ovog suda nije bio potreban za vođenje spora (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a).

21. Radi izloženog na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

Dubrovnik, 18. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić, v.r.