Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-291/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Maje Štampar Stipić i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog VM, zbog kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., 126/19. i 84/21. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog VM, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 25. lipnja 2024., broj K-15/2024, u sjednici održanoj 17. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog VM kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom optuženi VM proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., pobliže opisanog u izreci presude, te je na temelju članka 118. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 7 mjeseci, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. srpnja 2022. do 20. siječnja 2023., te od 17. veljače 2023. do 24. studenog 2023., te od 7. veljače 2024. nadalje.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te isti padaju na teret državnog proračuna.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni optuženi VM, po branitelju Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom, "da se prvostupanjska presuda poništi i da se donese nova presuda kojom se optuženik oslobađa svih optužbi, odnosno proglašava krivim za nanošenje tjelesne ozljede u prekoračenju nužne obrane.“
3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba optuženog VM nije osnovana.
5. Iako optuženik u uvodu žalbe ne ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iz daljnjeg tijeka žalbe proizlazi da sadržajno upire na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, optuženik navodi da su razlozi suda „ proturječni sami sebi, te dokazima u spisu “, čime opisuje navedenu bitnu povredu i to da se presuda ne može ispitati jer da su razlozi navedeni u njoj proturječni i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza. Međutim, nakon paušalnog i uopćenog gore citiranog navoda, optuženik u biti ponavlja svoj iskaz s rasprave ( da nije imao neizravnu namjeru nanošenja teške tjelesne ozljede, nego upravo suprotno, nakon udarca šakom, kad je oštećeni podigao motornu rezačicu živice, oštećenika je udario šakom, a zatim ponovno ošamario zapravo ga želeći poniziti i sramotiti, a ne teško tjelesno ozlijediti“), čime sadržajno obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
6. Optuženik u uvodu žalbe navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona, no iz daljnjeg sadržaja žalbe također proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da smatra kako iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik kazneno djelo počinio u nužnoj obrani ili da je počinio kazneno djelo tjelesne ozljede u prekoračenju nužne obrane.
7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pažljivom analizom svih provedenih dokaza te ocjenom svakog dokaza za sebe i u njihovoj ukupnosti, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pod točkama 17. i 18. obrazložio zbog čega nije povjerovao obrani optuženika da je postupao u nužnoj obrani, niti u prekoračenju iste. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da optuženik nije bio napadnut od strane oštećenika, pa da bi se morao braniti, kako to nastoji prikazati u žalbi, već je promatrajući cijelu dinamiku događaja, ispravno zaključio da je optuženik bio taj koji je prvi ošamario oštećenika, a nakon što se oštećenik pokušao odmaknuti od njega, istog uhvatio za potkošulju, nakon čega mu je zadao još dva udarca zatvorenom šakom, pa upravo činjenica da je oštećenik samo podigao u zrak motornu pilu koju je držao u rukama, ne zamahujući njome prema optuženiku, ukazuje na to da se na taj način pokušao obraniti od napada optuženika.
7.1. Nije osnovan niti žalbeni navod da je šamar koji je optuženik zadao oštećeniku bio slabijeg intenziteta, jer je upravo optuženik u svojoj obrani sam naveo da je oštećenika snažno ošamario, a o čemu se u svom nalazu i mišljenju očitovala i sudskomedicinska vještakinja dr. Marija Baković. U daljnjem dijelu žalbe, obrana izvodi proizvoljne zaključke kako je u hrvatskoj kulturi šamar oblik iskazivanja nezadovoljstva i ponižavanja, pa navodi različite situacije kada se taj tip udarca nanosi, pokušavajući uvjeriti drugostupanjski sud kako kod optuženika nije postojala namjera tjelesnog ozljeđivanja oštećenika, no bezuspješno.
7.2. Stoga, suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud zaključuje, analizirajući cjelokupnu dinamiku događaja, broj udaraca koje je optuženik nanio oštećeniku u području glave (šamar i dva udarca šakom), imajući u vidu da se radi o osobi starije dobi, cijeneći nalaze i mišljenja sudskomedicinskog vještaka i vještaka neurokirurga, da je optuženik, postupajući na opisani način, svjestan svih navedenih okolnosti, pristao na nanošenje teške tjelesne ozljede oštećeniku, koja je ostala u pokušaju.
7.3. Žalbeni navodi u kojima se ističe kako je optuženik samo izvršavao svoje zakonsko pravo na zaštitu posjeda u vidu samopomoći, nisu od utjecaja na pravilnost donošene odluke, jer se u konkretnom slučaju nije niti radilo o smetanju posjeda i samopomoći, a i da je bio taj slučaj, to pravo ostvaruje se sudskim putem u parničnom postupku, a ne tjelesnim napadom na osobu koja ga povređuje.
7.4. Vezano za daljnje žalbene navode u kojima se obrana poziva na nalaz i mišljenje vještaka neurokirurga Miroslava Gjurašina i mogućnost izbjegavanja smrtne posljedice kod oštećenika, treba napomenuti da je upravo nakon ukidne odluke Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, broj I Kž-43/2024., od 2. travnja 2024., prije završetka dokaznog postupka državno odvjetništvo izmijenilo optužnicu na način da optuženika više nije teretilo za kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti, kao ranijom optužnicom, već za tešku tjelesnu ozljedu u pokušaju, zbog čega ovi žalbeni navodi nisu relevantni.
7.5. Vezano za žalbeni navod kako KM nije vjerodostojan svjedok, treba navesti kako je iskaz ove svjedokinje cijenjen u dijelu koji se odnosi na vrijeme kada je oštećenik nakon inkriminiranog događaja došao kući gdje opisuje njegovo stanje i što su povodom toga poduzimali te kako se oštećenik osjećao. Samu dinamiku događaja, udarce koje je optuženik zadao oštećeniku ista nije niti opisivala. Vezano za iskaz svjedoka FM, koji je naveo da je vidio kako je u jednom trenutku oštećenik počeo mlatarati s motorkom, odnosno s njom upirati prema optuženiku, treba navesti, da je sam optuženik u svojoj obrani naveo kako je oštećenik u jednom trenutku podigao tu motornu rezačicu živice no da nije stigao s njom niti zamahnuti jer ga je on (optuženik) ošamario u predjelu uha, iz čega proizlazi da je upravo optuženik bio taj koji je prvi napao oštećenika, pa ne može biti govora o nužnoj obrani, niti prekoračenju iste, kao što je već ranije navedeno.
7.6. Stoga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi ispravno utvrdio činjenice koje smatra neosporenim, naveo na temelju kojih dokaza je utvrdio sporne činjenice, te detaljnom analizom i ocjenom svakog dokaza za sebe i svih dokaza međusobno iznio razloge zbog kojih smatra da je nesporno utvrđeno da su se u ponašanju optuženog VM ostvarila subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11.
8. Iako se optuženik ne žali na kaznu, u odredbi članka 478. ZKP/08. propisano je da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi između ostalog i žalbu zbog odluke o kazni, pa je ovaj drugostupanjski sud preispitao prvostupanjsku presudu i u tom dijelu, te smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti u smislu članka 47. KZ/11., koje utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja, a što je sve valjano obrazložio. Cijeneći pravilno olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, osnovano je zaključio kako će se kaznom zatvora u trajanju od 1 godine i 7 mjeseci u cijelosti postići svrha kažnjavanja te specijalna i generalna prevencija.
9. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je, u povodu podnesene žalbe, ispitao prvostupanjsku presudu i u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti kao i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 17. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović
