Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-698/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane RH, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-110/2023 od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 110/2023 od 12. travnja 2024. u točki IV izreke u dijelu kojim je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 248,85 eura sa zateznom kamatom od 12. travnja 2024. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 248,85 eura sa zateznom kamatom od 12. travnja 2024. do isplate.

II Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-110/2023 od 12. travnja 2024. u točki I izreke te u preostalom dijelu točke IV izreke.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo obrane RH, OIB: 66486182714 isplatiti tužitelju EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 1.475,30 eur uz zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 12,79 eur od 16.06.2012. godine

- na iznos od 371,67 eur od 16.12.2013. godine

- na iznos od 421,78 eur od 16.03.2014. godine

- na iznos od 669,06 eur od 16.04.2014. godine,

pa do isplate, sve u roku od osam dana.

II Odbija se zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I izreke.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se isplata glavnog potraživanja uz pripadajuću zateznu kamatu izvrši na žiro-račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu.

IV Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.858,48 eur, uz zateznu kamatu tekuću od 12. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu, sve u roku osam dana.“

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom I i IV izreke žalbu je izjavila tužena zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) te traži naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

2.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu tužene odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba tužene je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 8/14 i 70/19), potpuno je i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te je sud prvog stupnja u pogledu troškova postupka djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, dok je u preostalom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tužene na poslovima djelatne vojne osobe. U vremenskom razdoblju od 2011., (a i ranije) obavljanje službenih poslova i zadaća na terenu bilo je organizirano na način da je tužitelj bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama, a koje dodatke na plaću mu tužena nije platila. Zbog neplaćanja dodataka na plaću, u vremenskom razdoblju od 23. studenog 2011. pa do 1. lipnja 2014., tužitelj smatra da je oštećen najmanje za iznos oko bruto 300,00 kuna za svaki mjesec utuženog razdoblja. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženoj da mu na ime neisplaćenih dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, u smjenama isplati iznos od 1.475,30 eur bruto, uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od dospijeća navedenog iznosa pa do njegove isplate.

6. Pravilno je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

6.1. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je teret dokaza o radnom vremenu kojeg je tužitelj proveo na radu kod tužene sukladno odredbi čl. 131. st. 4. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., u daljnjem tekstu: ZR) na tuženoj kada dnevne evidencije radnog vremena nisu potpune, pravilno i točno vođene te ne odražavaju stvarno radno vrijeme tužitelja za vrijeme boravka na terenima.

Nadalje, tužitelj je ovlašten dokazivati da je radio više sati od onih koji su prikazani u službenim evidencijama o radnom vremenu, te se radno vrijeme može dokazivati i iskazima svjedoka i samog tužitelja.

6.2. Zbog navedenoga, kada je tužitelj personalnim dokazima (saslušanjem njega kao stranke i svjedoka koji su radili s njim u spornom razdoblju) dokazao način rada koji nije podudaran sa službenim evidencijama, primjenom čl.131. st. 4. ZR-a, na tuženoj je teret dokazivanja drugačijeg radnog vremena od onoga koje proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka.

6.3. Tužitelj i saslušani svjedoci suglasno navode da je tužitelj pored redovnih sati ostvario i prekovremene sata. Svjedoci i tužitelj su iskazivali o radu na terenu kao i na odavanjima počasti umrlim braniteljima te na obranama od poplava (specifični oblici terena), zatim da su iskorišteni slobodni dani koji su im priznati, ali bez obzira na broj ostvarenih prekovremenih sati, dok im za prekovremene sate koji nisu pokriveni slobodnim danima nije isplaćena naknada plaće.

Temeljem suglasnog iskaza tužitelja i svjedoka utvrđeno je da radno vrijeme tužitelja za vrijeme rada na terenu nije bilo osmosatno radno vrijeme već znatno duže.

7. Imajući u vidu prethodno izloženo, primjenom čl. 10. st. 3. Zakona o obrani (Narodne novine br. 33/02., 58/02. i 76/07.), čl. 96. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07. i 88/09) i Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 118/09.) kojima je bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama i turnusima i na drugi odgovarajući način, te prekovremeni rad, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada noću i subotom u ukupnom iznosu kao to konačno potražuje tužitelj u skladu s varijantom nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koja je izrađena sukladno iskazu tužitelja i svjedoka koji u bitnome suglasno potvrđuju da evidencije rada na terenu ne prikazuju stvarno odrađene sate rada.

8. Pri tome treba istaknuti da je tužitelj od prekovremenih sati rada oduzeo iskorištene slobodne dane.

9. S obzirom da su svjedoci u bitnome potvrdili da radno vrijeme u trajanju kako je u evidencijama tužene navedeno ne odgovara stvarno odrađenom radnom vremenu te da njihove prigovore o tome nitko nije evidentirao, uzimao u obzir niti razmatrao, pravilno sud prvog stupnja smatra uvjerljivim navode tužitelja i svjedoka o radnom vremenu, a isto tako je logično da svjedoci i tužitelj nisu mogli sa sigurnošću iskazati koliko se točno radilo svakoga dana zasebno, po datumima boravka na terenima. Razlike u iskazima nisu pravno relevantne jer, a kako je to prethodno već navedeno, kada tužena nije sukladno zakonu vodila evidencije, ona je bila dužna dokazati točne sate rada, a što tužena tijekom postupka nije učinila već je uporno osporavala tvrdnje tužitelja.

U situaciji kada je tužitelj dokazao da evidencije o radnom vremenu nisu točne, tada je tužena bila dokazati stvarno odrađene sate rada, a ne sada osporavati točnost i uvjerljivost navoda tužitelja.

Institut prebacivanja tereta dokazivanja podrazumijeva pravo tužene da dokazuje suprotno od onoga što tvrdi tužitelj, ali na način da dokaže točnost svojih tvrdnji i time ospori tvrdnje tužitelja. Međutim, tužena ne dokazuje konkretan rad tužitelja, dok je s druge strane utvrđeno da tužena isti nije pravilno evidentirala, već tužena uporno tvrdi da su evidencije koje je ona vodila točne, a što se ne može prihvatiti i nakon čega dolazi do primjene čl. 131. st. 4. ZR-a.

10. Dakle, kako je sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom periodu, kao djelatna vojna osoba, obavljao poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama blagdanima, da mu dodaci na plaću za taj rad nisu isplaćeni, da tužena nije vodila preciznu i pravilnu evidenciju u pogledu prekovremenih sati rada te da je tužitelj, kada je bio na terenu u utuženom razdoblju, radio radnim danom i subotom i nedjeljom, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio izračun vještaka u varijanti sačinjenoj po prijedlogu tužitelja, uz umanjenje za slobodne dane, a u skladu s kojom je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev.

11. Tužena neosnovano u žalbi ističe da su evidencije o radnom vremenu javne isprave uz koje se veže presumpcija autentičnosti i istinitosti u smislu čl. 230. ZPP-a. Riječ je o ispravama kao dokazima kojima se mogu dokazivati pravno relevantne činjenice i sud je ovlašten ocjenjivati uvjerljivost tih dokaza kao i svakog drugog dokaza.

12. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio i zahtjev tužitelja da se iznos s osnova parničnog troška isplati na žiro-račun punomoćnika, Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu. Naime, takva isplata nije suprotna nekoj kogentnoj normi, a tužitelj je opunomoćio odvjetnika i za primitak novca, odnosno dosuđenih troškova postupka.

13. Nadalje, trošak se odmjerava prema uspjehu s konačnim tužbenim zahtjevom, pa je pravilno sud prvog stupnja primjenom čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a odlučio o troškovima postupka.

13.1. Pri tome prethodno povlačenje tužbe s dijelom tužbenog zahtjeva nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka sadržanoj u pobijanoj presudi.

Tužena ima prava sukladno čl. 158. ZPP-a, a ista nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu. Naime, trošak se odmjerava prema uspjehu s konačnim tužbenim zahtjevom kao je to sud prvog stupnja i učinio, a ako tuženiku za povučeni dio tužbe (s dijelom tužbenog zahtjeva) pripada pravo na naknadu troška postupka, to nije od utjecaja na primjenu čl. 154. st. 5. ZPP-a u odluci o troškovima postupka iz prvostupanjske presude.

13.2. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da je za vođenje spora bio nužan trošak sastava podnesaka od 11. rujna 2017., 17. prosinca 2017., 11. ožujka 2021. jer je riječ o obrazloženim podnescima kojima se tužitelj očituje na neke od prethodno poduzetih parničnih radnji ili navoda tužene.

13.3. Potreban je bio i trošak pristupa na ročište od 30. siječnja 2018., a na kojem ročištu se raspravljalo o glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. No, osnovano tužena prigovara da sud prvog stupnja tužitelju nije trebao priznati trošak sastava odgovora na žalbu koju je tužena izjavila protiv u ovom postupku prethodno donesene prvostupanjske presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje spora.

14.1. Zbog navedenoga je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u visini od 199,08 eura uvećano za PDV od 25% preinakom prvostupanjske presude odbijen kao neosnovan primjenom čl. 373. ZPP-a, dok je prostali dio žalbe tužene odbijen kao neosnovan i prvostupanjska je presuda u preostalom dijelu potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

15. Kako je tužena sa žalbom uspjela samo u pogledu dijela odluke o trošku postupka, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je njen zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 17. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević