REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-4925/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. M. B., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnica Lj. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika P. f. d.o.o. u likvidaciji, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-482/2019-2 od 17. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 5534/18-46 od 22. veljače 2019., u sjednici održanoj 17. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-482/2019-2 od 17. rujna 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5534/18-46 od 22. veljače 2019. u dijelovima kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu, za isplatu naknade plaće i za utvrđenje sudskog raskida te sudi:

1.) Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka tuženika od dana 27. siječnja 2017. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme tužiteljici.

2.) Nalaže se tuženiku isplati tužiteljici na ime neisplaćene plaće za dio mjeseca siječnja, za mjesece veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz te za dio mjeseca rujna 2017. ukupan bruto iznos od 29.330,71 eur (220.992,23 kuna) sa zateznom zakonskom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to za:

- iznos od 350,17 eur (2.638,34 kn) od 01. veljače 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. ožujka 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. travanja 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. svibanja 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. lipnja 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. srpnja 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. kolovoza 2017.

- iznos od 3.851,84 eur (29.021,72 kn) od 01. rujna 2017.

- iznos od 2.017,63 eur (15.201,85 kn) od 01. listopada 2017.,

pa sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3.) Sudski se raskida Ugovor o radu od 22. srpnja 2013. s danom 18. rujna 2017.

r i j e š i o j e:

I. Ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-482/2019-2 od 17. rujna 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 5534/18-46 od 22. veljače 2019. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu i dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova, kao i u dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnih troškova po zahtjevu tuženika, te se u tim se dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. siječnja 2017., za isplatu iznosa od 220.992,23 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime neisplaćenih plaća dospjelih u razdoblju od 1. veljače 2017. do zaključno 1. listopada 2017., za sudski raskid ugovora o radu sa danom 18. rujna 2017., za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 145.108,60 kn te naknadu troška parničnog postupka (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 75.625,00 kn.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanjem privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 90.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, i to zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te podredno pozivajući se na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložila je reviziju prihvatiti te ukinuti nižestupanjske odluke i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu odluku na način da se prihvati tužbeni zahtjev.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora u iznosu od 6.250,00 kn.

5. Revizija je osnovana.

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 17. rujna 2019, slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a st. 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,...“.

7. Obzirom da je tužiteljica ovaj spor pokrenula kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa - podnesena revizija tužiteljice je dopuštena kao izravna, pa ju je kao takvu ovaj sud razmatrao.

8. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 22. srpnja 2013. na radnom mjestu Rukovoditelj sektora računovodstva i financija,

- da se 12. siječnja 2017. vratila sa porodiljinog dopusta,

- da je Odlukom tuženika od 27. siječnja 2017. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici otkazan Ugovor o radu zaključen 22. srpnja 2013. izmijenjen i dopunjen I. Dodatkom od 23. prosinca 2013., II. Dodatkom od 15. rujna 2014, i III. Dodatkom od 17. veljače 2015.,

- da je obrazloženje navedene odluke o otkazu utemeljeno na tvrdnji kako je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog činjenice da ne posjeduje VII. stupanj stručne spreme, u pogledu kojeg je sklopila ugovor o radu, a radi čega je poslodavac izgubio povjerenje u radnicu,

- da iz sklopljenog Ugovora o radu (koji je s tužiteljicom sklopila prethodna uprava tuženika) proizlazi da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu Rukovoditelj sektora računovodstva i financija te da posjeduje VII. stupanj stručne spreme,

- da je za radno mjesto tužiteljice Pravilnikom o radu tuženika bio propisan minimalno

VII. stupanj stručne spreme obrazovanja,

- da je u Radnoj knjižici tužiteljice bilo upisano Sveučilište u H., Njemačka, zanimanje diplomirani upravitelj poduzeća, uz napomenu: „priznato rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje KI:UP/I-502-06/09-01/695 od 16.9.2009.“,

- da je rješenjem Republike Hrvatske, Agencije za znanost i visoko obrazovanje od 16. listopada 2009. priznata tužiteljici za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj inozemna visokoškolska kvalifikacija Diplomk-Betrebswirtin koje je učilište Universitat H., F. W. S. iz Savezne Republike Njemačke dodijelilo tužiteljici 13. svibnja 2007. završetkom studijskog programa,

- da je tuženik (nova uprava tuženika) zatražio pojašnjenje tužiteljičine visokoškolske kvalifikacije od Agencije za znanost i visoko obrazovanje koja je svojim dopisom u elektroničkom obliku od 15. prosinca 2016., te pisanom dopunom od 30. siječnja 2017., očitovala da ne pojašnjava rješenje o priznavanju IVK, već samo pojašnjava navedenu kvalifikaciju koja je po njihovom mišljenju smještena na 6. razinu Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO) koja je povezana s razinom 6 Europskog kvalifikacijskog okvira (EOF), odnosno s razinom i Kvalifikacijskog okvira Europskog prostora visokog obrazovanja (OF-EHEA),

- da je tužiteljica po povratku s porodiljinog dopusta tuženiku dala na uvid kompletnu dokumentaciju vezano uz njezinu stručnu kvalifikaciju koju tuženik ranije nije imao, te od tuženika dobila na uvid pojašnjenje Agencije za visokoškolsko obrazovanje kao nadležnog tijela vezanog za stupanj stručne spreme te joj dana mogućnost da se očituje.

10. Prvostupanjski sud, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje kako je tuženik kao poslodavac imao opravdani razlog izvanredno otkazati ugovor o radu tužiteljici, budući da tužiteljica na traženje poslodavca nije dostavila dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da se zaposlila i zaključila Ugovor o radu s tuženikom za obavljanje poslova za koje nije imala propisani stupanj stručne spreme, pa ta okolnost navedenoj situaciji daje osobitu važnost i težinu zbog koje radni odnos među strankama više nije bio moguć. Ujedno ocjenjuje da je tužiteljica time počinila i osobito tešku povredu obveze iz radnoga odnosa pa su se ispunili uvjeti u smislu odredbe čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR) za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici te odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti predmetne odluke, a posljedično navedenom odbija kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu plaće, sudski raskid i naknadu štete.

11. Drugostupanjski sud odbija žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrđuje prvostupanjsku presudu i rješenje.

12. U revizijskom stupnju postupka sporna je pravilna primjena odredbe čl. 116. ZR, odnosno je li tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa radi koje je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u nju kao radnicu.

13. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

14. Prema ocjeni ovog suda, a u okolnostima konkretnog slučaja, nižestupanjski su sudovi pogrešno zaključili da činjenica što tužiteljica, na zahtjev tuženika, a nakon više od tri godine rada kod njega, nije dostavila dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da ima sedmi stupanj stručne spreme, koji je propisan za njezino radno mjesto, predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa kada koja opravdava izvanredno otkazivanje Ugovora o radu.

14.1. Navedena ocjena ovoga suda proizlazi iz činjenice da je tužiteljici za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj priznata inozemna visokoškolska kvalifikacija koja joj je upisana u radnu knjižicu rješenjem Agencije za znanosti i visoko obrazovanje od 16. listopada 2009., a kada još nije donesen Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (donesen je 8. veljače 2013.), koji je imao zadaću sve stečene kompetencije razvrstati na jednu od razina Hrvatskog kvalifikacijskog okvira i uskladiti s Europskim kvalifikacijskim okvirom. Nadalje, proizlazi i iz činjenice trenutka zasnivanja radnog odnosa i obveze tuženika kao poslodavca da provjeri udovoljava li radnik uvjetima koji su propisani za to radno mjesto. U trenutku zasnivanja radnog odnosa, poslodavac je morao raspolagati tužiteljičinom radnom knjižicom u kojoj je upisano navedeno rješenje, pa je već tada, ukoliko je sumnjao u isto, trebao tražiti pojašnjenje o istom. To što je tuženik, nakon više od tri godine od trenutka zasnivanja radnog odnosa tužiteljice, zatražio pojašnjenje njezine kvalifikacije od Agencije za znanost i visoko obrazovanje, koja je u pojašnjenju od 15. prosinca 2016. navela da je navedena kvalifikacija po njihovom mišljenju smještena na 6. razinu Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO), a izričito navodeći da tim dopisom ne pojašnjava rješenje o priznavanju IVK, ukazuje da tužiteljica nije tuženika svjesno dovodila u zabludu te stoga navedena okolnost ne može predstavljati osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa radi koje je tuženik izgubio povjerenje u tužiteljicu, a koja opravdava izvanredno otkazivanje Ugovora o radu. Posebno sagledavajući to i kroz činjenicu koja proizlazi iz stanja spisa da je tužiteljica sve godine savjesno i stručno obavljala svoje poslove te da je bivša uprava tuženika bila izuzetno zadovoljna s radom tužiteljice, sve do dolaska nove uprave, u vrijeme kada je bila na porodiljnom dopustu, a koja je potakla navedeno pitanje. Stoga, u ovim okolnostima konkretnog slučaja na opisani način, po ocjeni ovoga suda, tužiteljica nije počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR koja je imala za posljedicu gubitak povjerenja tuženika kao poslodavca u nju kao radnicu, a radi čega nastavak radnog odnosa više ne bi bio moguć, što joj se osporenom odlukom stavlja na teret.

15. Odredbom čl. 95. st. 3. ZR propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

16. Slijedom navedene zakonske odredbe te uzevši u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 13. ožujka 2018. na koji stranke nisu imale primjedbe, a polazeći od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj sud je ocijenio da je i zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca, osnovan.

16.1. Zakonsku zateznu kamata dosuđena je prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

17. Odredbom čl. 125. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osam prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

18. S obzirom da je osporena odluka tuženika utvrđena nedopuštenom te da je tužiteljica postavila i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 18. rujna 2017. jer je 19. rujna 2017. zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem ovaj sud je ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za sudski raskid jer su se ispunile pretpostavke za primjenu odredbe čl. 125. st. 1. ZR.

19. Slijedom svega navedenog, kako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, valjalo je pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude u tim dijelovima te prihvatiti tužbeni zahtjev (točka I. izreke presude).

19.1. Nadalje, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu razmotrili okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora glede visine potraživanja tužiteljice glede naknade štete (obveze uzdržavanja koje terete tužiteljicu kao radnika), nema uvjeta za preinaku pobijane presude te je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u tom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci (točka I. izreke rješenja).

20. Posljedično navedenom valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i u odnosu na troškove postupka s obzirom da se radi o procjenjivom predmetu iz radnog odnosa te će se visina troška moći izračunati tek kad bude utvrđen iznos uspjeha tužiteljice u sporu (točka II. izreke rješenja).

21. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi naprijed iznijete odlučne činjenice, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

22. Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

23. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene u preinačujućem djelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 17. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.