Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž -745/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., OIB: …, iz L., (ulica) zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku K. L., odvjetniku u V., (ulica), protiv tuženika: 1) C. b. d.d., OIB: …, iz Z., (ulica), zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu H. & G. u Z., (ulica), 2) B. D., OIB: …, iz S., (ulica), zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u V., (ulica) i 3) A. A., OIB: …, iz V., (ulica), radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-368/2022-22 od 5. lipnja 2024., u sjednici održanoj 17. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja D. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-368/2022-22 od 5. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

«I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se nedopuštenom ovrha u predmetu ovog suda broj Ovr185/2018 na temelju rješenja o ovrsi istog suda broj Ovr-938/08 i Ovr462/09 na cijelom suvlasničkom dijelu nekretnina ovršenika – treće tuženika A. A. iz z.k.ul.br. 1529 k.o. L., ranije upisanima kao čkbr. 760/58 2 poslovne zgrade i ekonomsko dvorište B. sa 1 ral 696 čhv, čkbr. 760/80 poslovna zgrada i ekonomsko dvorište B. sa 910 čhv, čkbr. 760/92 ekonomski dvor B. sa 2 čhv i čkbr. 760/93 ekonomski dvor B. sa 6 čhv, a sada čkbr. 760/58 ul. (ulica) sa 8259 m2, gospodarsko dvorište sa 6457 m2, poslovna zgrada, L., I. (ulica) sa 1382 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2 gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2,gospodarska zgrada sa 42 m2, gospodarska zgrada sa 42 m2, čkbr. 760/80 (ulica) sa 3273 m2, gospodarsko dvorište sa 2076 m2, poslovna zgrada sa 1197 m2, čkbr. 760/92 ekonomsko dvorište B. sa 2 čhv i čkbr. 760/93 ekon. dvorište B. sa 6 čhv, radi namirenja ovršne tražbine u dijelu koji prelazi iznos od 890.462,25 kn ili 118.184,65 eura, koliko iznosi tržišna vrijednost cijele ½ dijela nekretnina ovršenika A. A. u vrijeme pokretanja ovršnih postupaka od strane prvo i drugo tuženika."

II. Nalaže se tužitelju da 1. tuženoj C. b. d. d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.733,96 eura, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju da 2. tuženom B. D. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 16.919,86 eura, u roku od 15 dana.»

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba usvoji i pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja u izreci presude ispustio riječ "nemogućom i", a u obrazloženju presude nije dao razloge u odnosu na zahtjev da se ovrha proglasi "nemogućom", iz čega proizlazi kako nije odlučeno o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Nadalje, pobijana presuda nije rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Naglašava da ne osporava pravo ovrhovoditelja da namire svoju tražbinu, a niti to proizlazi iz tužbenog zahtjeva. Tužitelj je samo protiv da se ona namiruje prodajom nekretnine koja je nastala njegovim ulaganjem. Ovršenik A. A., sada, nakon ulaganja u nekretnine, nominalno ima 13/100 dijelova, a ne ½ dijela nekretnine, a što ni u najmanjem dijelu ne utječe na pravo namirenja vjerovnika i to iz vrijednosti tog njegovog suvlasničkog dijela. Ni jedan zakon ne zabranjuje da se suvlasnički dio jednog suvlasnika njegovim vlastitim ulaganjima poveća u vrijeme kada se na suvlasničkom dijelu drugog suvlasnika provodi ovrha niti postoji propis koji daje pravo vjerovnicima drugog suvlasnika da mogu namirivati svoju tražbinu iz tih ulaganja. Pravo i obveza vlasnika je ne samo da se koristi svojim vlasništvom, nego da isto održava i unapređuje. Nije sporno da se založno pravo ne može odvojiti od zaloga koji opterećuje, ali je sporno kada sud založno pravo proširuje i na suvlasnički dio i vrijednost suvlasničkog dijela drugog suvlasnika, a posebno što su tužitelj i tuženik pod 3), kao suvlasnici, usuglasili da tužitelj može vršiti ulaganja u svoj suvlasnički dio i tim ulaganjima nominalno povećati taj svoj dio. Vrijednost zaloga je vrijednost koju je 1/2 suvlasničkog dijela ovršenika, ovdje tuženika pod 3), imala u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, i koja je kao takva ostala do danas jer se ulaganja tužitelja ne mogu pripisati ovršeniku, o čemu prvostupanjski sud uopće nije odlučivao, niti je o tome iznio bilo kakve razloge. Sud prvog stupnja uopće nije odlučio je li ovrha moguća odnosno, postoje li uopće ovršne nekretnine. Naime, iste su izgubile svoj identitet u građevinskom, gospodarskom i svakom drugom smislu. Povrijeđena su i ustavna i konvencijska prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva i slobodu poduzetništva. Namirenje ovrhovoditelja iz vrijednosti 1/2 dijela nekretnina ovršenika koju su one imale u vrijeme pokretanja ovršnog postupka u podjednakoj mjeri štiti prava i legitimna očekivanja svih strana, a ta prava tužitelja ne mogu biti ograničena samo zato što se na ½ suvlasničkog dijela drugog suvlasnika provodi ovrha.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14- dalje ZPP).

5.1. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tužitelja kojim ukazuje da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u vezi čl. 8. ZPP.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, ista ne proturječi obrazloženju, ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom ovrha u predmetu istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-185/2018, donesena na temelju rješenja o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-938/08 i Ovr-462/09 i to na cijelom suvlasničkom djelu nekretnina ovršenika – tuženika pod 3) A. A. (dalje: tuženik pod 3)) iz zk. ul. 1529 k.o. L., u naravi poslovne zgrade, gospodarska i ekonomska dvorišta, radi namirenja ovršne tražbine u dijelu koji prelazi iznos od 890.462,25 kn, koliko iznosi tržišna vrijednost ostatka ½ dijela nekretnina prethodno upisane kao vlasništvo tuženika pod 3), budući da nekretnine na kojima se provodi ovrha više ne postoje ni u građanskom ni u gospodarskom, a ni u bilo kojem drugom smislu, te ospori pravo ovrhovoditeljima, ovdje tuženici pod 1) C. b. d.d. (dalje: tuženica pod 1)) i tuženiku pod 2) B. D. (dalje: tuženik pod 2)) da svoju tražbinu namiruju prodajom (nove) nekretnine koja je nastala njegovim ulaganjima i čiji je sada faktički vlasnik u cijelosti.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1502/2021 od 30. kolovoza 2022., utvrdio kako je na predmetnim nekretninama uknjiženo pravo zaloga za korist tuženika pod 1) i 2), kako je R. S., kao izvanbračna supruga ranijeg zemljišnoknjižnog vlasnika predmetnih nekretnina za cijelo, tuženika pod 3), pravomoćnom presudom utvrdila pravo suvlasništva za ½ dijela na predmetnim nekretninama te ishodila pravomoćnu presudu prema kojoj je ovrha na ½ dijela nekretnina koje su suvlasništvo R. S. nedopuštena te je u tom dijelu ovrha obustavljena. Nadalje, utvrđeno je kako je R. S. 30. ožujka 2012. svoj suvlasnički udio predmetnih nekretnina prodala tužitelju, koji je stupio u posjed istih te uz suglasnost drugog suvlasnika, tuženika pod 3), u svoje ime i za svoj račun ulagao u nekretnine koje je kupio na način da ih je dogradio i nadogradio te opremio raznim uređajima.

9.1. Prvostupanjski sud smatra da uslijed navedenih promjena nije došlo do gubitka identiteta nekretnine, čime je ovrha na istima postala nemoguća, a kako je predmet ovrhe, iz koje je nastala predmetna parnica, polovica suvlasničkog dijela tuženika pod 3) na nekretninama upisanima u zk. ul. 1529 k.o. L., a ne utvrđenje iznosa za koji ili do kojeg bi se založni vjerovnik mogao namiriti iz založene stvari, to iz tog razloga, zbog kojeg tužitelj nije ni upućen u parnicu, ovrha nije postala nemoguća.

10. Iz stanja spisa proizlazi kako je u predmetu Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-938/2008 u predmetu ovdje tuženika pod 1) i 2) protiv ovdje tuženika pod 3), tuženica pod 1), kao ovrhovoditeljica, ishodila uknjižbu založnog prava na svim nekretninama iz zk. ul. 1529 k.o. L., da je naknadno pravomoćno utvrđeno da nije dopuštena ovrha na ½ dijela nekretnina iz zk. ul. 1529 k.o. L. te je obustavljena ovrha na ½ dijela tih nekretnina i naloženo brisanje zabilježbe ovrhe slijedom čega se ovrha provodi na ½ dijela predmetnih nekretnina upisanih kao vlasništvo ovdje tuženika pod 3), dok je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa R. S. uknjižio vlasništvo predmetnih nekretnina za ½ dijela.

10.1. Rješenjem Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Ovr-185/2018 od 23. kolovoza 2018. tužitelj je, kao treća osoba, upućen na pokretanje parnice protiv tuženika pod 1) i 2), kao ovrhovoditelja i tuženika pod 3), kao ovršenika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na nekretninama upisanim u zk. ul. 1529 k.o. L. na suvlasničkom dijelu ovdje tuženika pod 3).

10.2. Odredbom čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17 – dalje OZ) propisano je da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Stoga je neosnovan žalbeni navod tužitelja kojim ukazuje na propust suda prvog stupnja kako izreka ne sadrži zahtjev za proglašenje ovrhe nemogućom, jer takvo što nije niti propisano citiranom zakonskom odredbom.

11. Odredbom čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP) propisano je da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koja ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.

12. Založno pravo u smislu odredbe čl. 299. st. 1. ZVDSP ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog, stekao ga je opterećenog založnim pravom, ako zakonom nije drugačije određeno.

13. Prema odredbi čl. 301. st. 1. ZVDSP založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu.

14. U odnosu na tvrdnje tužitelja da nekretnine na kojima se provodi ovrha više ne postoje ni u građanskom ni u gospodarskom ni u bilo kojem drugom smislu te kojima osporava pravo ovrhovoditeljima da svoju tražbinu namiruju prodajom (nove) nekretnine koja je nastala njegovim ulaganjima i čiji je sada faktički vlasnik u cijelosti, za odgovoriti je da su predmet ovrhe i osiguranja su u smislu čl. 4. st. 2. OZ stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine ili njezina osiguranja.

14.1. U tom pravcu valja istaći i da je ovaj drugostupanjski sud svojom presudom donesenom pod poslovnim brojem Gž-1502/2021 od 30. kolovoza 2022. odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi nemogućom i nedopuštenom predmetna ovrha iz razloga što je nekretnina koja je predmet ovrhe izgubila identitet tako da više ne postoji.

15. U konkretnom slučaju predmet ovrhe, iz koje je nastala predmetna parnica, je ½ suvlasničkog dijela tuženika pod 3) na nekretninama upisanima u zk. ul. 1529 k.o. L., a ne utvrđenje iznosa za koji ili do kojeg bi se založni vjerovnik mogao namiriti iz založene stvari, a niti je to bio razlog zbog kojeg je tužitelj upućen u parnicu.

15.1. Naime, razlozi za nedopuštenost ovrhe ne temelje se na visini nekog potraživanja te se ovrha ne može ograničiti visinom na način kako je to definirano eventualnim tužbenim zahtjevom.

15.2. Upisano založno pravo prati nekretninu, a ulaganje u nekretninu ne sprječava namirenje ovrhovoditelja, već ono može biti predmetom obvezno pravnih odnosa sa založnim vjerovnicima, ali ne na način da tužitelj može osnovano zahtijevati proglašenje ovrhe nedopuštenom na cijelom suvlasničkom udjelu tuženika pod 3), a niti na istom tom udjelu radi namirenja ovršne tražbine u visini tržišne vrijednosti ostatka ½ dijela tuženika pod 3) koji prelazi iznos od 890.462,25 kn. Ovo posebno i stoga što je tužitelj mogao i morao znati da ulaže u nekretninu koja je za ½ dijela u suvlasništvu druge osobe, ovdje tuženika pod 3), opterećena založnim pravom, jer je tužitelj u svako vrijeme mogao u zemljišnim knjigama vidjeti da postoji upisani zalog na predmetnim nekretninama, što tužitelja, suprotno zaključku suda prvog stupnja, čini nesavjesnim suvlasnikom.

16. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i odredbu čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19) prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

16. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Zadru, 17. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Delin, v.r.