REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x-380/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Adnan Rizvić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Grada Rijeka, Korzo br. 16, koga zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Veljka Kneževića, Edia Bradamantea, Mire Hinić Muslim, Ivane Radić, Bojane Pavković, Senke Perhat i Nevena Kneževića iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1843/2016 od 25. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P- 1314/13 od 18. travnja 2014. u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, a preinačena u pogledu odluke o parničnom trošku, u sjednici održanoj 17. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se revizije tužitelja i tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

r i j e š i o  j e:

Odbacuju se kao nedopuštene revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1843/2016 od 25. listopada 2017., u dijelu odluke o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos 518.529,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2014. pa do isplate (toč. I izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa do 726.842,73 kn te dio koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos za razdoblje od 12. listopada 2011. pa do 17. travnja 2014. (toč. II izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 106.362,47 kn (toč. III izreke). Rješenjem je odbačen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 1. siječnja 1999. pa do 11. listopada 2011.

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, dok je preinačena u pogledu odluke o parničnom trošku na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 24.824,35 kn s osnovan troška dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen.

3. Protiv drugostupanjske presude u odbijajućem dijelu i rješenja tužitelj je podnio reviziju pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. 2., 3. i 4. izreke podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da revizija tuženika nije osnovana.

6. Revizije tužitelja i tuženika su djelomično osnovane.

7. Budući da je presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-295/2012-2 od 13. ožujka 2013. odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 11. listopada 2011. na zatraženi iznos naknade štete s osnova povećanja troškova izgradnje stambenog objekta - to su pravilno nižestupanjski sudovi u ovom postupku odbacili taj dio tužbenog zahtjeva (ispravno: odbaciti tužbu s tim dijelom tužbenog zahtjeva, čl. 333. st. 2. ZPP-a) jer je o njemu već pravomoćno odlučeno navedenom presudom.

8. Postupajući prema odredbi čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizija ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadom štete za koju smatra da je odgovoran tuženik zbog materijalnog nedostatka na prodanoj stvari. Naime, tuženik je tužitelju kupoprodajnim ugovorom 7. srpnja 1997. prodao nekretninu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica] površine 439 m2, upisanu u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], po namjeni gradilište za izgradnju obiteljske kuće za koju je tužitelj isplatio cijenu u tri obroka. Međutim, prilikom uređenja nekretnine, tužitelj je na njenom sjeverozapadnom dijelu otkrio dio kanalizacije (dvije šahte i cca 20 m kanalizacijske cijevi) na koju su priključena tri stambena objekta sagrađena na susjednim parcelama pri čemu je taj dio kanalizacije onemogućavao tužitelja u nastavku započetih radova na izgradnji obiteljske kuće u skladu s pribavljenom građevinom dozvolom.

10. Tužitelj nije raskinuo navedeni kupoprodajni ugovor već je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražio naknadu štete u razlici cijene radova i materijala koje bi platio da je gradnju izvršio 1998. kako je planirao i cijene koju sad mora platiti.

11. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da razlika u cijeni koštanja izgradnje obiteljske stambene kuće uz uređenje okoliša, prema cijenama iz veljače 2014. u odnosu na cijenu gradnje iz lipnja 1998. - iznosi 726.842,73 kn. Nadalje, prvostupanjski je sud zaključio (a drugostupanjsku prihvatio taj zaključak) da je tužitelj u mjesecu lipnju 1998. kad je započeo sa čišćenjem kupljenog terena radi izgradnje obiteljske kuće, raspolagao iznosom od 390.000,00 DEM, a koje novce nikad nije polagao kod banke.

12. Utvrdivši da navedeni iznos predstavlja 71,34% sredstava od ukupne cijene izgradnje kuće i okoliša, sudovi su tužitelju dosudili 71,34% od utvrđene razlike cijene, odnosno iznos 518.529,60 kn.

13. Tuženik je tijekom postupka osporavao tvrdnju tužitelja da je u vrijeme započete gradnje kuće imao ušteđevinu od 390.000,00 DEM.

14. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj u vrijeme započinjanja izgradnje raspolagao navedenim novčanim iznosom, a u odnosu na žalbene prigovore ističe da sama činjenica da je tužitelj u tužbi zatražio oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi ne utječe na pravilnost zaključka da je tužitelj raspolagao novčanim sredstvima već da sredstva nije htio utrošiti na druge svrhe. Također, da okolnost što tužitelj nije priložio dokaz o promjeni valute kada je uvedena nova novčana jedinica (Euro), ne dovodi u sumnju iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka te ostale dokaze iz kojih proizlazi da je tužitelj raspolagao navedenim novčanim sredstvima za izgradnju kuće.

15. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj revizijski sud, uzevši pri tom u obzir da tuženik prigovorima iznijetim u reviziji nije doveo u pitanje ispravnost navedenog zaključka. Pri tom prigovor da tužitelj i njegova supruga nisu znali koliko bi koštala izgradnja kuće u to vrijeme jer su iskazivali da bi sa iznosom od 390.000,00 DEM izgradili u cijelosti kuću i opremili je namještajem dok je vještak utvrdio da je to ne bi bio dovoljan iznos za izgradnju cijele kuće - ne dovodi u pitanje ispravnost zaključka nižestupanjskih sudova da je tužitelj imao navedeni iznos jer to što je tužitelj i njegova supruga mislili da će time u cijelosti izgraditi kuću s tim iznosom govori o tome da su imali pogrešnu predodžbu ali ne da i nisu imali taj novac.

16. U odnosu na revizijski prigovor tuženika da je od ukupnog iznosa potrebno umanjiti iznos od 65.432,40 kn jer da tužitelj nema pravo troškove izdavanja nove građevinske dozvole, komunalnog doprinosa te vodnog doprinosa - skreće se pozornost tuženiku na obrazloženje prvostupanjske presude, odnosno na obrazloženje str. 5 odlomak 5. u kojem je prvostupanjski sud citirao tabelarni prikaz troškova razlike cijena a iz kojeg proizlazi da u iznosu od 726.842,73 kn (a koji iznos je i služio kao osnova za dosuđene 518.529,60 kn jer je to 71% od 726.842,73 kn) nisu uračunati troškovi za koje on ističe prigovor.

17. U odnosu na revizijske navode tuženika da tužitelj nije izgradio kuću niti je izveo znatnije radove, odnosno da je ni nema namjeru izgraditi, tuženika se upućuje na podneske tužitelja od 2. prosinca 2016., 20. veljače 2017. i 18. rujna 2017. te na uporabnu dozvolu klasa UP/I-361-05/17-30/71, ur broj 2170/01-13-02-17-3/JM/ od 21. lipnja 2017. u kojoj se utvrđuje da je tužitelj izgradio kuću sukladno sa izvršnim aktom za građenje građevine - građevnom dozvolom od 27. veljače 1998. (dakle prva građevinska dozvola a ne naknadna za koju tuženik ističe prigovor da nisu trebali troškovi izdavanja). Pored toga tuženik je 4. listopada 2017. donio rješenje o određivanju kućnog broja zgrade za tužiteljevu kuću. Nije jasno predstavlja li prigovor tuženika da kuća nije izgrađena niti će biti izgrađena, zloupotrebu prava u ovom parničnom postupku od strane tuženika ili tuženik koji izdaje uporabnu dozvolu sam ne zna kome tu dozvolu izdaje ili donosi rješenje o određivanju kućnog broja zgrade za nepostojeće kuće pa zato stavlja prigovore ovakvog sadržaja u postupku.

18. U odnosu na daljnji prigovor tuženika da je tužitelj mogao umanjiti štetu na način da je novac držao u banci, za istaknuti je da su u nižestupanjskim presudama sudovi to pravilno otklonili, prihvaćajući mišljenje vještakinje financijske struke da u dugom razdoblju od 14 godina su postojale velike oscilacije vrijednosti strane valute pa je postojao valutni rizik, što znači da se ulaganjem novca u banku moglo zaraditi ali i izgubiti, zbog čega ne bi bilo moguće sa sigurnošću zaključiti da bi tužitelj na taj način umanjio štetu.

19. Tužitelj u reviziji ističe prigovor koji nije isticao u žalbi (kako postupiti kad oštećenik ima samo npr. 50% novaca koliko košta izgradnja kuće) pa drugostupanjski sud nije ni imao mogućnost očitovati se na navedeno. Stoga ti revizijski prigovori nisu ni razmatrani.

22. U odnosu na prigovor tužitelja da je iznos kojim je raspolagao bi dostatan za izgradnju objekta i uređenje okoliša, za istaknuti je da su pravilno nižestupanjski sudovi odbili ovaj prigovor jer te tvrdnje nisu podudarne sa nalazom i mišljenjem vještaka čiji nalaz je sud prihvatio.

23. Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi istaknuli da dokazi koji su provedeni u postupku daju odgovor na pitanje kolika je bila cijena izgradnje objekta i uređenja okoliša u lipnju 1998. te potom u rujnu 2007., što znači da nema utvrđenja o tome koliko dugo bi trajala gradnja te ukoliko trajala u okvirima utvrđenim građevnom dozvolom te kupoprodajnim ugovorom, kolika je bila cijena građenja objekta i uređenja zemljišta prilikom očekivanog dovršetka gradnje (za dvije, odnosno tri godine). Kako je u tom dijelu bio teret dokaza na tužitelju, proizlazi da tužitelj nije dokazao da mu pripada pravo na isplatu razlike u cijeni izgradnje objekta i uređenja okoliša u 100% iznosu. Stoga revizijski navodi u tom smislu nisu osnovani.

24. Nisu osnovani niti prigovori u pogledu zakonskih zateznih kamata. Budući da je visina štete utvrđena tijekom postupka, to su sudovi pravilnom primjenom čl. 186. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) dosudili zateznu kamatu od donošenja presude a ne od dana podnošenja tužbe kako to tužitelj i u reviziji ističe.

25. Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, to je na temelju čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

26. U odnosu na revizije tužitelja i tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

27. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijevaju samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spra, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev x-71/2016-5 od 9. svibnja 2024.).

Zagreb, 17. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil