Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1207/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, Područna služba u V., zastupanog po punomoćnici P. K., zaposlenici tužitelja, protiv tuženice O. O., OIB: …, M. S., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-146/2020-16 od 29. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-146/2020-16 od 29. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška izjavljivanja žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.) Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je tuženica obvezana isplatiti tužitelju iznos od 23.167,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.10.2019. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2.) Protiv navedene presude tuženica podnosi žalbu zbog svih razloga za žalbu iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), tj. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška prema troškovniku tuženice priloženom u spis, uvećanom za troškove izjavljivanja žalbe u ukupnom iznosu od 2.144,18 kuna, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.) U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženice te predlaže žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi u cijelosti.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je osnovanost zahtjeva tužitelja za povrat iznosa dječjeg doplatka nepripadno isplaćenog tuženici za razdoblje od 01.01.2015. do 31.03.2019., od ukupno 23.167,66 kuna (izraženo u sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj: 3.074,88 eura[1] ), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.10.2019. do isplate.

5.1.) Navedeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da tuženica kao korisnica doplatka za djecu nije prijavila činjenicu da je njezina mlljt. kćerka L. O. smještena u udomiteljsku obitelj od 10.12.2014., iako je navedenu promjenu bila dužna prijaviti u roku od 15 dana kako je naznačeno u svakom rješenju o doplatku za djecu, već je naprotiv u zahtjevima za nastavno ostvarivanje prava na doplatak za djecu navedenu kćerku navodila kao člana kućanstva te je tako na osnovu rješenja tužitelja kojim joj se priznaje pravo na doplatak za djecu tijekom 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. godine primila novčani iznos na koji nije imala pravo. Navedenu činjenicu tužitelj je utvrdio naknadno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti tijekom 2019. godine te je dana 12.07.2019. donio rješenje o prestanku prava tuženice na doplatak za dijete L. O. s danom 31.12.2014.

6.) Pobijanom presudom prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbi čl. 34. Zakona o doplatku za djecu ("Narodne novine" broj 94/01, 138/06, 107/07, 37/08, 61/11, 112/12, 82/15, 58/18, dalje: ZDD), ocjenjujući da se radi o zahtjevu za naknadu štete koji je osnovan u cijelosti.

7.) Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti.

8.) Nije se ostvarila niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju ističe tuženica u žalbi, jer je izreka u suglasju s razlozima presude, presuda sadrži jasne, valjane i potpune razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu o odlučnim činjenicama nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika. Presuda nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.) Pobijajući presudu suda prvog stupnja tuženica ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, smatrajući da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva, jer tužitelj isplatu utuženog novčanog iznosa potražuje na ime stjecanja bez osnove, a ne po osnovi naknade štete po kojoj je prvostupanjski sud prosudio o osnovnosti zahtjeva tužitelja.

9.1) Navedeni žalbeni razlog nije osnovan jer sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a sud po tužbi postupa i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Dosuđujući tužitelju utuženi iznos po osnovi naknade štete, iako je tužitelj konačno, u podnesku od 8. srpnja 2020., kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva naveo stjecanje bez osnove, prvostupanjski sud nije odlučio o nečem drugom od onoga što je traženo, a niti je dosudio više od onoga što je traženo, već je tužitelju dosudio upravo novčani iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva, polazeći od činjenične osnove navedene u tužbi.

9.2.) Ujedno se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 5. st. 3. ZPP-a, koju tuženica također ističe u žalbi. Odredbom čl. 5. st. 3. ZPP-a propisano je da sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti. U ovom predmetu, s obzirom na sadržaj navoda tužbe i priloženih dopisa upućenih tuženici prije podnošenja tužbe, u kojima se obrazlaže obveza na povrat nepripadne isplate sukladno tada važećim odredbama čl. 34. ZZD-a, u kojima je sadržan termin "naknade štete", tuženica se mogla izjasniti o zahtjevu tužitelja u smislu navedene pravne osnove, i to je upravo i učinila u odgovoru na tužbu smatrajući da tužitelj postavlja zahtjev za naknadu štete, te se izjasnila i o tijeku subjektivnog roka zastare potraživanja po toj pravnoj osnovi, pa nisu osnovani navodi žalbe kojima tuženica tvrdi suprotno. Jednako tako tuženica se tijekom postupka mogla izjasniti i o pravnom stavu tužitelja izraženom u podnesku od 08.07.2020. tj. da pravni odnos stranaka treba prosuditi uz primjenu instituta stjecanja bez osnove. Osim toga, prema ocjeni ovog suda ne radi se o bitno različitim pravnim osnovama kakve ima u vidu odredba čl. 5. st. 3. ZPP-a, slijedom čega su navodi žalbe tuženice u tom dijelu u cijelosti ocijenjeni neosnovanima.

10.) Ovaj sud je suglasan sa stajalištem tužitelja da je tuženica u obvezi izvršiti povrat utuženog novčanog iznosa iz razloga što je stečen bez pravne osnove. Ovo stoga što je u upravnom postupku provedenom po službenoj dužnosti tužitelj donio rješenje od 12.07.2019. o prestanku prava tuženice za doplatak u odnosu na mlljt. L. O. s danom 31.12.2014., čime je otpala osnova za primitak novčanih iznosa koje je tuženica za navedeno dijete primila u utuženom razdoblju od 01.01.2015. do 31.03.2019. Tako je tužitelj odlučio iz razloga što je utvrdio da je da je mlljt. L.

10.12.2014. smještena u udomiteljsku obitelj, čime je prestala postojati pretpostavka za ostvarivanje prava na doplatak za dijete u smislu čl. 16. toč. 2. ZDD-a (život u zajedničkom kućanstvu), a tuženica je unatoč tome nastavila primati dječji doplatak za to dijete podnoseći zahtjeve za nastavno ostvarivanje prava na doplatak za djecu uz navođenje neistinitih podataka, odnosno ne izvještavajući tužitelja o promjenama koje utječu na ostvarivanje odnosno visinu doplatka za djecu na koji ima pravo sukladno zakonu. U ponovljenom postupku, u srpnju 2019., tužitelj je donio nova rješenja kojima je odlučio o pravu tuženice na doplatak za djecu za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu, a kojima se to pravo ne priznaje za L. O..

10.1.) Da obvezu vraćanja nepripadne isplate treba sagledavati kroz institut stjecanja bez osnove upućuje i kasnije doneseni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doplatku za djecu - "Narodne novine" broj 156/23), koji u odredbama čl. 15.-17. izričito definira tu obvezu s naslova stjecanja bez osnove.

10.2.) Stoga, iako je prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 34. ZZD propustio te odredbe primijeniti u povezanosti s odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), o tužbenom zahtjevu trebalo je jednako odlučiti kao pobijanom presudom.

10.3.) Iz navedenih razloga nisu odlučni navodi žalbe da presuda ne sadrži dostatne razloge o ispunjenju pretpostavki za odgovornost za štetu tužitelju, jer je tuženica u obvezi vratiti utuženi novčani iznos na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO koja se primjenjuje na konkretni pravni odnos u utuženom razdoblju. Tuženica u kontekstu ovih navoda žalbe neosnovano ističe da tužitelju "nije nastala nikakva šteta" iz razloga što postoji mogućnost i da udomitelj zatraži dječji doplatak za dijete koje je udomljeno, pa je svejedno je li dječji doplatak isplaćen tuženici ili udomiteljima mlljt. L., pri čemu tuženica naglašava da je dječji doplatak iskoristila upravo za podmirenje potreba mlljt. L., odnosno da joj je davala džeparac iz kojeg je mlljt. L. podmirivala svoje potrebe. Odredbe ZDD-a uređuju pravo na dječji doplatak kao osobno pravo, pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se to pravo moglo priznati, prije svega život u zajedničkom kućanstvu i određeni imovinski cenzus, o kojem cenzusu i mogućnosti udomitelja da prema propisanim uvjetima ostvare pravo na doplatak za mlljt. L. nije se raspravljalo u ovom postupku, niti je to predmet ovog postupka. U ovom predmetu je odlučno to što je tuženica ostvarila isplatu novčanih iznosa na koje nije imala pravo, kako je utvrđeno u upravnom postupku provedenom kod tužitelja, budući da dijete za koje je primila sporne isplate nije živjelo s njom u zajedničkom kućanstvu. Valja ukazati i da udomitelji osim naknade za udomiteljstvo primaju iz sredstava socijalne skrbi i novčane iznose potrebne za podmirenje potreba udomljene osobe, pa su bez utjecaja navodi tuženice da je i ona sudjelovala u podmirivanju potreba mlljt. L. dajući joj svaki mjesec džeparac, jer je to stvar njezinog osobnog izbora i dobre volje, i ta ju okolnost ne može osloboditi od obveze na povrat novčanih iznosa isplaćenih po tužitelju a da za to nisu bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

10.4.) U odnosu na navode žalbe tuženice da na njenoj strani nema krivnje "za počinjenje štete tužitelju", treba reći da su ti navodi bez utjecaja na njenu obvezu povrata nepripadno isplaćenog iznosa, s obzirom na sadržaj rješenja tužitelja od 12.07.2019. Budući da je tim rješenjem odlučeno da tuženica nema pravo na dječji doplatak za mlljt. L. nakon 31.12.2014., to je u obvezi vratiti ono što je stekla na temelju pravne osnove koja je otpala.

11.) Neosnovano tuženica u žalbi ustraje na tvrdnjama iznesenim u postupku pred prvostupanjskim sudom o tome da prihvaćanje tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja povredu prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te se u tom dijelu poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018., Zahtjev br. 48921/13. U navedenom predmetu utvrđeno je da je do nepripadne isplate došlo isključivo greškom nadležnog tijela, dok je stranka (podnositeljica zahtjeva) bila u dobroj vjeri. Suprotno tome, u ovom predmetu se za tuženicu ne može reći da je bila u dobroj vjeri jer je nakon proteka 2014. svake godine uzastopno podnosila zahtjev za nastavno ostvarivanje prava na doplatak za dijete s kojim više ne živi u zajedničkom kućanstvu, iako je u obrascu zahtjeva jasno naznačeno da je potrebno navesti podatke o djeci koja žive u kućanstvu s podnositeljem zahtjeva. Navodi tuženice da je smatrala da zbog činjenica da L. dolazi preko vikenda u obiteljsku kuću u S. te da tamo provodi praznike, ne govore u prilog postojanja dobre vjere tuženice jer je L. znatno veći dio vremena boravila kod udomitelja, i jer je tuženica pri podnošenju zahtjeva za ostvarivanje doplatka za djecu morala postupati barem s minimalnom pažnjom na način da provjeri kod tužitelja da li činjenica smještaja djeteta u udomiteljsku obitelj (gdje provodi više vremena) utječe na ostvarivanje prava na dječji doplatak. Naime, bez obzira što je tuženica, kako tvrdi neuka osoba, nije logično da nije bila svjesna o čemu bi se uopće trebala informirati kod tužitelja, odnosno da nije imala dvojbi vezano za ostvarivanje prava na doplatak za mlljt. L. znajući da je trajno smještena kod udomitelja u Z. (neovisno o prijavljenom prebivalištu u S.), odnosno da ne boravi stalno u obiteljskoj kući s tuženicom. Neživotno je da tuženica, bez obzira na stupanj obrazovanja, ne zna što znači život u zajedničkom kućanstvu ili da barem nema sumnju o tome može li u zahtjevima za ostvarivanje prava na doplatak za djecu naznačiti kao člana kućanstva dijete koje ne boravi stalno s njom jer se trajno preselilo u Z. i smješteno je u udomiteljsku obitelj, a koju sumnju bi mogla otkloniti postavljanjem pitanja u nadležnoj službi tužitelja. Iz navedenih razloga ne može se smatrati da je tuženica postupala savjesno i u dobroj vjeri te se na nju ne mogu primijeniti stajališta iznesena u presudi Čakarević protiv Hrvatske.

11.2.) Vezano za postupanje u dobroj vjeri tuženica je iznosila tvrdnje da su joj socijalne radnice u Centru za socijalnu skrb rekle kako ima pravo ostvarivati dječji doplatak za L. sve dok se ona redovno školuje, no tuženica nije obrazložila kada točno i u kojim okolnostima joj je to rečeno, niti je u dokaz svojih tvrdnji predložila saslušanje socijalnih radnica, a osim toga o pravu na doplatak za djecu ne odlučuje Centar za socijalnu skrb, već tužitelj u čijoj je to nadležnosti pa se tamo tuženica trebala obratiti s pitanjem do kada može ostvarivati pravo na doplatak za dijete L. i je li činjenica smještaja u udomiteljsku obitelj od utjecaja na ostvarivanje tog prava.

12.) Neosnovano tuženica prigovara nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju iz razloga što sud prvog stupnja nije saslušao u svojstvu svjedoka njenog supruga S. O., budući da su sve odlučne činjenice utvrđene na osnovu dokaza koje je navedeni sud izveo. Tek da je tuženica predložila saslušanje njenog supruga konkretno na okolnost da je postupala u dobroj vjeri, na način da se obratila tužitelju s pitanjem ima li pravo na doplatak za dijete i kada je ono smješteno u udomiteljsku obitelj i da bi joj bilo rečeno da to nije od utjecaja na njena prava (a što sve tuženica nije tvrdila), tek tada bi se činjenično stanje moglo smatrati nedovoljno raspravljenim i utvrđenim. Suprotno tome, tuženica je saslušanje S. O. predložila na okolnost sudjelovanja u uzdržavanju L. O. za vrijeme dok je bila smještena u udomiteljsku obitelj u Z., a što nije od utjecaja na drugačiju odluku suda o tužbenom zahtjevu.

13.) Bez osnove tuženica prigovara prihvaćenom iskazu svjedokinje A. V. o usmenom upozoravanju stranaka na obveze prijavljivanja promjena koje utječu na ostvarivanje prava na dječji doplatak, a što je redovita praksa kod tužitelja. Osim toga, ta obveza naznačena je i u svakom rješenju o pravu na doplatak za djecu, pa kako je tuženica znala da ima pravo podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava za doplatak za djecu i snalazila se u ispunjavanju obrazaca zahtjeva na način da je tražila i pomoć drugih osoba, isto tako je mogla tražiti pomoć da joj se u cijelosti pročitaju rješenja o priznavanju prava na doplatak za djecu te se ne može ispričavati da nije znala kakve obveze proizlaze iz istih rješenja.

13.1.) Konačno, iz iskaza same tuženice, koja prima doplatak za djecu kontinuirano od 1987. godine, jasno proizlazi da je znala da određene promjene mora prijaviti tužitelju pa je tako prijavljivala kada joj je dijete postalo punoljetno i kada se sin oženio. Tuženica se ne može s uspjehom pravdati da nije bila svjesna da se obveza prijave promjene odnosi i na činjenicu da je dijete smješteno u udomiteljsku obitelj, jer kako je naprijed već navedeno, to jasno znači da dijete više ne živi stalno u kućanstvu s majkom odnosno biološkom obitelji, odnosno ne može se pravdati da nije znala da navedena činjenica ima utjecaja na ostvarivanje prava na doplatak za L. jer se u takvoj situaciji svakom iole razumnom čovjeku, bez obzira na stupanj obrazovanja, po prirodi stvari nameće sumnja da bi činjenica smještaja djeteta u drugu obitelj mogla biti od utjecaja na ostvarivanje prava na doplatak, te da bi to trebalo provjeriti kod tužitelja. "Smanjene intelektualne sposobnosti" kod tuženice nisu nesporno utvrđene kako se navodi u žalbi, jer tvrdnje u tom smislu tuženica nije iznosila tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a niti je podnijela dokaze za takve tvrdnje. Naprotiv, iz iskaza tuženice proizlazi da je mogla skrbiti o imovinskim pravima svojim i svoje djece, primati novčane iznose na ime dječjeg doplatka od tužitelja te samostalno raspolagati s njima (u korist djece).

14.) Neosnovano tuženica u žalbi ustraje na prigovoru zastare. Budući da obveza povrata proizlazi iz odredbi čl. 1111. ZOO-a, na zastaru potraživanja tužitelja primjenjuje se opći rok zastare od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. Taj rok nije mogao početi teći prije donošenja rješenja tužitelja od 12.07.2019. kojim je utvrđen prestanak prava na doplatak za mlljt. L. s danom 31.12.2014., čime su posljedično otpale osnove za primitak novčanih iznosa koje je tužitelj nepripadno isplatio tuženici za to dijete za razdoblje od 01.01.2015. do 31.03.2019. Imajući u vidu navedeno te da je tužba u ovom predmetu podnesena 29.04.2020., evidentno je da rok zastare od pet godina u konkretnom slučaju nije protekao.

15.) U navodima žalbe tuženice sadržan je prijedlog za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka, a koju odluku je prvostupanjski sud donio dana 9. veljače 2024. pod poslovnim brojem P-146/2020-25. I protiv te odluke tuženica je izjavila žalbu, o kojoj drugostupanjski sud odlučuje posebnim rješenjem (Gž-1207/2022-6). No valja navesti da zbog činjenice da tuženica nije uspjela sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nema pravo na naknadu troškova postupka, tako niti troška izjavljivanja predmetne žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

16.) Iz svih navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi, te o zahtjevu tuženice za naknadu troškova izjavljivanja žalbe odlučiti na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u izreci ove presude.

Bjelovar, 17. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Alen Golub v. r.