REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1170/2024-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Č., OIB ..., iz D. M., , kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O., protiv tuženice A. B. d.d., OIB ..., sa sjedištem u Z., , koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-37/2023-2 od 27. travnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-657/2022-8 od 14. prosinca 2021., u sjednici održanoj 17. rujna 2024.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-37/2023-2 od 27. travnja 2023. u dijelu točaka I. i III. izreke i presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-657/2022-8 od 14. prosinca 2022. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom su suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj .../2005, sklopljenog 5. svibnja 2005. između tužitelja i prednice tuženika, a potvrđenog 6. svibnja 2005. po javnom bilježniku D. Đ. iz D. M. pod brojem OU-131/05, i to odredba članka 3. točke 3. u dijelu koji glasi:“obračunanim po srednjem tečaju S. b. d. O. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“, kao i odredbe iz članka 4. stavka 1. u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje potpisom na ovom Ugovoru. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.845,94 kuna (1.704,95 €)[1] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke, dok je tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 4.396,93 kuna (583,57 €) sa zateznom kamatom kako je to također specificirano u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 16.269,05 kuna (2.159,24 €) s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 8.902,50 kuna (1.181,56 €) odbijen.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke žalba tuženice djelomično uvažena kao osnovana, a djelomično odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena pod točkom I. izreke u cijelosti, nadalje je potvrđena i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.704,95 € (12.845,94 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu odluke o parničnom trošku (točka III. izreke) na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.840,08 € (13.864,08 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Nadalje je u točki II. izreke ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preostalog iznosa od 4.396,93 kuna (583,57 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ujedno je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-60/2024-2 od 14. veljače 2024. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?". Revizijski je sud, naime, ocijenio da je dopuštenje revizije potrebno radi preispitivanja sudske prakse zbog promjena u pravnom sustavu uvjetovanih odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 d 30. lipnja 2022.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predloženo je ukinuti presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (članak 391. stavak 1. ZPP). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 391. stavak 2. ZPP).

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja kao potrošača za isplatu neosnovano plaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140260452 -62000141637/2005 kojeg su stranke zaključile 5. svibnja 2005.

9. U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski je sud proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine preplate, ali je odbio prijedlog tuženice radi saslušanja svjedoka I. M., djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i na okolnost te načina pregovaranja i sklapanja Ugovora.

9.1. Prvostupanjski je sud odbio provesti dokaz saslušanjem predloženog svjedoka, a drugostupanjski je sud takvo postupanje ocijenio pravilnim "budući da su odlučne činjenice pravilno utvrđene prema iskazu tužitelja te uvidom u predmetni Ugovor o kreditu".

10. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP) pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi tvrdeći da je putem svog djelatnika tužitelju objasnila prava i obveze iz Ugovora o kreditu i time ga potpuno informirala. Stoga tuženica smatra da je odbijanjem ovog dokaznog prijedloga povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbama članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. ZZP.

11. Relevantne odredbe članka 81. ZZP glase:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.".

12. Odredbom je članka 502.c ZPP propisano da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe, dakle, i tužitelj, mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

13. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati te tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

14. U presudi Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

15. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

16. U ovom je postupku tuženica predlagala izvođenje dokaza na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz je trebao biti izveden jer okolnosti na koje je predložen nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučan dokaz koji potencijalno može utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da je u ovom slučaju povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. To stoga što je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

17. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

18. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

19. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. To stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (tako i ESLJP, Tiemann protiv Francuske, broj 47457/99 i 47458/99, odluka od L. S.R.L. protiv Moldavije, broj 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

20. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača, te članka. 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora sasluša radnik revidentice koji je sudjelovao u radnjama koje su prethodile sklapanju, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidentice, iako takav prijedlog tuženice nije u suprotnosti s odredbom članka 502.c. ZPP.

21. Iz navedenih je razloga ovaj sud, uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda, već i u presudi broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. odstupio od ranije prakse (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), i to odgovorom na isto dopušteno pitanje koji odgovor je primjenjiv i u ovom slučaju i glasi:

Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.

22. Dakle, odbivši neosnovano dokazni prijedlog tuženice prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. stavkom 1. ZPP. Istu je povredu počinio i drugostupanjski sud kada je bez osnove otklonio žalbene navode revidentice o počinjenju navedene povrede.

23. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 394. stavka 1. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. U nastavku će postupka sud prvog stupnja izvesti predloženi dokaz i nakon toga donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

Zagreb, 17. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil