REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 24/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordana Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O., OIB: ..., Z., , kojeg zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika K. P., OIB: ... i II-tuženice V. P., OIB: ..., oboje u Z., , koje zastupa punomoćnik G. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. Gž-416/21-5 od 29. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-1163/17-46 od 2. studenoga 2020., u sjednici održanoj 17. rujna 2024.,
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. Gž-416/21-5 od 29. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-1163/17-46 od 2. studenoga 2020., tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije temeljem odredbe čl. 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), naznačivši slijedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu:
"1. Ima li se smatrati ništetnim pravni posao kojim direktor i jedini osnivač trgovačkog društva odnosno osoba ovlaštena za zastupanje trgovačkog društva otuđuje nekretnine u vlasništvu tog društva na način da ih prodaje sebi osobno te svojoj supruzi, iako za takvo postupanje nije imao odluku skupštine tog trgovačkog društva te iako je to trgovačkog društvo (zastupano po istom direktoru i ujedno osnivaču) prethodno otuđilo nekretninu trećoj osobi te je li obveza suda da u tom slučaju vodi računa o prigovoru ništetnosti po službenoj dužnost? Može li se takav pravni posao smatrati moralnim u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a?
2. Je li izostanak predaje posjeda kod darovanja nekretnine razlog ništetnosti ugovora ako takav ugovor nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane isprave i da li je sud o ništetnosti takvog ugovora dužan voditi računa povodom prigovora stranke u postupku?
3. Može li se prihvatiti kao dokazan i pravno valjan jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja kada stranka koja se poziva na takav raskid ugovora nije dostavila niti jedan dokaz temeljem kojega bi se moglo utvrditi da su ispunjene zakonske pretpostavke takvog raskida već se isključivo poziva na vlastito tumačenje da je ugovor osobno smatrala raskinutim?
4. Je li sud obvezan prilikom donošenja presude obrazložiti svoju odluku pozivanjem na konkretne odredbe zakona na način da se može provjeriti istinitost i pravilnost njegova utvrđenja te je li u situaciju kada je sud propustio postupati na opisani način počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog koje se presuda ne može ispitati?
5. Znači li primjena pravila o teretu dokazivanja primjenu čl. 219. ZPP-a prema kojoj odredbi je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode protivnika te pretpostavlja li isto obvezu suda da primjenom ujednačenih kriterija vrednuje dokazne prijedloge stranaka i u skladu s čl. 8. ZPP-a provede savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno?
6. Uračunava li se u vrijeme posjedovanja kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću i vrijeme za koje su pravni prednici posjednika posjedovali određenu nekretninu, sve prema čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i onda kada su naknadno otklonjeni nedostaci posjeda prednika?"
2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije navodi da je jedini član uprave i jedini osnivač društva, a zbog čega mu nije bilo potrebno dobivanje suglasnosti skupštine društva, jer nije mogao sam sebi ugroziti članska prava u društvu.
3. Predmet spora je utvrđenje da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva na nekretnini odnosno utvrđenje prava vlasništva na nekretnini na temelju dosjelosti.
4. Naznačena praksa (Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Rev-38/20 od 27. siječnja 2021.) nije primjenjiva u odnosu na prvo postavljeno pitanje, jer je u konkretnom slučaju osoba ovlaštena za zastupanje T. d. A. d. ujedno bila i jedini osnivač trgovačkog društva, a što znači da je bio i jedini član skupštine trgovačkog društva. U takvoj pravnoj situaciji ograničenje osobe ovlaštene za zastupanje trgovačkog društva za sklapanje ugovora sa samim sobom (čl. 41. st. 1. i 3. u vezi s odredbom čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima (“Narodne novine” br. 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15 - dalje: ZTD)po svojoj prirodi se ne može primjenjivati. To stoga, što je u konkretnom slučaju, osoba ovlaštena za zastupanje istovremeno i skupština društva. Dakle, V. P. bi, u konkretnom slučaju, samom sebi trebao dati odobrenje za sklapanje ugovora sa samim sobom.
5. Drugo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer u slučaju kada bi se utvrdila ništetnost ugovora o darovanju od 15. lipnja 2016. kojim V. P. daruje 1/2 dijela predmetnog stana svom sinu K. P. (I-tuženiku) u zemljišnim knjigama bi ostao upisan darodavatelj V. P., a zbog čega tužitelj, pozitivnim odgovorom na ovo pravno pitanje, ne bi mogao doći u bolju pravnu poziciju.
6. Treće postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer isto nije u skladu s činjeničnim stanjem spisa. Naime, na okolnost zbog čega je i na koji način raskinut predmetni ugovor saslušan je svjedok V. P.
7. Četvrto postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer su nižestupanjski sudovi dali razloge o svim odlučnim činjenicama.
8. Peto postavljeno pravno pitanje nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 387. st. 3. u svezi čl. 385.a st. 1. ZPP, jer naznačene zakonske odredbe ZPP (čl. 219. i čl. 8. ZPP), ako nisu primijenjene ili su nepravilno primijenjene, mogu predstavljati samo bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP i to pod uvjetom ako je takav propust bio ili mogao biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Budući da se ovo pitanje ne odnosi na bitnu povredu isto nije određeno postavljeno pravno pitanje.
9. Šesto postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev odbili i iz razloga što je tužitelj imao prekid posjeda, pa tužitelj nije imao samostalan neprekidan posjed u trajanju potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
10. Slijedom navedenog, u odnosu na peto pitanje na temelju odredbe čl. 392. st.
1. ZPP, a u odnosu na ostala pravna pitanja na temelju odredbe čl. 387. st. 1 i 5. ZPP, valjalo je odlučiti kao točki I. izreke ovog rješenja.
11. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je, jer je isti bio nepotreban (čl. 155. st. 1. ZPP), pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 17. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
