Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina,
predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB …, D. R. 25, zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tuženice R. H., OIB …, zastupane po O.G.D.O. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2791/2013-50 od 18. kolovoza 2023., u sjednici održanoj dana 13. prosinca 2023.,

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj
Pn-2791/2013-50 od 18. kolovoza 2023. u dijelu pod toč. II. izreke, tako da se u tom
dijelu sudi:

I Nalaže se tuženici R. H. isplatiti tužitelju D. L. iznos od 1.936,14 EUR / 14.587,85 kn sa zateznim kamatama od 15. travnja 2013. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju D. L. zatezne kamate na iznos od 4.700,00 EUR / 35.412,15 kn počev od 15. travnja 2013. pa do 11. travnja 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2 2

r i j e š i o j e

I Uvažava se žalba tužitelja D. L., preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2791/2013-50 od 18. kolovoza 2023. U dijelu pod toč. II. izreke, tako da se u tom dijelu rješava:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju D. L. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.866,41 EUR (14.062,50 kn), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 18. kolovoza 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici R. H. da tužitelju D. L. naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 311,07 EUR (2.343,75 kn), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju D. L. iznos od 4.700,00 eur / 35.412,15 kn1 (slovima: četiritisućesedamsto eura/ tridesetpettisućačetiristodvanaest kuna i petnest lipa) sa zateznim kamatama od 11. travnja 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.936,14
eur / 14.587,85 kn (slovima: tisućudevetstotridesetšest kuna i četrnaest eura/ četrnaesttisućapetstoosamdesetsedam kuna i osamdesetpet lipa) sa zateznom
kamatom, odnosno za isplatu zatezne kamate na gore dosuđeni iznos od 4.700,00
eur / 35.412,15 kn za razdoblje od 15. travnja 2013. do 11. travnja 2022."

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbacuje se tužba tužitelja od 10. rujna 2013. u dijelu u kojem se traži naknada štete za boravak u Z. u Z. i u Z. bolnici u Z..

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II. izreke i rješenja u dijelu pod toč. II.
izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog
postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2 3

materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu i
rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti te naloži tuženici da mu u cijelosti naknadi troškove postupka, uvećane za trošak sastava žalbe, koje popisuje. U žalbi ističe kako mu je, s obzirom na intenzitet i trajanje povrede temeljenog ljudskog prava, dosuđen nerazmjerno nizak iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, koji odstupa od recentne sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i županijskih sudova u Republici Hrvatskoj, te time ukazuje na povredu načela jednakosti pred zakonom na njegovu štetu, unatoč tome što je znatno dulje razdoblje proveo u nehumanim i ponižavajućim uvjetima u zatvoru. Sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio povredu prava osobnosti tužitelja zbog uvjeta boravka u K. u L. prilikom odmjeravanja visine naknade štete, imajući u vidu duljinu same povrede te činjenicu da se nažalost radilo o pravilu, odnosno da je tužitelj većinu vremena bio smješten u uvjetima s manje od 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju, a od toga je u kontinuitetu čak 4 godine i 2 mjeseca na raspolaganju imao svega 1,98 m2 osobnog prostora. Smatra kako je dio presude u kojem sud obrazlaže visinu iznosa naknade štete nerazumljiv te ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, čime je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Kod dosude zakonskih zateznih kamata tužitelj smatra kako se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da prema odredbi čl. 1103. Zakona o obveznim
odnosima obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog
zahtjeva ili tužbe osim ako je šteta nastala nakon toga. Ističe kako je zahtjev za mirno
rješenje spora podnio 15. travnja 2013. i od tog dana je i zatražio dosuđivanje
zateznih kamata, a u to vrijeme je šteta već nastala. Osporava i odluku o parničnom trošku ističući kako je pretežni dio troškova postupka nastao upravo zbog provođenja dokaza u pogledu osporavanja pravne osnove tužbenog zahtjeva pa, s obzirom na kvantitativni i kvalitativni uspjeh tužitelja, nije bilo osnove za donošenje odluke o trošku kao pod toč. II. izreke pobijanog rješenja.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2 4

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu daljnje pravične
novčane naknade u iznosu od 1.936,14 EUR (14.587,85 kn) zbog pretrpljene
povrede prava osobnosti izdržavanjem kazne zatvora u uvjetima koji ne odgovaraju
propisanim standardima, kao i pitanje početka tijeka zakonske zatezne kamate na
utuženi iznos.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio kako je tužitelj u
pretežitom dijelu svog boravka u K. u L. i to ukupno 2381 dan boravio u ćelijama s više zatvorenika u kojima je imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, što samo za sebe već predstavlja povredu čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija), kao i da se ne radi o kratkom, povremenom i minimalnom boravku, slijedom čega duševna bol koju trpi zbog nedovoljnog osobnog prostora zatvorskih soba u kojima je boravio i s tim povezanim posljedicama očito prelazi onaj neizbježni element trpljenja, odnosno
predstavlja svojevrsni oblik poniženja i nečovječnog postupanja tuženice prema
tužitelju, kojemu je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na tjelesni i psihički
integritet te pravo dostojanstva iz čl. 19. u vezi čl. 1046. Zakona o obveznim
odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). Stoga
mu je, sukladno čl. 1100. st. 1. ZOO, pod toč. I. izreke, koja se žalbom ne pobija,
dosudio s osnove prava osobnosti iznos od 4.700,00 EUR (35.412,15 kn) sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 11. travnja 2022., dok je pod toč.
II. izreke, koja se žalbom pobija, u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. U konkretnom slučaju mjerodavna je odredba čl. 25. Ustava Republike Hrvatske
("Narodne novine", broj 85/10 – pročišćeni tekst), koji jamči pravo da se sa svakim
osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Također,
prema čl. 3. Konvencije nitko se ne smije podvrgnuti mučenju i nečovječnom ili
ponižavajućem postupanju ili kazni, te je država dužna osigurati osuđenim osobama
uvjete u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja
mjera ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi
intenzitet prelazio neizbježnu razinu primjerenu lišenju slobode i boravku u zatvoru.

10.1. Člankom 9. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj
190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 -
dalje: ZIKZ) propisano je da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku
jamči poštovanje ljudskog dostojanstva. Zabranjeni su i kažnjivi postupci kojima se
zatvorenika podvrgava bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, te
liječničkim ili znanstvenim pokusima, s tim da je st. 2. istoga članka propisano da se
zabranjenim postupcima iz st. 1. ovoga članka poglavito smatraju postupci koji su
nerazmjerni održavanju reda i stege u kaznionicama i zatvorima ili su nezakoniti pa
mogu proizvesti trpljenje ili neprimjereno ograničenje temeljnih prava zatvorenika.

11. Načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru utvrdilo je Vijeće Europskog suda
za ljudska prava u presudi donesenoj 20. listopada 2016. u predmetu Muršić protiv
Hrvatske (broj zahtjeva: 7334/2013), te kada je riječ o mjerodavnim načelima i
standardima za procjenu prenapučenosti zatvora u toj presudi je izraženo stajalište
da se, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3m2 površine u
smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2 5

smatra toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke (presumpcije) povrede čl. 3.
Konvencije, koja se može oboriti dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu
prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora, a teret dokaza o
postojanju tih čimbenika je na državi.

12. U konkretnom slučaju tuženica nije s uspjehom oborila presumpciju povrede
Konvencije, posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, kako je to pravilno
utvrdio sud prvog stupnja, radilo o dugotrajnom i kontinuiranom (cca šest i pol
godina) boravku tužitelja u ćelijama s više zatvorenika u kojima je na raspolaganju
imao manje od 3 m2 osobnog prostora, a u jednom periodu i to kontinuirano od 30.
siječnja 2010. do 27. ožujka 2014. je boravio u ćeliji s vlastitim osobnim prostorom
površine od samo 1,98 m2.

13. Kako je tužitelj u navedenom razdoblju boravio u prostorijama/spavaonicama
manjim od 3 m², po ocjeni suda prvog stupnja, s kojom se slaže i ovaj
drugostupanjski sud, na takav je način postupljeno suprotno Konvenciji, mjerodavnim
načelima i standardima utvrđenim u presudi Europskog suda za ljudska prava i
odredbama ZIKZ, slijedom čega je prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženicu
da tužitelju za vrijeme boravka u K. u L., u spavaonicama koje po površini nisu odgovarajuće, isplati pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, jer je u dužem vremenskom razdoblju boravio u K. u L. u neprimjerenom prostoru što se ne može kompenzirati drugim kvalitetnim uvjetima, a takva okolnost dostatna je da uzrokuje tegobe intenziteta koji premašuje neizbježnu razinu trpljenja do koje dolazi pri svakom lišenju slobode, pa isto predstavlja osnovu za utvrđenje neimovinske štete.

14. Takav je pravni stav zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj
U-III-1437/2007. I Europski je sud za ljudska prava u primjeni odredbe čl. 3.
Konvencije potvrdio da je standard od 3 m² podne površine po zatvoreniku u
smještaju u kojem boravi više osoba minimalni standard. Odstupanja od te površine
mogu biti kratka, povremena i minimalna i moraju se smanjiti maksimalnom
slobodom kretanja izvan sobe i odgovarajućim aktivnostima, što može biti
ublažavajući čimbenik u odnosu na spomenuti oskudni prostor, što u konkretnome, s
obzirom na dugotrajan boravak tužitelja u zatvoru u K. L. nije bio slučaj.

15. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti
tužitelja u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO sud prvog stupnja je vodio računa o jačini i
trajanju povrede prava osobnosti, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se
njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom
svrhom, međutim, pogrešno je ocijenio da bi naknada koja iznosi 1,97 EUR po danu
bila primjerena pretrpljenoj povredi. Imajući u vidu recentnu sudsku praksu ocjena je
ovog drugostupanjskog suda da je naknada koju podnesenim tužbenim zahtjevom,
konačno preciziranim kao u podnesku od 11. travnja 2022., a koja iznosi 2,78 EUR
po danu, potražuje tužitelj, primjerena jačini povreda koje je pretrpio boravkom od
2381 dana u uvjetima koji ne odgovaraju propisanim standardima, na koji način mu je
povrijeđeno njegovo pravo na tjelesni i psihički integritet te pravo dostojanstva.

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2 6

15.1. Valja napomenuti da je tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je podnio
prije podnošenja tužbe, od tuženice na ime pravične novčane naknade zbog
izdržavanja kazne u neadekvatnim uvjetima u K. u L. potraživao iznos od 100.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva, zatim prvotno podnesenim tužbenim zahtjevom iznos od 149.940,00 kn (u koji je uključen boravak u Z. u Z. i Z. bolnici u Z., u odnosu na koje zahtjeve je odbačena tužba), koji je konačno smanjio podneskom od 11. travnja 2022. na iznos od 50.000,00 kn, a da pri tome nije precizirao koji iznos naknade štete je potraživao za boravak u K. u L., a koji iznos za boravak u Z. u Z. i Z. bolnici u Z..

15.2. Stoga je utuženi iznos od 50.000,00 kn, kao primjeran nastaloj povredi
osobnosti tužitelja, valjalo tužitelju dosuditi na ime naknade štete za vrijeme boravka
u K. u L..

16. Prema odredbi čl. 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva
danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.
Kako je u konkretnom slučaju zahtjev za mirno rješenje spora tužitelj podnio 15.
travnja 2013., a šteta je nastala prije toga dana, to je tužitelju valjalo dosuditi
zakonsku zateznu kamatu od 15. travnja 2013.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 370. toč. 2. ZPP preinačiti presudu
suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke i u tom dijelu odlučiti kao u izreci ove
drugostupanjske presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i
70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, a s
obzirom da tužitelj, cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh, u sporu nije uspio u
razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

19. Tužitelju je u trošak valjalo priznati zastupanje po punomoćniku iz redova
odvjetnika i to po 100 bodova za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, za sastav
tužbe, za zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2014. i 5. srpnja 2023., na kojima se
raspravljalo o glavnoj stvari, te za sastav obrazloženih i nužnih podnesaka od 3.
ožujka 2014. i 10. lipnja 2016., 50% od nagrade, odnosno 50 bodova za zastupanje
na ročištu od 12. travnja 2022., sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,
37/22 i 126/22 - dalje Tarifa), te 25% od nagrade, odnosno po 25 bodova za sastav
podnesaka od 24. ožujka 2014., 21. ožujka 2016., 28. veljače 2022. i 11. travnja

2022., sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, što uz vrijednost boda od 15,00 kn i PDV od
25% ukupno iznosi 14.062,50 kn (1.866,41 EUR).

19.1. Tužitelju u trošak nije priznat sastav ostalih podnesaka, jer isti nisu bili nužni za
vođenje postupka, odnosno u istima su se ponavljali do tada izneseni navodi, te mu
nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, budući da u spisu
nema dokaza da je te pristojbe platio.

Poslovni broj: 13 Gž-668/2023-2 7

20. Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, uvažiti žalbu
tužitelja, preinačiti rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. izreke i u tom dijelu
odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

21. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sastava žalbe sa kojom je uspio u cijelosti i to
za sastav žalbe 100 bodova uvećano za 25%, što uz vrijednost boda od 15,00 kn i
PDV od 25% ukupno iznosi 2.343,75 kn (311,07 EUR), dok mu nije priznat zatraženi
trošak sudske pristojbe na žalbu, jer u spisu nema dokaza da ju je platio.

22. U nepobijanom dijelu pod toč. I izreke presude i toč. I. izreke rješenja, presuda i
rješenje suda prvog stupnja ostaju neizmijenjeni.

Zadar, 13. prosinca 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin