Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: Kž III-3/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te mr. sc. Zorislava Kaleba i Snježane Hrupek- Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog KF i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 229. stavka 1. točke 2. u vezi članka 228. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog KF i optuženog AB podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-599/2023. od 14. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog KF i optuženog AB kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, broj Kž- 599/2023. od 14. studenog 2023. prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je preinačena pobijana prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku broj K- 537/2022. od 4. svibnja 2023. kojom su optuženi KF, optuženi AB i optuženi BF oslobođeni optužbe zbog beznačajnog djela, na način da su optuženi KF, optuženi AB i optuženi BF proglašeni krivima što su počinili kaznena djela protiv imovine, teškom krađom iz članka 229. stavak 1. točke 2. u vezi članka 228. stavak 1. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 229. stavak 1. KZ/11. optuženici KF, AB i BF su zbog počinjenog kaznenog djela osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i na temelju članka 56. stavak 1. i 2. KZ/11. prema svakom od optuženih izrečena je uvjetna osuda te je određeno da se kazna na koju su osuđeni neće izvršiti ukoliko optuženici u vremenu od jedne godine ne počine novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženici KF, AB i BF dužni su platiti troškove provedenog kaznenog postupka i to trošak iz članka 145. stavak 1. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 300,00 kuna (39,82 eura) svaki, dok su na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. oslobođeni plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka.

2. Protiv presude žali se optuženi KF po branitelju Mariju Vrabicu, odvjetniku u Osijeku zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11., stavak 2. i stavak 3. ZKP/08.), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1., 2. i 3. ZKP/08.) i zbog povreda kaznenog zakona (članak 469. točke 3. i 4. ZKP/08.) s prijedlogom da se drugostupanjska presuda u odnosu na optuženog KF preinači i donese presuda kojom se optužba odbija, odnosno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

2.1. Protiv presude žali se i optuženi AB po branitelju Hrvoju Kriviću, odvjetniku u Osijeku zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavka 2. i 3. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni zatvora i uvjetnoj osudi i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se preinači osporena drugostupanjska presuda na način da se odbije žalba državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjska presuda ili da donesene presudu kojom se optužba odbija ili istu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu, a sve u smislu žalbenih navoda te da ga se pozove na sjednicu vijeća kako bi dodatno obrazložio razloge iz ove žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je uz podnesak vratilo na nadležni postupak.

5. Na javnu sjednicu vijeća koja je zakazana na zahtjev branitelja optuženika AB nisu pristupili uredno obaviješteni branitelj optuženika Hrvoje Krivić, odvjetnik u Osijeku, optuženi AB i državni odvjetnik.

6. Žalbe optuženika nisu osnovane.

7. Optuženi KF se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11., stavaka 2. i 3. ZKP/08. te navodi da je izreka presude nerazumljiva, u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama te o istim postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Smatra i da je time sud teško povrijedio pravo optuženika na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje Ustav) i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija) što posebno ne konkretizira u žalbi te nije primijenio odredbe ZKP/08., koje je trebao primijeniti, a što je utjecalo na presudu te da izreka pobijane presude ne sadrži sve potrebne propisane elemente zbog čega je presuda nejasna, nerazumljiva i ne može se ispitati.

7.1. Nije u pravu optuženi KF kad tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. te stavka 2. i 3. ZKP/08. Suprotno žalbenoj tvrdnji, drugostupanjski sud je nakon što je utvrdio odlučne činjenice, analizirao sve izvedene dokaze, u obrazloženju pobijane presude. Iz navedenog proizlazi da optuženik u ovom dijelu žalbe iznosi prigovore na zaključke drugostupanjskog suda i polemizira s razlozima pobijane presude vezane uz izreku pobijane presude i utvrđenja subjektivnih i objektivnih elemenata kaznenog djela teške krađe zbog kojeg je on tim dijelom izreke proglašen krivim. Sud je u činjeničnom opisu presude naveo naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona te ista nije nejasna i nerazumljiva kao što to neosnovano navodi žalitelj te se može ispitati. Optuženik time zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, zbog čega su ti njegovi žalbeni navodi i razmatrani u dijelu ove presude koji se odnosi na žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Iako se i optuženi AB žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i iz stavka 2. i 3. ZKP/08., koje obrazlaže time da ni drugostupanjski sud nije utvrdio točno vrijeme počinjenja kaznenog djela, iako je to naložio prvostupanjskom sudu u prethodnom ukidnom rješenju te što drugostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije uzeo u obzir posebno sve olakotne okolnosti na strani svakog optuženika pojedinačno, time se radi zapravo o žalbenoj osnovi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluci o kazni koji će se navodi kasnije razmatrati. Nadalje žalitelj navodi da obrazloženje osporene drugostupanjske presude na ovaj način upućuje na proizvoljno odlučivanje i samim time arbitrarnost jer je drugostupanjski sud postupao protivno svojoj uputi za potrebom jasnog utvrđenja vremena počinjenja kaznenog djela. Smatra da je time je optuženiku AB povrijeđeno pravo obrane i pravo na obrazloženu sudsku odluku jer on nakon donošenja posljednje prvostupanjske presude jednostavno nije imao pravni interes podnositi žalbu protiv oslobađajuće presude zbog čega nije isticao ranije propuste prvostupanjskog suda u pogledu vremena počinjenja na koje je u svojoj uputi iz ukinutog rješenja ukazao drugostupanjski sud te koje drugostupanjski sud sam u ovoj odluci drugog stupnja nije otklonio.

8.1. Nadalje, žalitelj KF smatra da na arbitrarnost u donošenju presude ukazuje okolnost što se u presudi nikako ne utvrđuje identitet osoba koje bi radnjama optuženika bile oštećene, navedeni određeni i jasni podaci o pojedinačnim predmetima koji su pribavljeni kaznenim djelom, niti podaci o visini navodno pričinjene štete pojedinačnim radnjama, što je sve bilo nužno prethodno utvrditi kao bitna obilježja kaznenog djela teške krađe.

8.2. Iako neutemeljeno optuženik u žalbi upire na arbitrarnost prvostupanjske presude, stav je ovog trećestupanjskog suda, a imajući u vidu obrazloženje drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, kako nema dvojbe da je drugostupanjski sud, nakon savjesne i sveobuhvatne analize dokaza, dao podrobno obrazloženje za svoja činjenična i pravna utvrđenja te iznio jasne zaključke pa je bez osnova prigovor o arbitrarnosti presude i nepravičnosti postupka.

8.3. Naime, zbog proteka vremena i prodanih predmeta nije se mogao utvrditi točan identitet osoba koje bi radnjama optuženika bile oštećene ili njihovih nasljednika, navedeni su određeni i jasni podaci o pojedinačnim predmetima koji su pribavljeni kaznenim djelom i pribavljeni podaci o visini pričinjene štete pojedinačnim radnjama optuženika. Iako prema članku 559. ZKP/08. sud može visinu iznosa imovinske koristi odmjeriti i po slobodnoj ocjeni, ako bi njezino utvrđivanje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka, u ovom se je postupku koristila procjena Zlatarnice Celje kod otkupa zlata. Time što nije moglo utvrditi identitet davno preminulih osoba s kojih su ukradeni predmeti, zbog proteka vremena i njihovih nasljednika, ne ukazuje na arbitrarnost u postupanju suda te su stoga žalbeni navodi optuženika neosnovani.

9. Optuženi AB žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći da su izreka presude i razlozi nerazumljivi te nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama jer je prvostupanjskom presudom oslobođen da bi počinio produljeno kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavak 1. točka 2. u vezi članka 228. stavak 1. i članka 52. KZ/11., dok se drugostupanjskom presudom isti ne tereti da bi počinio produljeno kazneno djelo iz članka 52. KZ/11., a za takvu intervenciju u pravnu oznaku kaznenog djela u presudi nisu navedeni razlozi.

9.1. I žalitelj KF navodi da je u izreci presude kao vrijeme počinjenja djela označeno razdoblje od gotovo 20 godina te proizlazi da se optuženik osuđuje zbog više djela koje bi navodno počinio u više navrata, na više mjesta, s više različitih suoptuženika, tijekom duljeg razdoblja, zbog čega je njegovo djelo jedino moglo biti ispravno pravno označeno kao produljeno kazneno djelo, ili kao više djela počinjenih u stjecaju, što je sud propustio precizirati, pri čemu također ostaje nejasno kojom radnjom i kada je otuđio koju individualno određenu pokretnu stvar, čija bi ukupna vrijednost iznosila točno 1.901,97 kuna.

9.2. Nasuprot žalbenim navodima drugostupanjski sud je prilikom preinačenja presude optuženicima ispustio iz pravne kvalifikacije djela članak 52. KZ/11. koji se odnosi na produljeno djelo te nije naveo u obrazloženju nikakve razloge za ispuštanje navedene odredbe. No, time drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a niti je presuda nerazumljiva, već se radi o povredi kaznenog zakona u korist optuženika koja se ne može otkloniti preinačenjem presude u pravnoj oznaci jer bi došlo do kaznenog zakona na štetu optuženika. Stoga su optuženici prema pravnoj kvalifikaciji osuđeni samo za jedno djelo teške krađe, umjesto produljenog djela teške krađe, što je za njih blaža pravna kvalifikacija.

9.3. Također, u drugostupanjskoj presudi je navedeno više mjesta počinjenja kaznenog djela (na Gradskim grobljima u Osijeku, Sarvašu i Klisi), te isto stoga nije nejasno i netočno, a ni proturječno izvedenim dokazima jer se nije moglo utvrditi točno mjesto počinjenja djela, već tri mjesta gdje se nalaze groblja i jedino su se tako na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja mogla utvrditi mjesta počinjenja djela.

10. Optuženi AB pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a time obrazlaže i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. i 3. ZKP/08., vidi u tome što smatra da su optuženici prilikom obavljanja svojih poslova postupali u zabludi o protupravnosti svojih radnji. Žalitelj navodi da u inkriminirano vrijeme nije postojao nikakav interni akt u TD Ukop d.o.o. u vezi postupanja djelatnika u slučaju pronađenih predmeta te da su optuženici postupali na način koji je bio uobičajen. Iz sadržaja žalbe zapravo proizlazi da se žali zbog povrede kaznenog zakona.

10.1. Nasuprot žalbenih navoda, to što bi počinitelji, ako bi prilikom kopanja groba pronašli kakav zlatni zub, isti zadržali i što je bila uobičajena dugogodišnja praksa, ne znači da je to bilo pravilno i zakonito postupanje. Pronađene predmete je trebalo predati u upravu društva te o tome sačiniti zapisnik. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku broj: K-537/2022-30 od 4. svibnja 2023. uopće se nije utvrđivalo jesu li optuženici postupali u zabludi, već se samo pogrešno utvrdilo da se radi o beznačajnom kaznenom djelu, što nikako ne može biti teška krađa počinjena na drzak način. Stoga ovaj trećestupanjski sud smatra da optuženici nisu bili u nikakvoj zabludi o protupravnosti svojih radnji, pa ni otklonjivoj te da time nisu znali da prisvajajući zlatne i druge predmete sa pokojnika čine nešto nedopušteno odnosno da ne bi znali da čine kazneno djelo teške krađe na drzak način te je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

11. Nadalje se žalitelj KF žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te navodi kako tijekom postupka nije utvrđeno da bi ikada posjedovao, ili prodavao kakvo zlato, satove, ili novac koji bi bili pribavljeni počinjenjem kaznenog djela, niti da je dolazio u kontakt s osobama koje se bave otkupom zlata i nakita. Okolnost što je njegova supruga u pet navrata prodala dio obiteljskog nakita u ovlaštenoj otkupnoj agenciji za manji novčani iznos, smatra da nije dovoljna za nedvojben zaključak da je upravo taj nakit bio pribavljen počinjenjem kaznenog djela.

11.1. Nasuprot žalbenih navoda žalitelja činjenično stanje nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno već je pravilno kao vrijeme počinjenja kaznenog djela optuženom KF i optuženom AB naznačeno vremensko razdoblje u kojem je djelo počinjeno jer se nisu mogli utvrditi točni datumi kada su optuženici uzeli i zadržali zlatne predmete. Iz provedenog računovodstveno-financijskog vještačenja vrijednosti i količine stvari proizlazi da je prema dostupnim podacima vještak utvrdio da je optuženi AB izvršio prodaju zlata i to sukladno otkupnom bloku Zlatarne Celje broj: 336 od 30. lipnja 2012. (list 561 spisa). Ovaj otkupni blok je i jedini materijalni dokaz iz kojeg proizlazi da je optuženi AB prodao zlatne predmete i to godinu dana nakon vremena počinjenja djela, koje mu se pobijanom presudom stavlja na teret. Prema otkupnom bloku broj: 336 dobio je iznos od 191,25 kuna, dok iz obrana optuženika kod prvog ispitivanja od 8. veljače 2013. proizlazi kako je posljednje njegovo otuđenje bilo prije dvije godine te bi se radilo o datumu oko 8. veljače 2011. Da je optuženi KF u periodu od 14. siječnja 2012. do 28. prosinca 2012. u pet navrata izvršio prodaju zlata preko supruge HF, proizlazi iz pet otkupnih blokova Zlatarne Celje broj: 20, 157, 416, 442 i 662 (list 562- 564 spisa), a što potvrđuje i iskaz svjedokinje HF. Otkupni blokovi su i jedini materijalni dokaz iz kojeg proizlazi da je optuženi KF preko HF prodao zlatne predmete i to u periodu počinjenja djela koje mu se pobijanom presudom stavlja na teret. Stoga vrijeme počinjenja kaznenog djela kako je utvrđeno u drugostupanjskoj presudi nije nejasno i netočno utvrđeno, a ni proturječno izvedenim dokazima, jer se nije moglo utvrditi točno vrijeme počinjenja djela, već samo vremenski okvir.

11.2. S obzirom da iz otkupnih blokova proizlazi da su optuženici prodavali "lomljeno zlato" različite čistoće pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje HF, koja je navela da je prodavala obiteljsku zlatninu (dječji nakit) već se radilo o lomljenom zlatu koje je prethodno otuđio optuženi KF.

12. Nasuprot žalbenim navodima optuženog KF, da je nejasno zašto se istodobno osuđuje zbog navodnog otuđenja i novca, iz obrane optuženog AB s prvog ispitivanja od 8. veljače 2013., proizlazi da je vidio kako je optuženi KF zadržao novac pokojnika u iznosu od 200 Njemačkih maraka (DEM), a također i jedan nožić pokojnika. Iz obrane optuženog BF od 8. veljače 2013., proizlazi da je vidio nekoliko puta optuženog KF da je otuđivao s mrtvih tijela zlatninu, a ako bi radili zajedno, onda bi to podijelili na način da bi on otišao prodavati zlatninu i podijelili bi taj iznos. Kada se iskazi navedenih suoptuženika povežu sa navedenim otkupom zlata optuženi KF se nedvojbeno ukazuje kao počinitelj predmetnog djela teške krađe počinjene na drzak način. Stoga su navedeni žalbeni navodi optuženog KF u tom dijelu neosnovani.

13. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona žalitelj AB smatra da je sud povrijedio načelo zakonitosti i primjene blažeg zakona te da se nije radilo o (teškoj) krađi jer nije utvrđeno čija je pokretna stvar ukradena, već se radilo o napuštenim stvarima, odnosno o stvarima u vlasništvu nasljednika pokojnika ili Republike Hrvatske te ako je bila napuštena to je trebalo biti navedeno u činjeničnom opisu djela te se takvo djelo ne može kvalificirati kao teška krađa na drzak način. 13.1. Žalitelj pogrešno smatra da bi namjera optuženog AB bila usmjerena ka pribavljanju stvari male vrijednosti te pogrešno smatra da u ovom postupku vrijedi pravilo tzv. zabrane reformacije in pejus jer je (ukinutom) presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: K-48/2019-51 od 25. listopada 2019. sud vršio intervenciju činjeničnog opisa, te je iznos otuđenih stvari smanjio na 241,25 kuna, a u ovom predmetu je drugostupanjski sud ostavio isti iznos. Naime, iako je optuženi AB uzeo i stvari male vrijednosti do 1.000,00 kuna (do 132,72 eura) u ovom se slučaju radi o kaznenom djelu teške krađe počinjene na osobito drzak način jer se radilo o krađi iz lijesa i sa tijela pokojnika kao što je to obrazložio drugostupanjski sud u točki 8. pobijane presude, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj trećestupanjski sud. Naime, prema članku 52. stavku 4. KZ/11. ostvaruju li se radnjama navedenim u stavku 1. ovoga članka obilježja više istih kaznenih djela, kazneno djelo će se pravno označiti uzimajući u obzir zbroj vrijednosti svih stvari, imovinskih prava i koristi pribavljenih odvojenim radnjama.

14. Žalitelj AB se poziva i na primjenu blažeg zakona i to da bi članak 26. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) bio blaži u odnosu na članak 8. stavak 2. KZ/11. Prema članku 26. KZ/97: „Kazneno djelo je počinjeno u vrijeme kada je počinitelj radio ili je bio dužan raditi, bez obzira na to kada je nastupila posljedica iz zakonskog opisa kaznenog djela .“, dok se u članku 8. stavak 2. KZ/11 navodi: „Sastoji li se počiniteljeva djelatnost iz više vremenski odvojenih radnji, djelo je počinjeno danom posljednje radnje, a kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, danom prestanka radnje.“ No, pozivanje žalitelja na citirane odredbe i njihovo uspoređivanje ni na koji način ne utječe na primjenu kaznenog zakona niti na ocjenu blažeg zakona jer se konkretno ne radi o nastupanju posljedice počinjenih djela, već o ostvarenju obilježja kaznenog djela, kada je počinitelj uzeo i zadržao predmete, a što predstavlja vrijeme počinjenja djela i relevantno je za primjenu materijalnog zakona. Iako žalitelj prigovara da je nastupila zastara kaznenog progona primjenom članka 3. stavku 4. KZ/11., no prema članku 86. KZ/11., ako se prije nastupa zastare kaznenog progona promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi iz novog kaznenog zakona u ovom slučaju KZ/11.

14.1. Nadalje, žalitelj KF smatra da je iz izreke moguće zaključiti da je terećena djela počinio još početkom, ili tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća, čime bi do dana pokretanja kaznenog postupka i trenutka otvaranja istrage nastupila višestruka zastara kaznenog progona. Smatra da se očita dvojba o vremenu počinjenja kaznenog djela koju sudovi niti nakon više suđenja nisu otklonili trebala riješiti primjenom odredbe članka 3. stavka 2. ZKP/08., na način koji je povoljniji za optuženika te donijeti presuda kojom se odbija optužba iz razloga mogućeg postojanja procesne smetnje, odnosno nastupjele zastare kaznenog progona optuženika povrijedivši kazneni zakon po pitanju postojanja okolnosti koje isključuju kazneni progon, osobito je li nastupila zastara kaznenog progona.

14.2. Nasuprot žalbenim navodima, s obzirom da su optuženici osuđeni, prema činjeničnom opisu djela, da su u razdoblju od studenog 1993. do točno neutvrđenog dana krajem siječnja 2013. u Osijeku, Sarvašu i Klisi, na Gradskim grobljima, u više navrata, u nekim slučajevima sami, a u nekim slučajevima s drugim optuženicima, primijenjen je KZ/11. prema kojem su se optuženici teretili od podizanja optužnice od 29. srpnja 2014., koja je kao takva i potvrđena s izmjenama od 31. listopada 2016., a za koju je drugostupanjski sud u presudi i rješenju br. Kž-137/2022. od 26. travnja 2022. i naložio da se uzme za osnovu suđenja (točka 15.). Kod kolektivnog kaznenog djela, u koje ulazi i predmetno kvalificirano kazneno djelo teške krađe počinjene na drzak način kroz duže vremensko razdoblje, kad se radi o kontinuiranoj djelatnosti sastavljenoj od više istovrsnih radnji koja se pravno tretira kao jedno kazneno djelo, zastarijevanje počinje teći od dana kada je izvršena pojedina radnja koja ulazi u sastav takvog kaznenog djela.

14.3. U odnosu na odredbe koje se odnose na zastaru kaznenog progona, za optuženike je primijenjen članak 86. KZ/11., a kojim se člankom propisuje primjena zastarnih rokova iz novog kaznenog zakona, a prema članku 3. stavku 4. KZ/11. izmijeni li se zakon za vrijeme počinjenja kaznenog djela, primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja radnje. Za kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 2. u vezi članka 228. KZ/11., kao i za prethodno iz članka 217. stavak 1. točka 2. u vezi članka 216. stavak 1. KZ/97. je zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina te bi stoga razmatranje primjene blažeg zakona od strane drugostupanjskog suda bilo bespredmetno.

14.4. Naime, članak 81. u stavku 1. alineji 4. KZ/11. propisuje da kazneni progon zastarijeva za petnaest godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, dok stavak 2. istog članka propisuje da, ako je prije rokova iz stavka 1. članka 81. KZ/11. donesena prvostupanjska presuda, zastara se produljuje za dvije godine. Prema članku 8. stavku 2. KZ/11.: "Sastoji li se počiniteljeva djelatnost iz više vremenski odvojenih radnji, djelo je počinjeno danom posljednje radnje, a kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, danom prestanka radnje." Stoga za predmetno kazneno djelo za optuženike u trenutku donošenja ove presude nije nastupila zastara kaznenog progona, koja nastupa tek krajem siječnja 2030. godine.

Žalbe u odnosu na odluku o kazni

15. Optuženi AB se žali i na odluku o kazni te smatra kako slijedom naprijed navedenih žalbenih razloga obrana smatra da je i odluka o kazni donesena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a pored toga je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer drugostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije uzeo posebno sve olakotne okolnosti na strani svakog optuženika pojedinačno. Navodi da do sada nije osuđivan, otac je malodobnog djeteta, te je isti nakon što je pokrenut predmetni postupak protiv njega i dalje zaposlenik TD UKOP d.o.o., pa je iz toga razvidan i pozitivan stav poslodavca o ponašanju optuženika. Pored toga postoji i protek vremena od počinjenja djela te da je pribavljena mala imovinska korist u iznosu od 241,25 kuna trebalo uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

15.1. Iako se optuženi KF ne žali na odluku o kazni i uvjetnoj osudi, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povreda kaznenog zakona sukladno članku 478. ZKP/08. podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu na odluku o kazni i uvjetnoj osudi te je sud po službenoj dužnosti razmotrio odluku koja mu je izrečena.

15.2. U obrazloženju vrste i visine kazne drugostupanjski sud je kao olakotno cijenio kako optuženici do sada nisu osuđivani, da su lošeg imovinskog stanja, duži protek vremena od kada su kaznena djela počinjena, pa strože kažnjavanje optuženika ne bi ostvarilo svrhu kažnjavanja od one propisane kaznenim zakonom. Stoga je drugostupanjski sud pravilno svakog od optuženika osudio na minimalnu kaznu zatvora za to djelo u trajanju od po šest mjeseci te im izrekao uvjetnu osudu s minimalnim rokom kušnje u vremenu od jedne godine u kojem ne smiju počiniti novo kazneno djelo.

15.3. Nasuprot žalbenih navoda optuženika drugostupanjski sud je pravilno cijenio navedene otegotne okolnosti, dok otegotnih nije ni našao te utvrdio da ne postoje druge osobite olakotne okolnosti zbog kojih bi optuženicima bile utvrđene manje zatvorske kazne, i ublažavanje ispod zakonskog minimuma, od izrečenih kazni.

15.4. Trećestupanjski sud je stoga smatrao da su utvrđene kazne i rok kušnje primjerene kaznenoj odgovornosti optuženika, te će time, i po mišljenju ovog trećestupanjskog suda doći do izražaja načelo opće i posebne prevencije te individualizacije u kažnjavanju i pozitivno utjecati na optuženike da shvate štetnost svog djela i preispitaju svoje dosadašnje ponašanje, a i druge da se ubuduće suzdrže izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela.

16. Optuženi AB se žali i na troškove kaznenog postupka koji žalbeni razlog posebno ne obrazlaže i ne dokumentira, osim što navodi, kako s obzirom da nije kriv za kazneno djelo koje mu se pobijanom presudom stavlja na teret te smatra i da je odluka o troškovima kaznenog postupka i preostalom djelu neosnovana i nezakonita. Stoga je trećestupanjski sud ispitao istu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08. Nasuprot žalbenih navoda s obzirom da je optuženik proglašen krivim, svojim radnjama je prouzročio i troškove sudskog postupka te je iste dužan i platiti u paušalnom iznosu, pri čemu je drugostupanjski sud uzeo u obzir dužinu i složenost postupka te materijalne prilike optuženika te ga oslobodio plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka. Kako iz osobnih podataka u spisu s raspravnog zapisnika od 3. veljače 2023. (list 1999 spisa) proizlazi da je optuženik u vrijeme suđenja (u veljači 2023.) bio zaposlen i primao plaću u iznosu od 4.200 kuna (557,44 eura) te je stoga drugostupanjski sud pravilno smatrao da je optuženik u mogućnosti podmiriti minimalne troškove kaznenog postupka u iznosu od 39,82 eura (prije 300,00 kuna). Stoga je žalba optuženog AB u odnosu na troškove kaznenog postupka neosnovana.

17. Također je ovaj trećestupanjski sud uočio da je u drugostupanjskoj presudi došlo do povrede kaznenog zakona u korist optuženika jer drugostupanjski sud nije oduzeo imovinsku korist, no kako je je izostala žalba državnog odvjetnika u tom djelu ista povreda kaznenog zakona se mogla samo utvrditi, jer bi se zadiranjem u oduzimanje imovinske koristi postupilo na štetu okrivljenika.

18. Slijedom iznijetog, kako optuženici žalbama nisu doveli u sumnju ispravnost i zakonitost pobijane presude, a ispitivanjem iste po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nisu nađene povrede na koje ovaj trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude te su na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe optuženika odbijene kao neosnovane.

U Zagrebu, 12. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić