Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1116/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB:... iz Z., zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i Š. d.o.o. u Z., protiv tuženika K. b. M., OIB:... iz Z., zastupanog po punomoćnici A. T., zaposlenici tuženika, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. svibnja 2024. poslovni broj: Pn-2777/2017-64, u sjednici vijeća održanoj dana 12. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja djelomično se prihvaća i djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. svibnja 2024. poslovni broj Pn-2777/2017-64:

- potvrđuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.266,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 9.157,72 EUR od 03. kolovoza 2017. i na iznos od 108,46 EUR od 23. svibnja 2024. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka,

- preinačuje u dijelu toč. I. izreke u dosuđenoj stopi zatezne kamate za period od 01. siječnja 2023. do isplate na način da se na dosuđene iznose tuženiku nalaže platiti 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se zateznu kamatu od

određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

- preinačuje pod toč. II. izreke presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 108,46 EUR za razdoblje od 03. kolovoza 2017. do 22. svibnja 2024. i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 108,46 EUR za razdoblje od 03. kolovoza 2017. do 23. svibnja 2024. i to do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do 22. svibnja 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje toč III. izreke prvostupanjske presude.

II. Uvažava se žalba tužitelja te se nalaže tuženiku da pored dosuđenog parničnog troška od 3.662,53 EUR-a tužitelju naknadi i daljnji trošak u iznosu od 125,00 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih koja se određuje,

poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 14,62 EUR (slovima: četrnaesteura i šezdesetdva centa), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku K. b. M. isplatiti tužitelju M. B. iznos od 9.266,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznose od 9.157,72 EUR od 03. kolovoza 2017. i na iznos od 108,46 EUR od 23. svibnja 2024. do isplate. Toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 108,46 EUR u periodu od 03. kolovoza 2017. do 23. svibnja 2024. Ujedno je toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.662,53 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom, u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata u točki II. izreke pobijane presude i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14. dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i da prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak sastava žalbe.

3. I tuženik podnosi žalbu na presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka uz prijedlog ovome sudu da uvaži žalbu tuženika, a pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog povrede prava osobnosti, koja mu je, prema njegovim navodima, nastala propustom u liječenju koje je započelo dana 29. srpnja 2016. kada je primljen u hitnu kiruršku ambulantu tuženika, zbog ugrizne rane desne šake nanijete od strane psa.

7. Prvostupanjski sud svoju presudu temelji na nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama da je tužitelj dana 29. srpnja 2016. u večernjim satima primljen u hitnu kiruršku ambulantu tuženika zbog ugrizne rane desne šake nanijete od strane psa i da je isti zdravstveno tretiran kod tuženika te da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. D. H., kojeg je sud prihvatio u cijelosti, kao i iz iskaza tužitelja, svjedoka M. B. i K. B. (koji su istoznačno opisali tijek liječenja i zaostale posljedice), proizlazi nedvojbeno utvrđenje o odgovornosti tuženika i uzročno-posljedičnoj vezi između medicinskog zahvata u liječenju tužitelja i posljedica, odnosno štete nastale kod tužitelja. Ocjena je prvostupanjskog suda da tuženik ničim nije doveo u sumnju navode iz nalaza i mišljenja vještaka dr. D. H. koji je nedvojbeno utvrdio da je u predmetnom slučaju došlo do propusta u liječenju tužitelja od strane tuženika kada mu je neadekvatno apliciran hidrogen u ranu, nakon čega je došlo i do neprepoznavanja nastale komplikacije od strane djelatnika tuženika, a posljedično i zakašnjele adekvatne liječničke intervencije. Visinu štete sud je utvrdio temeljem stručnog mišljenja vještaka dr. D. H. iz čijeg nalaza proizlazi da su zadobivene ozljede tužitelja rezultirale bolovima jačeg intenziteta tijekom 3 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i blažeg intenziteta 20 dana. Tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu 4 sata dnevno tijekom prvog dana, 2 sata dnevno tijekom daljnjih 10 dana i 1 sat dnevno tijekom daljnjih 10 dana (u odnosu na koji vid štete je prvostupanjski sud nespornim ocijenio da je cijena jednog sata 3,19 EUR). Temeljem mišljenja vještaka sud je utvrdio i umanjenu životnu aktivnost tužitelja za 8%, u vidu smanjene aktivne abdukcije palca i smanjenja grube motorne snage. U pogledu naruženja, sud je temeljem mišljenja vještaka utvrdio da zaostali ožiljci predstavljaju manje naruženje uvijek vidljivo drugima (ožiljak na dorzumu šake) te naruženje srednjeg stupnja ponekad vidljivo drugim osobama (ožiljak na podlaktici). Radi utvrđenja opsega nastale štete prvostupanjski je sud proveo i dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom psihijatrijskom vještaku dr. D. M. utvrđuje da je kod tužitelja postavljena dijagnoza PTSP-a, koja se direktno povezuje uz štetni događaj i verificira u dokumentaciji u periodu nakon predmetnog događaja. Sud temeljem mišljenja ovog vještaka utvrđuje i da s psihijatrijske strane postoji smanjene opće životne aktivnosti od 15%. Pored toga utvrđuje da je primarni strah trajao koliko i sam štetni događaj, sekundarni strah trajao je u jakom stupnju 3 dana, srednjem jačem stupnju 8 dana i blažem stupnju 20 dana. Konačno, temeljem mišljenja oba vještaka sud utvrđuje da je kod tužitelja došlo do ukupnog smanjenja životne aktivnosti za 20%. Stoga je u konačnici tužitelju dosudio naknadu štete u ukupnom iznosu od 9.266,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 9.157,72 EUR od 03. kolovoza 2017. i na iznos od 108,46 EUR od 23. svibnja 2024. do isplate, dok je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 108,46 EUR od 03. kolovoza 2017. do 23. svibnja 2024. odbio.

8. Tuženik u žalbi ističe da se presuda prvostupanjskog suda temelji na dva nepotpuna vještačenja temeljem kojih je utvrđena samostalna odgovornost tuženika, ne uzimajući u obzir činjenično stanje, djelovanja koja su dovela do sadašnje štete kod tužitelja, kao što su i sam ugriz psa, neprovođenje fizikalne terapije te prethodno psihijatrijsko liječenje tužitelja. Smatra da je sud počinio i bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda proturječi izvedenim dokazima, kao i ispravama koje prileže spisu i dokazima o odlučnim činjenicama, pa se zbog svega navedenog, takva presuda ne može ispitati, a zaključak suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti proturječi dokumentaciji koja se nalazi u spisu.

9. U prvostupanjskom postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik upire u žalbi, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suprotno žalbi, pobijana presuda se u cijelosti može ispitati, a prvostupanjski sud je stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio valjanim, neproturječnim i dostatnim razlozima.

10. Zaključak prvostupanjskog suda o mehanizmu nastanka štetnog događaja, kao i o razlozima zašto smatra tuženika isključivo odgovornim za njegov nastanak, prihvaća i ovaj sud obzirom na prikazanu komplementarnost provedenih dokaza, koji su logično povezani i daju sliku štetnog događaja i zaostalih posljedica, upravo na način kako ga obrazlaže sud prvog stupnja.

11. Naime, primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne

novine, broj: 35/05.,41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), koja propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje i odredbe čl. 1061. st. 1. ZOO, koja propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, na zdravstvenim ustanovama je teret dokazivanja da je njihovo medicinsko osoblje postupilo u cijelosti u skladu s pravilima struke, a na oštećeniku je teret dokazivanja uzročne veze između propusta u liječenju i nastupjele štetne posljedice po njegovo zdravlje. Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao u skladu s pravilima struke. Pretpostavlja se da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu, jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak. Postupajući protivno pravilima struke čini se liječnička greška. Odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru. Liječnička greška je medicinski pojam. Za pravnu znanost i sudsku praksu je relevantno je li došlo do propusta u radu djelatnika medicinske ustanove. Do toga može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem (jednako stajalište iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3669/2018-2 od 17. svibnja 2022.). Obzirom na nalazima utvrđene činjenice da je neadekvatnim apliciranjem hidrogena u ranu i ne prepoznavanjem nastale komplikacije na vrijeme te posljedično zakašnjelom adekvatnom liječničkom intervencijom došlo do štetnih posljedica na fizičko i duševno zdravlje tužitelja i po ocjeni ovoga suda pravilno je i zakonito prvostupanjski sud dosudio tužitelju naknadu štete.

12. Vezano uz žalbene navode tuženika kojima osporava svoju isključivu odgovornost za nastanak štete u opsegu u kojem je utvrđena, ističe se kako ovi navodi nisu osnovani.

12.1. Naime, žalbene tvrdnje tuženika da nije jasno na koji način je utvrđena smanjena gruba motorna snaga šake i smanjena aktivna abdukcija palca tužitelja obzirom da iste nisu utvrđene niti na jednom od tri kontrolna pregleda kirurga nakon provedenog liječenja, prema ocjeni ovoga suda proizvoljne su kraj činjenice da je tijekom prvostupanjskog postupka sud utvrdio značaj okolnosti nedostatka navedenih opisa u medicinskoj dokumentaciji i to temeljem dopune nalaza i mišljenja dr. D. H., koji je pojasnio kako doista gruba motorna snaga šake nije opisana u medicinskoj dokumentaciji kao niti pokretljivost prstiju šake, međutim izričito je odgovorio i kako je smanjenje motorne snage šake i aktivne abdukcije palca verificirano tijekom osobnog pregleda tužitelja učinjenog za potrebe izrade medicinskog nalaza i mišljenja. Stoga stav prvostupanjskog suda o smanjenju životne aktivnosti tužitelja prihvaća i ovaj sud obzirom je utemeljen na ocjeni stručne osobe da činjenica da ove okolnosti nisu opisane u medicinskoj dokumentaciji ne znači ujedno da one ne postoje te na neposrednom utvrđenju vještaka donesenom nakon osobnog pregleda tužitelja.

12.2. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelj nije obavio preporučenu fizikalnu terapiju prvostupanjski sud doista ovu okolnost nije tretirao kao sudoprinos nastanku štetnog događaja tužitelja, obzirom na mišljenje doc. prim. dr. sc. D. H. da u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o provedbi fizikalne terapije međutim, da ne može odrediti koliko bi takva terapija bila uspješna i koliko bi se razlikovao sadašnji funkcionalni status šake od statusa nakon fizikalne terapije, ali da je za pretpostaviti da bi funkcionalni status bio bolji, no koliko bolji nemoguće je odrediti. Postojanje sudoprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja dužan je dokazati tuženik koji ukazuje na postojanje ove okolnosti. Međutim, u smislu odredbe ad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove čl. 1092.st.2. ZOO-a k

radnje ili propusta, sud dosuđuje naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj nikada nije izričito odbio provesti fizikalnu terapiju, nego je utvrđeno da o njenom provođenju u dokumentaciji ne postoji evidencija. U tom smislu tuženik nije dokazao da bi tužitelj izričito poduzeo radnje ili propuste u smislu neprovođenja terapije, a prema ocjeni stručne osobe nije moguće sa potrebnim stupnjem vjerojatnosti odrediti da li bi i koliko funkcionalni status šake bio bolji u slučaju pravodobnog provođenja fizikalne terapije. Pored toga u okviru i daljnjeg utvrđenja prvostupanjskog suda da PTSP većim dijelom participira u smanjenju životne aktivnosti (8% smanjenja životne aktivnosti odnosi se na smanjenje motorne snage šake i abdukcije palca, a 15% na smanjenje životne aktivnosti zbog PTSP) ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja o osnovanosti obvezivanja tuženika na naknadu štete tužitelju zbog povrede prava osobnosti u cijelosti, kako je to i odlučeno temeljem nalaza i mišljenja stručnih osoba.

12.3. Isto tako, u odnosu na tvrdnje kako nije razgraničen opseg zaostale naruženosti šake i podlaktice koji je nastao od ugriza psa od naruženosti zaostale uslijed nestručnog liječenja sud ih obzirom na fotografije u spisu koje prikazuju rane zaostale od ugriza psa i oštećenja kože nastala nestručnim liječenjem ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. I prema stavu ovoga suda zanemariva su oštećenja kože nastala ugrizom u odnosu na ono koje je uslijedilo nakon ubrizgavanja hidrogena te je u tom smislu ocjena prvostupanjskog suda u cijelosti osnovana.

12.4. Obzirom na žalbene navode tuženika da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja smanjenja životne aktivnosti nije razlučio u kojoj mjeri je dijagnoza PTSP uspostavljena zbog ugriza psa, a u kojoj mjeri zbog kasnijeg liječenja tužitelja te da nije uzeta u obzir činjenica da se tužitelj ranije psihijatrijski liječio, ovaj sud ih ocjenjuje proizvoljnim i nedokazanim. Naime, utvrđenje štete nastale uslijed nestručnog liječenja prvostupanjski sud temeljio je na stajalištu vještaka dr. sc. psihijatra-psihoterapeuta D. M. koji je izričito u više navrata pojašnjavao da dijagnoza anksiozno - depresivni poremećaj, koja je od ranije postojala kod tužitelja, nije u direktnoj kauzalnoj vezi sa štetnim događajem te je vještak izričito raščlanio ove dvije okolnosti. Dr. sc. psihijatar-psihoterapeut D. M. je izričito napomenuo kako je tužitelj u neposrednom periodu nakon nesreće razvio emocionalne posljedice, koje su verificirane psihijatrijskim pregledima te su rezultirale postavljanjem dijagnoze PTSP, koja se povezuje direktno uz štetni događaj i verificiran je u dokumentaciji u periodu nakon predmetnog događaja. U tom smislu i prema ocjeni ovoga suda otklonjene su sve sumnje da bi ranije psihijatrijsko liječenje bilo u kauzalnoj vezi sa štetom koja je utvrđena nakon štetnog događaja. U odnosu na daljnje navode da nije razgraničen opseg štete i sudoprinos dijagnozi PTSP-a u dijelu u kojem je nastao od ugriza psa od onog koji je nastao zbog liječenja ukazuje se tuženiku da se od ugriza psa tužitelj javio u hitnu ambulantu i liječio se jedno popodne, nakon čega je uslijedila komplicirana operacija ruke. Liječenje zbog ugriza psa trajalo je jedan dan nakon čega je svo daljnje liječenje uslijedilo zbog posljedica nestručnog liječenja te je svo ostalo liječenje u korelaciji isključivo s komplikacijom koja se razvila isti dan nakon ambulantnog tretmana u bolnici. I iz iskaza samog tužitelja koji je dan na ročištu od 14. rujna 2018. proizlazi kako je on šetao svog psa i da je ugriz drugog psa zadobio u igri pasa nakon čega je tek procjenjivao da li bi trebao ili ne potražiti liječničku pomoć, a tak na nagovor sestre se javio u KB M.. U okviru navedenih utvrđenja i ovdje je stajalište prvostupanjskog suda da se PTSP razvio kao posljedica nestručnog liječenja, a ne kao posljedica ugriza psa, ocijenjeno ispravnim te je u cijelosti prihvaćeno od strane ovoga suda.

13. Slijedom iznijetog ocjena je ovoga suda da je žalba tuženika neosnovana i da ga je sud prvog stupnja osnovano kao isključivo odgovornog obvezao na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja, time da je visinu ispravno utvrdio uzimajući u obzir utvrđeni opseg posljedica i okvirna mjerila Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

14. Prvostupanjski sud je međutim pogrešno odredio početak tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade imovinske štete. Naime, prvostupanjski je sud cijenu sata tuđe pomoći i njege pružene tužitelju utvrdio u iznosu od 3,19 EUR o kojem iznosu su se stranke usuglasile. Obzirom da tužitelj na naknadu ove štete ima pravo temeljem čl. 1095. ZOO-a, tužitelju je dosuđen iznos od 108,46 EUR za potrebnih 34 sata tuđe pomoći i njege, a tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos određen je od dana donošenja prvostupanjske presude pozivom na čl. 1086. ZOO-a, uz obrazloženje da je tek donošenjem presude utvrđen novčani ekvivalent ove štete, koja je do tada bila nepoznata. U okviru dokaza provedenih tijekom postupka i iznijetih utvrđenja neosnovan je stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata. Naime, tužitelj je u svojoj tužbi zatražio naknadu ovog dijela imovinske štete sa zateznom kamatom koja teče od 03. kolovoza 2017., odnosno od dana koji je uslijedio nakon dana podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate. U podnesku od 20. prosinca 2019. tužitelj predlaže učiniti nesporni cijenu jednog sada tuđe pomoći i njege u iznosu od 24,00 kn prilažući uz svoj prijedlog financijsko vještačenje na okolnosti visine cijene sata i naknade s naslova tuđe pomoći i njege od 09. studenog 2018. uz koje vještačenje je dostavljena i tabela visine cijena sata. Uzimajući u obzir prosječna mjesečna primanja NKV radnika u Gradu Zagrebu pribavljena od Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske tijekom 2016. i 2017. vještak je procijenio da je neto cijena za jedan sat tuđe pomoći i njege 24,39 kuna. U tom smislu i tuženik se naknadno na ročištu održanom 09. travnja 2024. usuglasio da su ukućani pružali tužitelju pomoć oko svakodnevnih kućanskih poslova i osobne higijene te da cijena sata tuđe pomoći i njege iznosi 3,19 EUR-a. Uvažavajući prikazana utvrđenja neosnovan je stoga stav prvostupanjskog suda da zatezne kamate na tuđu pomoć i njegu teku od dana donošenja presude po čl. 1086. ZOO-a, jer je tek donošenjem ove presude utvrđen novčani ekvivalent ove štete koja je do tada bila nepoznata. Naime, tužitelj je u spis predao po stručnoj osobi procijenjene cijene sata tuđe pomoći upravo prema podacima o prosječnim mjesečnim neto primanjima za 2016. i 2017. (dakle tijekom i neposredno nakon nastanka štete), a kako je nesporno tuđa pomoć i njega pružana tužitelju neposredno nakon štetnog događaja 29. srpnja 2016. to je cijena tuđe pomoći i njege utvrđena u vrijeme kada je ona i pružena, odnosno u vrijeme kada je šteta nastala. Stoga je osnovano tijek zatezne kamate dosuditi od dana nastanka štete, odnosno u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu čl. 2. st. 1. ZPP-a, od dana koji je uslijedio nakon dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno 03. kolovoza 2017., osobito uzimajući u obzir porast troškova života koji su uslijedili u razdoblju od 2016. do 2024. kada je donesena prvostupanjska presuda.

15. Zbog navedenog je ovaj sud primjenom čl. 368. st.1 . ZPP-a potvrdio presudu u toč. I. izreke u kojoj se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 9.157,72 EUR sa zateznim kamatama, tekućima na iznose od 9.157,72 EUR od 03. kolovoza 2017. i na iznos od 108,46 EUR od 23. svibnja 2024. do isplate te je uvažavajući činjenicu

(Narodne novine br. donošenja Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima 114/22.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 155/23.) preinačio dio toč. I. izreke u kojem je odlučeno o stopi zatezne kamate i to temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Ovaj sud je preinačio odluku prvostupanjskog suda temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a i pod toč. II. izreke presude kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 108,46 EUR u periodu od 03. kolovoza 2017. do 22. svibnja 2024. te je tijek zatezne kamate odredio i u ovom periodu.

16. Odluku o troškovima pobijaju i tužitelj i tuženik. Tužitelj nalazi kako mu je potrebno priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu te trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu za objavu odluke. Tuženik s druge strane osporava priznanje troškova za sastav svakog podneska budući je u istima tužitelj ponavljao ranije navode i iznesene stavove već u tužbi.

17. Prema ocjeni ovoga suda osnovano prvostupanjski sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu budući u spisu ne postoji evidencija o plaćanju pristojbe niti je tužitelj tijekom postupka dostavio dokaz da bi ovu sudsku pristojbu platio. I u žalbi tužitelj ukazuje da je njegova obveza na plaćanje sudske pristojbe nastala samim podnošenjem tužbe te ne tvrdi da bi ovu obvezu i podmirio. Kako u parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u smislu odredbe čl.155.st.1. ZPP-a

povodu postupka, a tužitelj nije dokazao da je imao trošak plaćanja sudske pristojbe na tužbu, to su neosnovani ovi njegovi žalbeni navodi.

18. Neosnovano tuženik osporava priznanje troškova za sastav svakog podneska budući je prvostupanjski sud ispravno priznao troškove za sastav podnesaka od 16. veljače 2018., 20. prosinca 2019., 19. rujna 2022. i 26. siječnja 2023. sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa), u iznosu od 4x100 bodova ispravno ih ocjenjujući potrebnim za vođenje postupka u smislu čl.155. ZPP-a.

19. Osnovano međutim navodi tužitelj kako prvostupanjski sud nije imao razlog odbiti njegov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude, budući je ročište za objavu uređeno kao obvezna procesna radnja čl. 335. ZPP-a, a nagrada odvjetnika za zastupanje na ročištu za objavu presude propisana Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

20. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos od 3.662,53 EUR temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a te je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a toč. III. izreke prvostupanjske presude djelomično valjalo preinačiti na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka povišen za iznos od 125,00 EUR i u konačnici je tužitelju priznata naknada troškova parničnog postupka od 3.787,53 EUR, koja je dosuđena uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

21. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu žalbe primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, tužitelju je dosuđen trošak žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR primjenom Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na žalbu budući nije određen u smislu čl.164. st.2. ZPP-a. Kako je tužitelj sa svojom žalbom uspio sa 46,79 % (vrijednost predmeta spora žalbe je 267,10 EUR a uspio je sa 125,00 EUR) to mu je u konačnici priznat trošak u visini od 14,62 EUR.

U Varaždinu 12. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.