Poslovni broj: Usž-3155/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja S. d.o.o. Z.1 , kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., L., B., T. j.t.d. Z.2 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z.2 , radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-787/2023-5 od 4. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-787/2023-5 od 4. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/II-471-02/21-01/262, urbroj: 513-04-22-3 od 27. svibnja 2022. (točka I. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke) te je odobreno opunomoćenicima tužitelja namirenje troška delegacije u iznosu od 27,40 eura/206,45 kuna i naloženo je Republici Hrvatskoj da iz sredstva Državnog proračuna opunomoćenicima tužitelja naknadi trošak delegacije u iznosu od 27,40 eura/206,45 kuna u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima delegacije, dok je u ostalom dijelu iznad navedenog iznosa odbijen (točka III. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika od 27. svibnja 2022. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda K., klasa:

UP/I-471-02/20-01/17, urbroj: 513-07-02-21-46 od 22. ožujka 2021. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 30. travnja 2018. u iznosu od 160.254,03 kuna uz zatezne kamate u iznosu od 25.428,36 kuna te za razdoblje od 1. siječnja do 30. travnja 2020. u iznosu od 215.803,34 kuna uz zatezne kamate u iznosu od 4.031,80 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenih iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da se obrazloženje prvostupanjske presude svodi samo na paušalne navode te je nedostatno. Citira pojedine dijelove obrazloženja prvostupanjske presude i smatra da sud nije uzeo u obzir sve predmetne obveze tužitelja, dok se samo paušalno osvrće na jednu. Stava je da sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, kao ni naveo koje činjenice je utvrdio i koje odredbe materijalnog prava je primijenio, niti se izjasnio o tvrdnjama tužitelja. Iznosi okolnosti u pogledu kupoprodajnog ugovora poslovnog prostora u N. smatrajući da ih sud nije pravilno ocijenio. Ističe da se radi o poslovnom prostoru koji je prilikom kupoprodaje bio u zakupu te je tužitelj prilikom kupnje zakupljenog poslovnom prostora odobrio daljnji zakup nekretnine do isteka ugovorenog vremena. Navodi da je dostavio dokaze iz kojih proizlazi da je spomenuta nekretnina bila izvan upotrebe do 2017. godine te da je tužitelj, s obzirom da je bio kupac u sustavu PDV-a, imao pravo na odbitak pretporeza. Upire na to da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, a gospodarska bit spomenute nekretnine je njezina neiskoristivost do 2017. Stava je da je sud propustio uzeto u obzir da je F. M. d.o.o. omašku obračuna amortizacije ispravio kroz prijavu poreza na dobit za 2020. Smatra da je u ovom predmetu potrebno provesti financijsko vještačenje kroz koje bi se ocijenila opravdanost tužiteljevih i tuženikovih tvrdnji. Ističe da je nejasan stav suda da je tužitelj bio u obvezi plaćati porez na dodanu vrijednost s osnove zakupa nekretnina za siječanj i veljaču 2018., kada je u posjed tih nekretnina ušao 28. veljače 2018. te je u ugovorima o zakupu kao datum početka zakupa naveden 1. ožujka 2018. Navodi da tumačenje da je već samim potpisom kupoprodajnog ugovora porezni obveznik postao obvezan fakturirati zakup onome tko je u posjedu nekretnine nije logično te je protivno propisima koji reguliraju vlasničkopravne odnose. Iznosi stajalište da bi poslovanje s novoosnovanim trgovačkim društvom, koje nema nikakve financijske i poslovne prošlosti, bilo zabranjeno jer uvijek može dovesti do porezne prijevare. Navodi da tužitelj nije omogućio društvu B. U. j.d.o.o. uvjete za poreznu prijevaru time što je isporučeni materijal platio po računu i nije mogao niti trebao znati od koga je to društvo nabavilo materijal niti je li PDV plaćen. Osvrće se na poslovanje sa svojim poslovnim partnerima uz tvrdnje da nije znao niti mogao znati da kupnjom njihovih proizvoda sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om, niti su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo to bilo čime dokazali. Predlaže da ovaj sud poništi prvostupanjsku presudu te presudom riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev.

4. Tuženik je žalbu podnio protiv točke III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS). Ističe da odluka iz osporene točke III. izreke nije dovoljno jasna zbog čega njeno izvršenje nije moguće te je kao takvo u tom dijelu nezakonito. Navodi da je člankom 11. stavkom 5. Zakona o sudovima propisano je da će se naknada troškova iz stavka 4. ovog članka isplatiti na teret Državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Smatra da je iz navedene odredbe vidljivo je da se naknada troška treba isplatiti iz sredstava Državnog proračuna, a ne iz sredstava tuženika. Iz tog razloga tuženik smatra da je predmetno rješenje neprovedivo jer nije dovoljno jasno i nije nesporno razvidno kome se nalaže plaćanje troškova te s obzirom na izneseno stanje stvari drži da nije u obvezi podmirenja tog troška. Ističe da u slučaju da dosuđeni trošak ne bi bio plaćen, tužitelj ima pravo po pravomoćnosti predmetne presude pokrenuti postupak izravne ovrhe nad Državnim proračunom, koji postupak bi uzrokovao dodatne troškove koje bi opet proračun trebao namiriti, a što tuženik drži neprihvatljivim. Iz iznijetih razloga predlaže da Visoki upravni sud poništi točku III. izreke prvostupanjske presude.

5. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu ističe da je ona neosnovana iz razloga navedenih u osporenom rješenju tuženika te ju predlaže odbiti.

6. Žalbe protiv presude nisu osnovane.

7. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

8. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka, a kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.

8. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je nad tužiteljem proveden postupak poreznog nadzora te mu je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za nadzirano razdoblje, o čemu je sastavljen zapisnik klasa: UP/I-471-02/20-01/17, urbroj: 513-07-02-21-43 od 12. veljače 2021.

9. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud nije počinio niti jednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a. Suprotno žalbenim navodima, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud je u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju tako da se može ispitati. Stoga nema istaknute procesne povrede.

10. U okviru manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) suprotno žalbenim navodima, pravilno je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza budući da je pregledom poslovne dokumentacije utvrđeno da je tužitelj za kupnju poslovnog prostora u N. koristio pretporez u iznosu od 145.000,00 kuna, a iz činjeničnog stanja stvari proizlazi da za navedeno nisu ostvareni uvjeti. Naime, tužitelj je 23. siječnja 2018. kupio nekretninu od društva Z. B. d.o.o., a Z. B. d.o.o. 18. siječnja 2018. od društva F. M. d.o.o., a F. M. d.o.o. 28. svibnja 2012. od društva I. d.o.o., a u kupoprodajnom ugovoru je navedeno da je nekretnina prvi puta nastanjena 1. veljače 2017. Prodavatelj nije primijenio prijenos porezne obveze na kupca, a od prvog korištenja do isporuke nekretnine nije prošlo više od dvije godine. 11. Odredbom članka 40. stavka 1. točke j) Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16.; ZPDV-u) propisano je da su PDV-a oslobođene isporuka građevina ili njihovih dijelova i zemljišta na kojem se one nalaze, osim isporuka prije prvog nastanjenja odnosno korištenja ili isporuka kod kojih od datuma prvog nastanjenja odnosno korištenja do datuma sljedeće isporuke nije proteklo više od dvije godine. Građevinom u smislu toga Zakona smatra se objekt pričvršćen za zemlju ili učvršćen u zemlji. Točkom k) istog članka i stavka Zakona propisano je da su PDV-a oslobođene isporuka zemljišta, osim građevinskog zemljišta.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je, u odnosu na poreznu obvezu od 15.254,03 kuna koja se odnosi na zakup nekretnine, strojeva i opreme u Z.1 i nekretnine u N., tužitelj prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora i izdavanja računa od 23. siječnja 2018. stupio u posjed poslovnog prostora koji je bio u zakupu i koje je nastavilo koristiti društvo F. M. d.o.o. te je postojala obveza plaćanja PDV-a za uslugu zakupa.

13. Ovaj sud se slaže s utvrđenjem prvostupanjskog suda da se, budući da tužitelj ne posjeduje transportnu dokumentaciju za osporeni pretporez po računima društva B. U. j.d.o.o., ne može utvrditi podrijetlo robe kao ni da su dobavljači bili u posjedu fakturirane robe. Naime, iz dokumentacije stanja spisa proizlazi da je tužitelj odbio pretporez po računu tog društva za robu koja nije bila u posjedu tog društva.

14. Odredbom članka 65. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19.; dalje: OPZ) propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja. Pritom se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama čiji materijalni sadržaj nedvojbeno odražava nastali poslovni događaj u skladu s člankom 66. stavkom 2. OPZ-a.

15. Odredbom članka 30. ZPDV-a je propisano da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena ili usluge obavljene (stavak 1.). Ako je isporuka dobara ili usluga obavljena, a nije izdan račun, obveza obračuna PDV-a nastaje kada je nastao oporezivi događaj (stavak 6.).

16. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda te je tužitelju pravilno utvrđena obveza PDV-a za nadzirano razdoblje budući da tužitelj nije predočio dokaze o izvršenoj isporuci kojima bi dokazao da je izvršen prijevoz robe te mu je pravilno osporen odbitak pretporeza.

17. U predmetnom postupku porezno je tijelo dostatno obrazložilo zašto smatra da tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza, a koja utvrđenja je utemeljeno prihvatio tuženik i prvostupanjski sud, dok s druge strane tužitelj nije doveo u sumnju da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.

18. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije dostavio urednu i vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao osnovanost umanjenja porezne osnovice za proknjiženi odbitak pretporeza, kao i da za pojedine poslovne transakcije nema podloge u vjerodostojnoj dokumentaciji. Jednako tako tužitelj nije poduzeo nužne mjere zaštite u poslovanju s trgovačkim društvima niti se ponašao pažnjom dobrog gospodarstvenika u odnosu na poslovnu suradnju s društvima za koja postoje indicije da su prijevarno poslovala.

19. U odnosu na tuženikove žalbene navode, koji se odnose na naknadu troška delegacije predmeta jer je Republici Hrvatskoj naloženo da iz sredstava Državnog proračuna isplati dosuđeni iznos troška, valja reći da su neosnovani žalbeni navodi jer navedenim rješenjem isplata sredstava iz Državnog proračuna nije određena iz sredstava tuženika pa se takav prigovor ne može smatrati osnovanim. Što se tiče provedivosti navedenog rješenja, razvidno je kome se nalaže plaćanje troškova, a eventualni postupak izravne ovrhe na Državni proračun, nije predmet ovog postupka. Stoga prigovori nisu osnovani jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22. i 16/23.).

20. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

21. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe ZPDV-a i članke 65. i 66. OPZ-a te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika i rješenja prvostupanjskog tijela kojim je tužitelju utvrđen iznos manje obračunatog PDV-a u iznosu kako je to navedeno u prvostupanjskom poreznom rješenju.

22. Vezano i za ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, ovaj sud smatra da su isti neosnovani i nemaju utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

23. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi tužitelja ne nalaze se pravno odlučnim, pa je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.