Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj Gž-468/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dobrile Ćuruvija kao predsjednice vijeća, Jarmilke Kučera-Slivar, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nade Sambol, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB:…, S., M. …, koga zastupa punomoćnik H. Č., odvjetnik iz S. protiv tuženika D. H. OIB.: …, Z., J. …, radi isplate, odlučujući o žabi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 2376/20-12 od 24. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2376/20-12 od 24. veljače 2023. u pobijanom dijelu i to pod točkom I izreke.

II U nepobijanom dijelu i to po točkom II izreke presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2376/20-12 od 24. veljače 2023. ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Nalaže se tuženiku D. H. isplatiti tužitelju M. M. iznos od 16.500,00 EUR1 / 124.319,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2020. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.698,19 EUR / 20.329,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na gore dosuđeni iznos od 16.500,00 EUR / 124.319,25 kn za razdoblje od 16. kolovoza 2019. do 11. svibnja 2020."

2. Ovu presudu pravovremenom žalbom pobija tuženik ne navodeći izričito zbog kojih žalbenih razloga. Tuženik u žalbi između ostaloga navodi da moli za pomoć i da se prouči spis, te da se nalazi u teškom zdravstvenom i financijskom stanju, da je Hrvatski branitelj te smatra da je uredno riješio svoje obveze prema tužitelju, a da je teret kamata koje su nenormalne u teškom vremenu a još je i pod prijetnjom tužitelja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9.,13. i 14 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19, 80/22. i 155/23. – dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9.,13. i 14 ZPP-a i da je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno prava kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da:

- iz suglasnih iskaza stranaka u tom dijelu proizlazi da je tužitelj tuženiku tijekom 2015. ili 2016. pozajmio iznos od 20.00,00 EUR i to na temelju usmenog dogovora,

- da su prema odredbi članka 15. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 153/09. i 145/10. i 76/13. – dalje: ZDP) plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj bili dopušteni u slučajevima propisanim zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke, a sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka 4. ZDP-a, u smislu tog zakona rezidentima su se smatrale fizičke osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj dok je odredbom članka 17. stavak 1. ZDP-a bilo propisano da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, a odobreni kredit može se otplaćivati u stranoj valuti, dok je u odredbi stavka 2. bilo navedeno da ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja, a da je iz tada važeće Odluke Hrvatske narodne banke o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji ("Narodne novine", br. 11/05. i 16/15.) proizlazilo da plaćanje i naplata između rezidenata u stranim sredstvima plaćanja kod ugovora o zajmu nije dopuštena,

- s obzirom da je u konkretnom slučaju izvršeno pozajmljivanje novca u EUR, dakle tada stranom sredstvu plaćanja, a u tom sredstvu plaćanja očito je bilo ugovoreno i vraćanje pozajmljenog iznosa, to je predmetni usmeni ugovor o zajmu sklopljen između tužitelja i tuženika protivan citiranim prisilnim propisima te kao takav ništetan u smislu odredbe članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO),

- da sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ono što je primila na temelju takva ugovora, to je postojala i dužnost tuženika na povrat primljenog iznosa,

- da je iskaz tužitelja iskreniji i uvjerljiviji i da je u bitnom potvrđen iskazom tuženika koji u svom iskazu potvrđuje primitak iznosa od 20.000,00 EUR, te sklapanje i potpisivanje sporazuma od 9. travnja 2019. u kojem je navedeno da tuženik priznaje dug od 16.500,00 EUR i obvezuje se isti isplatiti tužitelju u tri jednake rate u iznosu od po 5.500,00 EUR i to 15. 8.2019., 15.12. 2019. i 15. 4. 2020.,

- da je iskaz tuženika u dijelovima koji su suprotni iskazu tužitelja i sadržaju sporazuma od 9.4. 2019. neživotan i neuvjerljiviji i da u prilog istom ne dostavlja dokaze, te da je krajnje neživotno da bi tuženik nakon što je prema vlastitim navodima vratio pozajmicu tužitelju pristao potpisati sporazum kojim priznaje postojanje duga u utuženom iznosu, a opravdanje tuženika da je to učinio uslijed prijetnji i prisile ničim ne dokazuje i sam isto faktično demantira u svom iskazu gdje navodi da se navodnih prijetnji tužitelja nije uplašio te je sporazum potpisao samo da tužitelja "skine s vrata",

- da je utvrđeno da je tuženik na temelju ništetnog ugovora o zajmu od tužitelja primio iznos od 20.000,00 EUR od čega je prema navodima smog tužitelja vratio iznos od 3.500,00 EUR pa da sukladno odredbi članak 323. stavak 2. ZOO-a postoji dužnost tuženika na povrat i preostalog utuženog iznosa od 16.500,00 EUR sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe (sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a) pa je u tom dijelu prihvaćen zahtjev tužitelja.

8. Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik od tužitelja na temelju ništetnog ugovora o zajmu primio iznos od 20.000,00 EUR te da je tuženik temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti preostali iznos (od primljenog iznosa) od 16.500,00 EUR (budući da je iznos od 3.500,00 EUR vraćen) sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava da bi od tužitelja pozajmio utuženi iznos te navodi da se isti odnosi na ostatak kamata koje nisu bile realne te da je on glavnicu na kojoj se temelji kamata vratio u cijelosti prije tri godine i uz istu je vratio i kamate, a ne osporava da je potpisao predmetni sporazum već navodi da ga je potpisao pod prijetnjom i prisilom.

10. Iz iskaza tuženika između ostalog proizlazi da je njemu tužitelj ranije pozajmio iznos od 19.000,00 EUR uz plaćanje kamate, a koji iznos je on tužitelju vratio te da mu je tužitelj drugi puta pozajmio iznos od 20.000,00 EUR uz ugovorenu mjesečnu kamatu od 2% i da o tome nisu pisali nikakav pisani ugovor te da je on prije 3 godine tužitelju u odnosu na povrat te pozajmice predao 140.000,00 kn i dao mu Dieners carticu s limitom od 30.000,00 kn te je tužitelj iskoristio tu karticu do iznosa limita, a da ga je tužitelj tražio da mu potpiše izjavu da mu je dužan iznos od 16.500,00 EUR, a koju je potpisao kako bi izbjegao daljnje neugodnosti pa je potpisan sporazum od 9. 4. 2019. na terasi lokala tuženika u R., a da nije prijavljivao policiji prijetnje tužitelja te da iznos iz sporazuma nije vratio tužitelju niti ga je mislio vratiti već je sporazum potpisao samo da tužitelja "skine s vrata".

11. Uvidom u sporazum od 09. 04. 2019., utvrđeno je da isti sklopljen između tužitelja kao vjerovnika i tuženika kao dužnika i da je potpisan po strankama te da je istim i to u članku 1. konstatirano da stranke suglasno izjavljuju da je dužnik od vjerovnika pozajmio iznos od 16.500,00 EUR , a člankom 2. ugovoreno je da dužnik priznaje dug u visini od 16.500,00 EUR, te da stranke sporazumno ugovaraju otplatu duga u tri rate u iznosu od po 5.500,00 EUR i to 15. 08.2019., 15.12. 2019. i 15. 04. 2020.

12. Kao što je naprijed navedeno tuženik je izričito naveo da je od tužitelja u dva navrata pozajmljivao novce te da je drugi puta od tužitelja pozajmio iznos od 20.000,00 EUR, a da je sporazum od 09.04.2019. osobno potpisao na terasi svoga lokala na kojoj su tom prilikom bili gosti i da se nije uplašio prijetnji tužitelja te da prijetnje tužitelja nije prijavio policiji.

13. S obzirom na navedeno po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dokazao da je tuženiku predao iznos od 20.000.00 EUR, a tuženik mu je vratio samo iznos od 3.500,00 EUR, tako da je tuženik tužitelju dužan sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a isplatiti iznos od 16.500,00 EUR. Naime, i po ocjeni ovoga suda drugog stupnja tuženik tijekom postupka niti jednim provedenim dokazom nije dokazao da iako je potpisao sporazum od 09.04. 2019. kojim priznaje svoj dug prema tužitelju da je vratio navedeni iznos, a nije dokazao niti da bi navedeni sporazum potpisao pod prinudom odnosno uslijed prijetnji tužitelja koje je ozbiljno shvatio. Naprotiv, tuženik izričito navodi da se nije uplašio prijetnji tužitelja i da je sporazum potpisao na terasi svoga lokala na kojoj su bili gosti te da prijetnje nije prijavljivao. S obzirom na navedeno pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je iskaz tužitelja uvjerljiviji i potkrijepljen sadržajem sporazuma od 9. 4. 2019. te da je neživotno da bi tuženik nakon što je kako tvrdi vratio pozajmicu tužitelju pristao potpisati sporazum kojim priznaje postojanje duga u utuženom iznosu. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u tijeku postupka dokazao da je tuženiku predao iznos od 20.000,00 EUR, a od kojeg iznosa je tuženik tužitelju vratio samo dio i to iznos od 3.500,00 EUR, te da tuženik tijekom postupka niti jednim provedenim dokazom nije dokazao da je tužitelju isplatio iznos od 16.500,00 EUR, a što je bio dužan na nedvojben način dokazati s obzirom da je tužitelj u spis dostavio sporazum od 09.04. 2019., a koji je potpisao tuženik i kojim tuženik izričito priznaje postojanje duga prema tužitelju u iznosu od 16.500,00 EUR. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik niti jednim provedenim dokazom nije dokazao da je predmetni sporazum potpisao samo zbog inzistiranja tužitelja i radi izbjegavanja kako tuženik navodi "neugodnosti" jer tuženik navodne prijetnje tužitelja nije prijavo nadležnim tijelima, nikome isto nije priopćio, a doista je neživotno i nelogično da bi tuženik potpisivao navedeni sporazum kojim priznaje dug prema tužitelju a nakon što je svoje dugovanje prema tužitelju kako navodi podmirio

14. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a na temelju provedenih dokaza i pravila o teretu dokaza da je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 16.500,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate te je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci pobijane presude pod točkom I.

15. Slijedom izloženog, žalbeni sud je utvrdio kako je žalba tuženika neosnovana, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I izreke kao pravilnu i zakonitu dok prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu (točka II izreke) ostaje neizmijenjena.

Bjelovar, 12. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Dobrila Ćuruvija, v.r.