REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1118/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Draženke Deladio, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KIJAC NEKRETNINE d.d. Omišalj, Poje 1, OIB 36063948499, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika OPĆINA OMIŠALJ, Omišalj Prikešte 11, OIB 72908368249, kojeg zastupa punomoćnica Igor Bezjak i drugi odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak iz Rijeke, radi ispravka upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-396/2022-29 od 23. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-396/2022-29 od 23. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je prvostupanjski sud u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim se traži da se ispravi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k.č.br. 11560, upisane u zk. ul. 5290 k.o. Omišalj-Njivice na način da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Krk, Općinskog suda u Crikvenici brisanje navedene uknjižbe te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja to jest da se provede uknjižba prava vlasništva na način da se kao vlasnik opet uknjiži tužitelj. U točki II. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev istaknut u eventualnoj kumulaciji kojim se traži da se kao nevaljanim utvrdi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k.č.br. 11560, upisane u zk. ul. 5290 k.o. Omišalj-Njivice te da se naloži da se izvrši upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, a u točki III. izreke također je odbijen tužbeni zahtjev istaknut u eventualnoj kumulaciji kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.474,81 EUR. U točki IV. izreke pobijane presude naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.430,31 EUR, dok je u točki V. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadu daljnjih parničnih troškova u iznosu od 559,69 EUR.

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer tužitelj nije dokazao da je predmetna čestica bila obuhvaćena pretvorbom društvenog vlasništva izvršenog po Zakonu o osnivanju javnog poduzeća INA – Industrija nafte (42/90) te kako predmetna čestica nije na zakonom propisan način prešla u vlasništvo prednika tužitelja daljnja derivativna raspolaganja predmetnom nekretninom nisu valjana te su učinjena bez pravne osnove. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno od strane prvostupanjskoga suda da predmetna čestica u naravi predstavlja pješačku stazu i to od svoga nastanka sredinom 80-ih godina te da kao takva predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, ovdje tuženika, a sve na temelju čl. 59., 60. i 61. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 68/18., 110/18. i 312/20.; dalje u tekstu: ZKG). S obzirom da se radi o javnom dobru u općoj uporabi prvostupanjski sud smatra da predmetna čestica od trenutka izgradnje pješačkoga puta nije više u vlasništvu tužitelja već na temelju zakona se nalazi u vlasništvu tuženika te da zato ispravak upisa u ispravnome postupku pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalna služba u Krku poslovni broj Z-15082/20 ne predstavlja kako tužitelj pogrešno navodi čin izvlaštenja i zadiranje u pravo vlasništva tuženike jer on nikada i nije bio vlasnik nekretnine, već samo usklađivanje zemljišnoknjižnog stanja s stvarnim pravnim i činjeničnim stanjem predmetne nekretnine. Odluka o troškovima postupka je donesena primjenom čl. 151., 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP).

3. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka, pogrešno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome tužitelj navodi da je prvostupanjski sud u cijelosti propustio ispitivati zakonitost provođenja prethodnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka vođen pod poslovnim brojem Z-15082/2020 i Z-15273/2020 pred Općinskim sudom u Crikvenici, da su se tijekom postupka urotili prvostupanjski sud, državno odvjetništvo, zemljišnoknjižni sud, Državna geodetske uprava i Općina Omišalj s ciljem da sustavno diskriminiraju ovdje tužitelja čime su povrijedile njegovo pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima te posebno ističe da postoje objektivne okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost prvostupanjskoga suda. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud pogrešno ograničava na utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini te da prilikom i samoga utvrđivanja vlasništva ne cijeni i ignorira dokaze koji idu u prilog tužitelja, a naročito navode iznesene u sadržaju rješenje Ministarstva pravosuđa, uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo od 25. ožujka 2013. te ističe da su zaključci prvostupanjskog suda protivni odredbi zakona o vlasništvu koji propisuje institut povjerenja u zemljišne knjige koje u ovome slučaju štite tužitelja. Posebno, tužitelj ističe da je dokazao derivativni niz stjecanja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom od svojeg prednika koji je izgradio naselje gdje se nekretnina nalazi do tužitelja. Konačno, tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, da mu svakako pripada pravo na naknadu za izvlaštenje te prigovara dosuđenim troškovima postupka jer smatra da s obzirom na to da je prema njegovom mišljenju ovaj spor izazvala država on nije dužan podmiriti parnične troškove po načelu „gubitnik plaća“ jer bi time bilo ograničeno njegovo pravo na pristup sudu propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, a sve sukladno praksi Europskoga suda za ljudska prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu tužitelja kao osnovanu i preinači pobijanu odluku na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu je podnio tuženik u kojem osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i dosuditi tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitavši presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

7. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja da se ispravi upis u zemljišne knjige učinjen u ispravnom postupku kojim se je tuženik uknjižio kao vlasnik k.č.br. 11560 upisane u zk. ul. 5290 k.o. Omišalj - Njivice i uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje, podredno u eventualnoj kumulaciji, da utvrdi da je navedeni upis nevaljan ili da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.474,81 EUR na ime naknade za izvlašteno zemljište.

8. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je onemogućeno pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Žalitelj u prilog svojim navodima nije dostavio ni jedan dokaz već neosnovano tvrdi da se cijeli niz državnih institucija i to Državno odvjetništvo, Općina Omišalj, Državna geodetska uprava, zemljišnoknjižni odjel i sud te prvostupanjski sud urotio da onemoguće žalitelja u ostvarivanju njegovih prava, a što ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

9. Nadalje, također su neosnovani žalbeni navodi koji dovode u pitanje nepristranost prvostupanjskog suca. Pogrešni su žalbeni navodi da predstavljaju objektivne razloge pristranosti suca činjenica da je sud „revan u rješavanju predmetne pravne stvari“ ili da je zauzimanjem pravnoga stajališta koji ne ide u korist žalitelja sud zauzeo „neprijateljski stav“ prema njemu. Dodatno, prvostupanjski sud nije dužan provesti sve dokazne prijedloge stranaka, a naročito ako se je u postojanje pravno relevantnih činjenica mogao nesporno uvjeriti izvođenjem ostalih dokaza.

10. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio pravo vlasništva predmetne nekretnine ili da vlasništvo predmetne nekretnine nije odlučno pravno pitanje za pravilno rješavanje ove pravne stvari su u cijelosti neosnovani.

11. Neosporno proizlazi iz spisa da su tužitelj i njegovi prednici, jer je tužitelj dokazao niz derivativnoga stjecanja, bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici predmetne nekretnine k.č.br. 11560 upisane u zk. ul. 5290, k.o. Omišalj – Njivice. Ovdje je potrebno istaknuti da je u čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, to jest propisana je oboriva presumpcija da je u zemljišnim knjigama upisano stvarno stanje vlasništva i ostalih pravnih stanja zemljišta. Tijekom ovoga postupka je nepobitno utvrđeno da takvo stanje upisano u zemljišnim knjigama nije odgovaralo stvarnome pravnom stanju zemljišta te je i stoga u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku izvršen upis predmetne nekretnine kao vlasništvo tuženika, a sve na temelju provedenog postupka obnove zemljišne knjige.

12. Pravilno je na temelju izvedenih dokaznih sredstava i to iskaza svjedoka Ante Troglića, Davora Albaneza i Tihomira Dragičevića te dodatno potkrijepljeno materijalnim dokaznim sredstvima kao ortofoto snimkama predmetne nekretnine, prvostupanjski sud utvrdio da se u naravi radi o popločenoj pješačkoj stazi koju od kada je izgrađena 1980-ih kao takvu koriste mještani.

13. S obzirom na to da se radi o pješačkoj stazi pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se radi o komunalnoj infrastrukturi sve na temelju čl. 59. st. 1. i čl. 60. st. 2. ZKG-a. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud na temelju čl. 61. st. 1. ZKG-a zaključuje da se radi o javnom dobru u općoj uporabi u vlasništvu odnosno suvlasništvu jedinice lokalne samouprave i/ili osobe koja obavlja komunalne djelatnosti, a u čl. 61. st. 2. propisano je da komunalna infrastruktura može biti u pravnom prometu isključivo između jedinica lokalne samouprave i pravnih osoba koje obavljaju komunalne djelatnosti te da druge osobe na toj infrastrukturi ne mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave.

14. Ovaj sud smatra odredbu čl. 61. st. 2. ZKG-a ključnom za razrješenje ove pravne stvari i glavnim pravnim razlogom zašto su žalbeni razlozi i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovani. Tuženik kao javno pravni subjekt je dakle stekao predmetnu nekretninu ex – lege te upis u zemljišne knjige ima samo deklaratoran učinak. Predmetna nekretnina predstavlja dobro takvoga značenja da uživa i ustavnu zaštitu i stjecanje vlasništva privatnopravnih subjekata, ovdje tužitelja, nad njom nije moguće jer je riječ o dobru koje služi svima, a komunalna infrastruktura stječe pravni status javnog dobra u općoj uporabi njezinom izgradnjom.

15. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio vlasništvu predmetne nekretnine i da nije uzeo u obzir da je tužitelj dokazao pravni slijed stjecanja svojega vlasništva derivativnim putem jer tužitelj ni njegovi prednici nisu ni mogli biti vlasnici predmetne nekretnine. Navedeno, također povlači i neosnovanost pozivanja žalitelja na institut zaštite povjerenja u zemljišne knjige koje logično samo može štititi subjekte koji su ovlašteni i sposobni stjecati pravo vlasništva.

16. Žalbeni navod tužitelja da mu svakako pripada pravo na naknadu za izvlaštenu nekretninu na temelju čl. 11. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj: 74/14., 69/17. i 98/19.) je u cijelosti neosnovan te je pritom potrebno istaknuti da je neosnovan bez obzira na ispravnost obrazloženja prvostupanjskog suda da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje toga zahtjeva. Naime, kada bi tužitelj sukladno svojim žalbenim navodima i bio aktivno legitimiran njegov zahtjev bi bio neosnovan jer je osnovan prigovor zastare tuženika istaknut u podnesku od 29. prosinca 2022. Iako je tek donošenjem Zakona o komunalnom gospodarstvu 2018. godine predmetna nekretnina tim zakonom izrijekom označena kao komunalna infrastruktura i javno dobro u općoj uporabi ona je to bila i ranije i to na temelju odredbi čl. 35. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje u tekstu: ZV). Pogrešno žalitelj smatra da je upisom u zemljište knjige on tada izvlašten. Predmetnim upisom je u postupku obnove zemljišne knjige samo usklađeno zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim stanjem te se je izvlaštenje nesporno dogodilo ranije. S obzirom na to da se ovdje radi o oduzimanju zemljišta bez propisanog postupka izvlaštenja tada pitanje naknade za to zemljište i zastare potraživanja te naknade treba sagledavati kroz pitanje prava vlasničkopravne zaštite i dospijeća obveze za naknadu propisane pravilima obveznog prava. Naime, da bi osoba koja potražuje naknadu za zemljište na kojem je kasnije izgrađen javni put mogla zahtijevati naknadu za oduzeto zemljište izvan zakonom predviđenog postupka, potrebno je utvrditi je li takva tražbina dospjela, jer samo se za dospjelu tražbinu može tražiti njezina isplata. O vremenu dospijeća ovisi i to je li tražbina zastarjela. Treba uzeti u obzir i činjenicu da pravo vlasnika u pogledu naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat. Ovdje podrazumijevamo situaciju da bi vlasnik nekretnine osnovano mogao tražiti vlasničkopravnom tužbom povrat nekretnine od osobe koja posjeduje tu nekretninu. Valja istaknuti da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat. Kad više ne može zahtijevati njezin povrat, dospijeva njegov zahtjev za naknadu i zastarijeva u općem zastarnom roku. U slučaju izgrađene pješačke staze, to jest javnog dobra u općoj uporabi, radilo bi se o situaciji u kojoj vlasnik zemljišta ne može više tražiti povrat ove nekretnine ili njezinog dijela na kojem je izgrađeno javno dobro. Slijedom toga, izgradnjom je došlo do situacije da se ne može tražiti povrat predmetne nekretnine u posjed vlasnika zemljišta na kojem je izgrađena, jer takva nekretnina za tužitelja više nema niti onu uporabnu vrijednost kakvu je imala prije izgradnje. Zbog toga, tada dospijeva i zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađeno javno dobro i od tada počinje i teći rok za naknadu štete zbog oduzetog zemljišta. Naime, već tada vlasnik zemljišta saznaje i za štetu i štetnika, pa od tada počinje teći i zastarni rok za potraživanje naknade štete. Kako je pravilno utvrđeno da je put na predmetnoj nekretnini izgrađen još 1980-ih godina jasno proizlazi da je prigovor zastare tuženika u cijelosti osnovan.

17. Kako je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvlaštenje zastario, pravilno je prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaznih prijedloga tužitelja usmjerenih na dokazivanje njegove vrijednosti kao nesvrsishodne te su u tome dijelu neosnovani žalbeni navodi tužitelja.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na osnovanost dosuđenih parničnih troškova postupka tuženiku, a koje je sukladno načelu „gubitnik plaća“ dužan naknaditi tužitelj. Dosuđenim troškovima postupka tuženiku u iznosu od samo 1.430,31 EUR nije ograničeno tužitelju pristup sudu i povreda njegovih konvencijskih prava sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pravna stajališta i činjenično stanje zauzeti u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske na koja se žalitelj poziva nisu primjenjiva u ovome slučaju i ovome predmetnu. Prvo, iznos parničnih troškova koji je u ovome predmetu tužitelj dužan naknaditi državi je značajno manji od iznosa koji su tužitelji bili dužni naknaditi u predmetu Cindrić i Bešlić. Primjenom testa razmjernosti ovaj sud zaključuje da kada je tužitelju naloženo naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.430,31 EUR nije mu bio ograničen pristup sudu zbog relativno malog dosuđenog iznosa te se je prilikom donošenja takvog zaključka uzelo u obzir i da je tužitelj pravna osoba i poslovni subjekt. Nadalje, sadržajno su predmeti različiti te se vode na temelju dvije različite i neusporedive pravne osnove i činjeničnog stanja. U predmetu Cindrić i Bešlić tužitelji su potraživali naknadu neimovinske štete od tuženika Republike Hrvatske, zbog ubojstva tužiteljevih roditelja na okupiranim teritoriju u siječnju 1992. koji je pravilno odbijen jer se radilo o ratnoj šteti za koju ne odgovara tuženik. S druge strane ovdje se radi o postupku brisanja zemljišnoknjižnog upisa koji je rezultat postupka obnove zemljišnih knjiga. Provođenjem testa razmjernosti i na kvalitativnu pravnu razliku između ta dva postupka neopravdan je zaključak da je došlo do ograničenja pristupa sudu određivanjem troškova po načelu „gubitnik plaća“ u postupku nastao radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa za razliku od postupka naknade neimovinske štete za ubojstvo roditelja na okupiranom teritoriju tijekom ratnog stanja zbog čega se vodio postupak Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske. Stoga, odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev zajedno s kumuliranom tužbenim zahtjevima tužitelja jer je tijekom postupka utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja komunalnu infrastrukturu to jest javno dobro u općoj uporabi, a zahtjev tužitelja za naknadu zbog izvlaštenja je zastario.

20. Stoga odlučeno je na temelju čl. 368. st. 1. kao u točki I. izreke ove presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan, jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskoga suda (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a) te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 11. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak

Broj zapisa: 9-3086c-98151

Kontrolni broj: 0c878-9448a-6bf5f

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Tatjana Kujundžić Novak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.