Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-289/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika HOK-osiguranje d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB: 00432869176, kojeg zastupa punomoćnica Iva Pezić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-43/2018-57 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I Žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-43/2018-57 od 28. veljače 2023. u pobijanom dijelu (točka I izreke):

a) potvrđuje u odluci o glavnoj stvari,

b) preinačava u odluci o parničnim troškovima tako da se nalaže tuženiku platiti parnične troškove tužitelju u svoti od 2.238,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2023. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope propisane člankom 29. stavak 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.775,64 EUR-a / 13.378,56 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. lipnja 2016. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.631,64 EUR-a / 27.362,59 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2023. godine do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika platež iznosa od 11.621,44 kuna sa pripadajućom kamatom tekućom od 27.06.2016.g. do isplate, zahtjev tužitelja za platež zatezne kamate tekuće na iznos od 1.775,64 EUR-a / 13.378,56 kuna za period od 27.06.2016.g. do 28.06.2016.g., zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 462,04 EUR-a / 3.481,25 kuna sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Kao prvo valja reći da iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik pobija presudu u točki I izreke (dosuđujući dio). Točkom II izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja pa tuženik nema pravnog interesa pobijati taj dio presude.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale na usjevima soje u [adresa] na osnovi ugovora o osiguranju imovine što ga je tužitelj sklopio kao ugovaratelj i osiguranik s tuženikom 25. travnja 2016.

8. Nije sporno među parničnim strankama:

- da su sklopile ugovor o osiguranju imovine 25. travnja 2016. kojim su osigurani usjevi, nasadi i plodovi od požara, tuče i udara groma, i to pšenice, soje, suncokreta i graha (zrno);

- da je osigurana soja na površini 10,72 ha, a osigurana svota je iznosila 83.616,00 HRK;

- da se 27. lipnja 2016. dogodio osigurani slučaj (ledotuča);

- da je tužitelj prijavio štetu na suncokretu, soji i grahu;

- da je tuženik isplatio naknadu štete na suncokretu i grahu a otklonio je platiti štetu na soji.

9. Tuženik je tvrdio da je s tužiteljem sklopio izvansudsku nagodbu kojom je tužitelj u cijelosti namirio štetu nastalu u štetnom događaju isplatom iznosa od 23.898,80 HRK; da je tužitelj procjeniteljima tuženika, koji su trebali izvršiti procjenu štete na soji, rekao da ne može izaći na procjenu, te da nije naknadno zvao kako bi se utvrdila stvarna šteta prije skidanja soje, što je, po mišljenju tuženika, u protivnosti sa člankom 14. stavak 2. Općih uvjeta za osiguranje imovine kod tuženika, pa je odbio podmiriti štetu na usjevima soje.

10. Navedene činjenice su sporne među strankama, a relevantne su za donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Tvrdnju tuženika da je namirio tražbinu tužitelju isplatom iznosa po izvansudskoj nagodbi (Sporazum o namirenju od 21. listopada 2016.) prvostupanjski sud je otklonio navodeći da se sporazum odnosi na štetu nastalu na grahu i suncokretu, a ne i na usjevima soje, te da se tužitelj suglasio da mu je podmirena šteta na grahu i suncokretu. Zaključak o ovoj činjenici prvostupanjski sud temelji na sadržaju članka 1. Sporazuma o namirenju, na okolnosti da je tužitelj podnio zahtjev za naknadu štete na grahu, suncokretu i soji a da u članku 1. Sporazuma se regulira šteta na grahu i suncokretu, a za dio nagodbe koji glasi: "neće imati nikakvih daljnjih potraživanja u svezi istog štetnog događaja" navodi da se odnosi isključivo na štetu na grahu i suncokretu.

12. Navedeni razlozi prihvatljivi su i ovom, drugostupanjskom, sudu, pa se žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na te razloge. Ovdje valja dodati da su u sporazumu o nagodbi pojedine riječi i brojevi bili naglašeni (zatamnjeni), a između ostalih i riječi suncokret i grah, pa kada se uzme u obzir da soja nije spomenuta u tekstu Sporazuma o namirenju, logično je zaključiti da se Sporazum odnosi na štetu nastalu na suncokretu i grahu.

13. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnju da se sporazum o namirenju odnosi na soju, držeći da prvostupanjski sud pogrešno tumači Sporazum, te ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3619/99.

14. Međutim, u ovom slučaju nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u predmetu koji se vodio pod posl.brojem Rev- 3619/99. Naime, u izjavi o namirenju u tom predmetu tužitelj se obvezao da "neće imati sada niti u buduće nikakvih potraživanja iz bilo kojeg naslova opisane saobraćajne nezgode". Dakle, u tom predmetu tužitelj se izrijekom odrekao svih potraživanja iz prometne nesreće iz bilo kojeg naslova, a u konkretnom slučaju to tužitelj nije uradio, već članak 3. sporazuma treba povezati sa člankom 1. sporazuma i tumačiti na način da se odnosi na usjeve graha i suncokreta. Razlika između ovog predmeta i predmeta na koji se odnosi odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3619/99 je i u činjenici da u zahtjevu za naknadu štete u ovom predmetu je zatražena i naknada štete na soji, dok u zahtjevu za naknadu štete u predmetu na koji se odnosi navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske samo je zahtijevana naknada štete na vozilu, a ne i neimovinska šteta.

15. Osim toga prvostupanjski sud smatra da je očito tužiteljeva volja bila sklopiti sporazum što se odnosi na grah i suncokret, a ako je tuženikova volja bila sklopiti sporazum i u odnosu na soju, onda je, po stajalištu suda, došlo do neposorazuma o prirodi ugovora i predmetu obveze (članak 282. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) pa takav ugovor ne nastaje, da je izjava o namirenju u tom dijelu apsolutno ništava i ne proizvodi pravni učinak, iz čega slijedi da tužitelj ima pravo na naknadu štete nastalu na usjevima soje. Međutim, s obzirom na konkretnu situaciju ne bi se moglo prihvatiti stajalište da se radi o nepostojećem ugovoru jer tuženik nije imao razloga vjerovati da se sporazum o namirenju odnosi i na štetu nastalu na soji.

16. Prvostupanjski sud je izvedene dokaze slobodno ocijenio, ali je stečeno povjerenje opravdao logičnim i prihvatljivim razlozima, te je tako pravilno utvrdio da se osigurani slučaj dogodio, da je nastala šteta na usjevima soje i visinu te štete.

16.1. S pravom je cijenio nalaz i mišljenje vještakinje Kristine Lodeta Batelja kao stručan i objektivan i u cijelosti ga je prihvatio. Tako je utvrdio da je visina štete na usjevima soje 21%, jer je do oštećenja soje došlo u punoj cvatnji što značajno utječe na smanjeno zametanje mahunica, i upravo ta cvatnja krajem lipnja, a ne cvatnja koja se događa u srpnju i kolovozu je ona koja je tzv. prinosna cvatnja, dakle ta cvatnja donosi prinos, a cvatnja tijekom srpnja i kolovoza ne stigne i/ili ne može (ovisno o ekološkim činjenicama) stvoriti mahunu koja bi dozrela u roku za berbu. Kako se šteta nije mogla utvrditi potpuno točno zbog izostanka završne procjene sud je primijenio pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a. ZPP) zaključivši da je tužitelj dokazao visinu štete dokazima koje je imao na raspolaganju, a predstavnici tuženika su odgovorni što nije bilo završne procjene štete.

16.2. Nalaz vještaka Zdenka Milasa prvostupanjski sud nije prihvatio jer je on naveo da kod soje postoji velika mogućnost regeneracije kada dođe do oštećenja u ranoj cvatnji, a njegovo (vještakovo) mišljenje je bilo da je do oštećenja soje došlo u ranoj cvatnji (R-2 fazu), a iz zapisnika o izvidu štete od 1. srpnja 2016. proizlazi suprotno tj. da je šteta nastala u punoj cvatnji soje. Osim toga konstatacija vještaka da je R-2 faza kada se soja nalazi u ranoj cvatnji u suprotnosti je sa utvrđenju autora FEHR i CCAVINESS (1977.) prema kojem R-2 faza označava punu cvatnju – jedan otvoreni cvijet na jednom od dva najviša nodija na glavnoj stabljici s potpuno razvijenim listovima. Da se radilo o punoj cvatnji tvrdili su i svjedoci VŽ i ĆŽ.

17. Visinu štete sud je utvrdio tako da je od visine utvrđene štete u omjeru od 21% odbio integralnu franšizu od 5%, te je utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete u iznosu koji odgovara postotku od 16% osigurane svote (83.616,00 HRK), što iznosi 13.375,56 HRK.

18. Žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje zaključci prvostupanjskog suda o ovim činjenicama (da se ledotuča dogodila tijekom pune cvatnje i stupanj oštećenja usjeva soje, a time i zaključak o visini štete).

19. Protivno shvaćanju žalitelja prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokaza utvrdio nastanak štete i njenu visinu.

20. U odnosu na žalbeni navod da je nejasno na koji način je sud utvrdio da je do štete došlo u fazi R-3 valja navesti (ponoviti) da je do tog zaključka sud došao na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Kristine Batelja Lodeta i zapisnika o izvidu štete od 1. srpnja 2016.

21. Točna je tvrdnja žalitelja da sud nema stručnih znanja potrebnih za utvrđenje određenih činjenica (npr. u kojoj fazi cvatnje je došlo do ledotuče) i upravo zato je i odredio vještačenje. No, sud je taj koji rukovodi vještačenjem tako da određuje zadatak, postavlja pitanja, traži objašnjenja u vezi s nalazom i mišljenjem i ovlašten je ocijeniti nalaz i mišljenje vještaka. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je s pravom prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Kristine Batelja Lodeta. Vještakinja se u nalazu pozvala na stručnu literaturu, a osim toga njezin zaključak o činjenicama u skladu je sa činjenicama konstatiranim na zapisniku o izvidu i šteti od 1. srpnja 2016.

22. Okolnost da su vještaci različito navodili o stadiju cvatnje soje sama po sebi nije razlog za određivanje trećeg vještačenja, jer je prvostupanjski sud s pravom ocijenio kao stručan i objektivan nalaz vještakinje Kristine Batelja Lodeta, a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Milasa, i za to je dao valjane argumente.

23. Radi iznesenog presuđeno je kao pod točkom a) ove presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

24. Žalba tuženika je osnovana protiv odluke o parničnim troškovima. Naime, u konkretnom slučaju uspjeh tužitelja je bio djelomičan u sporu, i ne može se smatrati da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Dakle, mjerodavna je odredba članka 154. stavak 2. ZPP prema kojoj kod djelomičnog uspjeha u parnici sud najprije treba utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, a zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, a nakon toga utvrditi iznos pojedinih iznosa ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrsishodno vođenje postupka i toj stranci dosuditi razmjeran dio troškova. Tužitelj je uspio u pogledu osnove 100%, a kvantitativno 53,50% pa je ukupan uspjeh tužitelja u sporu 76,75 %, a tuženika 23,25%, pa kada se odbije uspjeh tuženika dobije se postotak od 53,50%. Prema odredbi članka 154. stavak 2. omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici je bila 25.000,00 kuna, a tužitelj je na kraju postupka smanjio tužbeni zahtjev, tako da je po novopostavljenom tužbenom zahtjevu poduzeta samo jedna radnja, a to je ročište za glavnu raspravu održano 28. veljače 2023. Prvostupanjski sud je utvrdio troškove tužitelja, a žalbom se ne dovodi u pitanje visina tih troškova, i oni iznose 3.631,64 EUR. Od toga se 637,08 EUR odnosi na troškove vještačenja koje je platio tužitelj, a koji mu se imaju u cijelosti priznati. U odnosu na ostatak (2.994,56 EUR) tužitelju je valjalo priznati iznos koji odgovara postotku 53,50%, a to je 1.601,79 EUR. Kada se tome iznosu dodaju troškovi vještačenja dobije se svota od 2.237,72 EUR, pa je stoga odluka o parničnim troškovima preinačena i tužitelju dosuđeni troškovi u navedenoj svoti.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je valjalo odbiti jer je on uspio samo u pogledu troškova postupka, a žalba mu je odbijena u pogledu glavne stvari.

Dubrovnik, 11. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić