REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-354/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. m. iza A. P. d.o.o. u stečaju, Z., ... , OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3040/2014-2 od 23. siječnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2137/2010-54 od 7. ožujka 2014., u sjednici održanoj 11. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3040/2014-2 od 23. siječnja 2018. u točki I. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2137/2010-54 od 7. ožujka 2014. u odnosu na odluku o glavnoj stvari te je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate 492.521,80 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev radi isplate 492.521,80 kn / 65.368,88 € sa zatraženim zateznim kamatama i odbijen je taj tužbeni zahtjev.

2. Protiv tog dijela drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP) podnosi tužitelj, kako navodi, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Ne poziva se na nepravilnost odluke o trošku.

3. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu koristi koje je tuženik ostvario uporabom poslovnog prostora koji se nalazi u Z., ..., ulaz iz ..., u vremenskom periodu od 1. srpnja 2005. do 31. svibnja 2008.

6. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da je:

- između tužitelja kao zakupodavca i Š. d.d., kao zakupca, 4. travnja 1996. zaključen ugovor o zakupu predmetnog prostora, uz obvezu plaćanja zakupnine,

- između Š. d.d. i tuženika zaključen ugovor o poslovno- tehničkoj suradnji na određeno vrijeme do okončanja stečajnog postupka, a prema kojem tuženik ima odobrenje Š. d.d. u tom prostoru prodavati robu,

- Š. d.d. u stečaju, 25. listopada 2000. obavijestio Gradski ured za upravljanje imovinom Grada da predmetni prostor privremeno koristi tuženik temeljem ugovora o poslovnoj suradnji,

- 7. prosinca 2000. u prisutnosti direktorice tuženika sačinjen zapisnik na licu mjesta, iz čijeg sadržaja proizlazi da se tuženik koristi spornim prostorom od svibnja 2000. i isti je preuzeo od tvrtke Š. d.d. u s., prema ugovoru o poslovno- tehničkoj suradnji, a najam plaća tužitelju,

- zakupninu po računima tuženik platio za ožujak, svibanj i lipanj 2005. godine (po 14.968,80 kn mjesečno), time da tuženik prema dopisu Zagrebačkog holdinga d.o.o. od 1. siječnja 2006. nije više evidentiran kao obveznik plaćanja komunalne naknade, naknade za uređenje voda i spomeničke rente za predmetni prostor,

- tuženik 1. srpnja 2005. iselio iz predmetnog poslovnog prostora i o tome obavijestio tužitelja,

- tužitelj, dopisom od 8. veljače 2006., obavijestio tuženika da je odbijena ponuda Š. d.d. u s. za usklađenje ugovora o zakupu, te da je Š. d.d. u s. brisan iz sudskog registra,

- uviđajem na licu mjesta održanom 6. travnja 2006. tužitelj osobno utvrdio da je prostor prazan,

- tuženik, dopisima od 12. rujna 2007. i 21. studenog 2007., obavijestio tužitelja da se od 1. srpnja 2005. preselio u novi prostor te da predmetni više ne koristi, te da ga je pritom izvijestio i da je o iseljenju pravodobno obavijestio sve nadležne gradske i komunalne službe, kao i Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo,

- tužitelj, dopisima od 30. listopada 2007. i 27. studenog 2007., obavijestio tuženika da ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji nije valjana pravna osnova za korištenje te zatražio da mu preda predmetni prostor,

- tužitelj stupio u posjed predmetnog prostora 26. svibnja 2008.

7. Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer:

- iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tuženik do 30. lipnja 2005. plaćao zakupninu tužitelju, a prema ugovoru o zakupu koji je tužitelj imao zaključen sa Š. d.d. u s. (temeljem ugovora o poslovno tehničkoj suradnji), da je obavijestio tužitelja da se od 1. srpnja 2005. više ne koristi prostorom (preselio se u vlastiti), u utuženom vremenskom periodu nije upotrijebio stvar tužitelja u svoju korist, a što je osnovna pretpostavka za isplatu s osnove naknade koristi,

- tužitelj stoga niti tvrdi, a niti dokazuje da bi se tuženik u navedenom vremenskom periodu u prostoru nalazio, pa ne postoji obveza isplate naknade koristi,

- u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da bi na valjani način prostor predao tužitelju, odnosno ključeve istog, treba reći da nikada između stranaka nije zaključen ugovor koji bi obvezivao tuženika na predaju prostora, odnosno ključeva istog, pa navedeno ne može biti odlučna činjenica koja bi opravdavala prihvaćanje takvog zahtjeva,

- rezultat provedenog postupka upućuje na zaključak da se tuženik tijekom predmetnog razdoblja (od 1. srpnja 2005. do 31. svibnja 2008.) nije koristio predmetnim prostorom tužitelja, slijedom toga niti da bi ostvario ikakvu korist, pa da je valjalo presudu preinačiti i zahtjev odbiti.

8. ''U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.'' (čl. 392.a ZPP).

9. Tužitelj u reviziji problematizira činjenicu što mu tuženik nikada nije vratio ključeve od predmetnog poslovnog prostora i smatra da je, posljedično tome, tuženik kroz cijelo utuženo razdoblje bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora i da mu je stoga dužan isplatiti utuženi iznos s osnove naknade koristi ili primjenom čl. 1111. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 - dalje ZOO) ili primjenom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06, 46/08, 38/09 - dalje ZVDSP), te da je pritom nevažno je li tuženik u tom razdoblju obavljao poslovnu djelatnost u tom prostoru i je li se iselio iz tog prostora 1. srpnja 2005., kao prvog dana utuženog razdoblja.

10. Na trećoj sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 14. studenog 2013. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

11. Stoga u konkretnom slučaju treba primijeniti navedene odredbe ZVDSP jer je nesporno da je predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju bio u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).

12. ''Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.'' (čl. 165. st. 1. ZV).

13. Na drugoj sjednici Građanskog odjela ovoga suda (2/21) održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

"U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari."

14. Stoga u konkretnom slučaju u kojemu je utvrđeno da:

- je tuženik neposredno prije utuženog razdoblja (1. srpnja 2005.) iselio iz predmetnog poslovnog prostora,

- je tada o tome obavijestio sve nadležne gradske i komunalne službe tužitelja, kao i Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, pa da je tužitelj znao da je tuženik iselio iz tog prostora,

- u utuženom razdoblju tuženik nije upotrijebio stvar tužitelja u svoju korist niti imao bilo kakve koristi,

- je tužitelj 6. travnja 2006. pomoću ključeva (nenasilno) ušao u predmetni poslovni prostor i osobno se uvjerio da je taj prostor prazan, čime je ušao u (su)posjed toga prostora, te

- tužitelj, pored toga, nije ni pravodobno zatražio od tuženika predaju u posjed toga prostora,

tuženik nije dužan naknaditi tužitelju koristi (koje nije niti imao) iz, u t. 12., citirane odredbe čl. 165. st. 1. ZV.

15. Zato tužitelj nema pravo na utuženi iznos ni primjenom čl. 1111. i čl. 1120. ZOO niti primjenom čl. 165. st. 1. ZV, kako to pogrešno smatra u reviziji.

16. Shodno tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, primjenom čl. 393. ZPP, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

17. Kao pod točkom II. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer trošak tuženika koji je nastao povodom sastava odgovora na reviziju, nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 11. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek