Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-501/2023-

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N JE

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić- Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz T. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-79/2021-24 od 17. veljače 2023., u sjednici vijeća 11. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-79/2021 od 17. veljače 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-79/2021 od 17. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 37.450,76 eur/282.210,45 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.017,21 eur/52.871,17 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda utvrđeno je da je tužba preko iznosa dosuđenog u točki I izreke presude do iznosa zatraženog tužbom podnesenom 22. veljače 2021. povučena.

4. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što je presuda nerazumljiva, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Navodi da sud ne obrazlaže na koji način je utvrdio da se radi o nepoštenoj ili ništetnoj ugovornoj odredbi, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na dopuštenost valutne klauzule, a koja je izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Navodi da Ugovor o kreditu ne predviđa da će se ugovor isplaćivati u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Navodni da valutna klauzula u Republici Hrvatskoj u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju budući klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise H. n. b. gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezervne u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje štediše (potrošač) najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Navodi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je ista formulirana ugovorom, da na sadržaj ugovora ni u kojem trenutku nije prigovorio, a činjenica da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Također da je pogrešan zaključak suda da bi zastara kondamnetornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe U. F. u kolektivnom sporu, a da navedeni stav ni na koji način sud nije pokušao valjano obrazložiti. Radi se o potraživanju temeljem razlike o tečaju, odnosno stjecanja bez osnove, pa stoga se ima primijeniti zastarni rok od pet godina od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kako su isti dospijevali na naplatu te je stoga potraživanje tužitelja u zastari i sud je tužbeni zahtjev, imajući u vidu tuženikov prigovor zastare, bio dužan odbiti kao neosnovan. Tvrdi da podnošenjem tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502. ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje pa tako ni predmetno. Navodi da se zastara, a kako je izrijekom definirano u čl. 241. ZOO-a prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju, takva radnja je poduzeta nakon što je zastara već nastupila, pa je stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. U odnosu na pobijano rješenje, tuženik ističe da je nezakonito obzirom da Zakon o parničnom postupku ne poznaje institut djelomičnog povlačenja tužbe, već smanjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba nije osnovana.

10. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

11. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 14. prosinca 2006. ugovor o kreditu broj …, a prema kojem ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor se obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 180.570,68 CHF po srednjem tečaju CHF tuženika na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. t. 1. Ugovora o kreditu utvrđeno da se kredit odobrava za izgradnju i dovršenje stambenog objekta,

- da je člankom 7. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke N. J. iz C. poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja više platio iznos od 37.455,76 eur pri čemu vještakinja jasno naznačuje iznose svake pojedine isplate,

- da je tuženik u podnesku od 20. listopada 2022. kao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, isticao sporno pravno pitanje valjanosti čl. 7. t. 2. Ugovora o kreditu.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu za valutu CHF ništetna. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

14. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO).

15. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 22. veljače 2021., proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

17. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik P. b. Z. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82.. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ).

18. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

19. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

20. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje M. K., zaposlenice tuženika, međutim ova svjedokinja u svojem iskazu u bitnome navodi da se ne sjeća tužitelja, niti postupka sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa je sud prvog stupnja osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je informiran o svim bitnim parametrima. Konačno, tuženik u odgovoru na tužbu navedeno niti ne spori, već tvrdi da je iluzorno očekivati da banka pojedinačno pregovara sa svakim potrošačem.

21. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

22. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 14. prosinca 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

23. Tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnje da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

24. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

25. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.-H. s. u. 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 22. veljače 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

27. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

28. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

29. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

30. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

31. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

32. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je opisanu procesnu dispoziciju tužitelja sa tužbenim zahtjevom ocijenio kao djelomično povlačenje tužbe, što je sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-16/2021 od 26. travnja 2021. prema kojem je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP.

33. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 2. ZPP-a.

U Rijeci, 11. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan, v.r.