REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-798/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice E. S., iz R., koju zastupaju opunomoćenice D. S. i I. S., odvjetnice u R., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba Z. V., radi međunarodne zaštite, 11. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja podredno radi oglašivanja ništavim rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/32702, URBROJ: 511-01-212-24-9 od 8. travnja 2024., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/32702, URBROJ: 511- 01212-24-9 od 8. travnja 2024., odbijen je zahtjev tužiteljice, državljanke Ruske Federacije, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, uz prateću odluku o dužnosti napuštanja Europskoga gospodarskog prostora. Osporavano rješenje doneseno je u primjeni Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15, 127/17 i 33/23, u nastavku teksta: ZMPZ). Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta, kao i fusnote u kojima se tuženik poziva na pojedine pravne i druge izvore):

„E. S. (u daljnjem tekstu: tražiteljica) je dana 01.09.2023. godine u Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj, Postaji granične policije Dvor, izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Dana 06.09.2023. godine podnijela je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska cesta 41 (u daljnjem tekstu: Prihvatilište) u kojem je navela da je državljanka Ruske Federacije te drugih državljanstva nema. Po nacionalnoj pripadnosti je Ruskinja, a po vjerskoj pripadnosti je pravoslavka. Materinji jezik joj je ruski, a govori i engleski jezik. Suprug tražiteljice, K. S., također je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu dana 06.09.2023. godine u Prihvatilištu, KLASA: UP/I216-03/23-06/32710, URBROJ: 51101-213-23-2. Tražiteljica je u bitnome navela da je zemlju podrijetla napustila jer su ona i suprug protiv rata u Ukrajini te se boji da bi supruga s obzirom na odsluženje vojnog roka i čin časnika mogli poslati na ratište u Ukrajinu. Na okolnosti povratka izjavila je da je prilikom odlaska u Rusku Federaciju bila ispitivana što je tako dugo radila u Republici Turskoj te se boji da bi sada moglo biti i gore.

(…)

Dana 21.09.2022. godine tražiteljica je zajedno sa suprugom, K. S., napustila zemlju podrijetla legalno zrakoplovom iz Moskve, Ruska Federacija, te je otišla u Dalaman, Republika Turska. Nakon toga odlazi u Antaliju, Republika Turska, koju napušta 30.08.2023. godine kada odlazi u Banja Luku, Bosna i Hercegovina. Dana 01.09.2023. godine na granici s Republikom Hrvatskom izražava namjeru za međunarodnu zaštitu.

(…)

Tražiteljica se boji za suprugovu sigurnost. Tražiteljica je na zahtjevu 06.09.2023. godine navela da je zemlju podrijetla napustila jer su ona i suprug protiv rata u Ukrajini. Navodi da je njezin suprug završio na fakultetu vojnu katedru, a politika je takva da ili se ide služiti vojni rok ili se za vrijeme studija završi vojna katedra što je njezin suprug napravio te je dobio zvanje časnika. Tražiteljica se boji da bi supruga s obzirom na vojnu katedru i čin časnika mogli poslati na ratište u Ukrajinu. Ona ne želi financijski podržavati rat u Ukrajini jer je i njezino djetinjstvo vezano za Ukrajinu te su joj majka i baka iz Ukrajine, a djed joj je sahranjen u Ukrajini. U Ruskoj Federaciji je imala probleme u smislu ljudi koji su joj bili kao prijatelji, a podržavaju Putina i rat koji se vodi u Ukrajini te je uvijek morala paziti što govori. Bojala se iznositi vlastito mišljenje te želi ostati u Hrvatskoj i živjeti normalno te mimo raditi bez straha od uhićenja zbog vlastitog mišljenja.

Na saslušanju, dana 24.01.2024. godine, tražiteljica je potvrdila ranije navode te je dodala da se boji da bi je po povratku u zemlju podrijetla zadržali na aerodromu i ispitivali 72 sata o tome što je radila u Republici Turskoj i Republici Hrvatskoj. Tražiteljica je također navela da nije sudjelovala u antivladinim i antiratnim prosvjedima te nije bila politička aktivna osoba da bi došla u fokus sigurnosnih službi. Također, njezin otac je bio nuklearni fizičar koji je radio u nuklearnom centru Arzmas te mu je zabranjeno napuštanje Ruske Federacije zbog pristupa dokumentima s oznakom tajnosti. Uvidom u zapisnik sa saslušanja supruga, K. S. (…) vidljivo je da je tražiteljica u više navrata napuštala Republiku Tursku i vraćala se u Rusku Federaciju u posjet djeci i kako bi uzela obiteljski novac i prenijela ga u Republiku Tursku. Nadalje, njezin suprug je legalno napustio zemlju podrijetla iako je prema članku 15. Zakona o izlasku i ulasku u Rusku Federaciju, napuštanje, a samim time i povratak u Rusku Federaciju, ograničeno u slučaju državljana koji su primili poziv za vojsku. Navedeno ukazuje da se tražiteljičin suprug nije nalazio na popisu za ratište u Ukrajinu, a činjenica da pri povratku u zemlju podrijetla nikada nije bila ispitivana o mjestu gdje joj se suprug nalazi ili zašto se ne odaziva na pozive u vojni ured potvrđuje navedeno. Nadalje, pozivi za služenje vojnog roka, ali i za mobilizaciju, vidljivi su putem središnjeg informacijskog sustava Ruske Federacije, Gozuslugi te bi tražiteljičin suprug trebao moči pristupiti istome.

Dana 11.04.2023. godine glasnogovornik predsjednika Ruske Federacije, Dimitryj Peskov, komentirajući prijedlog o izmjenama Zakona o vojnoj dužnosti i službi potvrdio je da neće postojati drugi val mobilizacije. Isto je izjavio i predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin, u svom obraćanju za kraj 2023. godine kada je naveo kako novog vala mobilizacije neće biti jer je broj vojnika u Ukrajini dosegnuo 600 tisuća što je dovoljno za obranu ruskih interesa. Također, ruske vojne snage su jedne od brojčano najvećih snaga svijeta te je Vladimir Putin u prosincu 2023. godine naredio povećanje snaga na 1,3 milijuna aktivnog vojnog osoblja što znači da ruske snage imaju još najmanje 400 tisuća vojnika na raspolaganju za vojne operacije. Također, treba uzeti u obzir da 2024. godine idu dva nova kruga novačenja za rusku vojsku što bi značilo još najmanje 147 tisuća obučenih vojnika. Uzimajući sve navedeno u obzir može se zaključiti da postoji vrlo mala, ako ne i neznatna mogućnost za mobilizaciju tražiteljičinog supruga. Nadalje, tražiteljica i njezin suprug nakon odlaska iz zemlje podrijetla nesmetano iznajmljuju svoje nekretnine u zemlji podrijetla te za iste primaju novčanu naknadu, što u slučaju da je suprug tražiteljice tražena osoba, ne bi mogli. Također, po dolasku u Republiku Tursku tražiteljica i suprug nisu zatražili međunarodnu zaštitu te odlaze u Republiku Hrvatsku jer im ne odgovara turski mentalitet i činjenica da je muslimanska zemlja. Koncept sigurne zemlje počiva na tome da je to zemlja u kojoj se tražitelju može pružiti zaštita od proganjanja u njegovoj zemlji podrijetla. Sigurna zemlja nije definirana na temelju toga je li svojim etničkim i religijskim obilježjima odgovara tražitelju već može li se tražitelju u toj zemlji pružiti zaštita.

Nadalje, na upit o njezinom političkom opredjeljenju i eventualnom sudjelovanju u antivladinim aktivnostima, tražiteljica je izjavila da nije bila član neke od političkih stranka niti je sudjelovala u antivladinim prosvjedima i akcijama. Navodi da je 2021.

godine glasala putem pametnog glasovanja. Tražiteljica kao apolitična osoba nije sudjelovala u antivladinim i antiratnim prosvjedima i kampanjama zbog kojih bi mogla biti okarakterizirana kao oponent Vlasti u Moskvi te time doći u fokus služba sigurnosti Ruske Federacije.

Slijedom svega navedenog, kao i činjenice da se tražiteljica u više navrata legalno vraćala i napuštala zemlju podrijetla, da suprug nije primio poziv za mobilizaciju kao i nepostojanja materijalnih činjenica kojima bi se potvrdilo antivladino i antiratno djelovanje tražiteljice ova materijalna činjenica se ne prihvaća kao vjerodostojna.

(…)

Tijekom zahtjeva i saslušanja tražiteljica je navela da bi po povratku u zemlju podrijetla mogla biti zadržana na aerodromu i ispitana od strane snaga sigurnosti. Tražiteljica se nakon napuštanja zemlje podrijetla u više navrata vraćala te nije bila suočena s istim čime se može zaključiti da je tražiteljičin strah subjektivne naravi. Nadalje, osobe zadržane pri povratku u Rusku Federaciju od strane djelatnika sigurnosti bile su usko povezane sa radom nevladinih organizacija ili su bili ključni svjedoci u postupcima kršenja ljudskih prava. Tijekom samog postupka tražiteljica se nije izjasnila kao politički aktivna osoba te nije navela da je pripadnik antivladine organizacije ili da je aktivno sudjelovala u antivladinom aktivnostima koje bi ju stavile u fokus sigurnosnog aparata. Nadalje, tražiteljičin suprug iako posjeduje vojnu knjižicu kao osoba koja nema vojnog ratnog iskustva, odlukom predsjednika Ruske Federacije,

Vladimira Putina, ne bi bio mobiliziran i pozvan na ratište u Ukrajinu.

Nadalje, prema članku 15. Zakona o izlasku i ulasku u Rusku Federaciju, napuštanje, a samim time i povratak u Rusku Federaciju može biti ograničeno u slučaju državljanina koji ima pristup dokumentima sa oznakom tajnosti i/ili državnoj tajni, primio je poziv za vojsku, pritvoren je zbog sumnje na počinjene kaznenog djela, osuđen je za počinjene kaznenog djela, napuštanjem države izbjegava ispunjene obveza danih od strane suda ili je namjerno predočio lažne informacije kod napuštanja države. Tražiteljičin strah da bi po povratku u zemlju podrijetla bila ispitana, a suprug poslan na ratište u Ukrajinu je subjektivne naravi, a samim time da ne spadaju ni u jednu od navedenih kategorija njihov povratak u zemlju podrijetla ne bi trebao imati zakonskih prepreka.

(…)

Prilikom utvrđivanja postoji li stvarni rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi.

Utvrđujući osobne okolnosti tražiteljice, nisu nađeni razlozi koji bi ukazivali da će se tražiteljica povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Također nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje tražiteljičinom životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba

Vezano uz opće okolnosti, službena izvješća pokazuju da su uz nekoliko iznimaka, vlasti na rastući građanski aktivizam odgovorile zabranama, represivnim zakonima i kaznenim progonima. Mučenje i drugo zlostavljanje je ostalo široko rasprostranjeno, posebno u zatvorima.

Međutim, tražiteljica se u zemlji podrijetla nije bavila aktivizmom, zbog čega nije mogla privući pažnju vlasti. Uz navedeno i sama navodi da u zemlji podrijetla nije bila kažnjavana, tužena, pritvarana, uhićena niti joj je mjesto boravka bilo pretresano. Također nije bila izložena mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju.“

2. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove i predlaže poništiti ili oglasiti ništavom osporavanu odluku tuženika, podredno uz vraćanje predmeta na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 4.000,00 eura. Tužiteljica tvrdi, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Naime, prvostupanjsko tijelo je potpuno pogrešno zaključilo kako je riječ samo o subjektivnom strahu tužiteljice koji nije relevantan, ta da niti opće stanje u Ruskoj Federaciji, koje u datoj okolnosti treba razmotriti, kao niti konkretne okolnosti u kojima se nalazi tužiteljica, nisu takve da bi istoj trebalo priznati međunarodnu zaštitu. Ovakav zaključak prvostupanjskog tijela u potpunosti je pogrešan, neživotan, nelogičan i neosnovan.

Općepoznata je činjenica međunarodnog oružanog sukoba koji vodi ruski predsjednik Vladimir Putin.

Tužiteljica je na zapisnik od dana 24.01.2024. godine izjavila kako je radila u firmi koja je u najam davala stanove koji su koristili ruski opozicioneri, a u koje vrijeme je tužiteljica bila zamjenik glavnog knjigovođe te da je na određene dokumente stavljala potpis za najam. Nadalje da je tu tvrtku Glavkino, u kojoj je dala otkaz, kupio TV kanal Zvijezda, a taj kanal pripada ministarstvu obrane Ruske Federacije. Također je izjavila da ne podržava Putinovu politiku, da je opće stanje takvo da osoba koja primjerice izjavi „slava Ukrajini” završi u zatvoru, da nema slobode govora naročito za one koji su protiv Putinove politike. Izjavila je da su je ispitivali kad se zadnji put vraćala u Moskvu iz Turske i da ne želi da je FSB ispituje te da je izgledno da će je ispitivati i da sada postoji velika vjerojatnost da će to biti dugotrajno i mukotrpno za nju. Nadalje da je otac tužiteljice izumitelj u nuklearnom postrojenju te da mu je zabranjeno napuštanje Ruske Federacije i da ima potpisanu tajnost podataka.

Ono što je izuzetno važno, a što jasno proizlazi iz izjave tužiteljice jesu konkretne okolnosti koje postoje na njezinoj strani a zbog čega traži azil i zbog čega bi joj isti ili supsidijarna zaštita trebali biti odobreni. Naime, kod tužiteljice postoji opravdana bojazan da bi je pri povratku u Rusiju ispitivali i zadržali na aerodromu, da bi je mogli zatvoriti na 18 godina jer trenutna vlast upravo na taj način sankcionira sve koji su napustili zemlju smatrajući da su upravo takve osobe protivnici vlasti. Nadalje, suprug tužiteljice, koji je također podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH, za čiju sigurnost se potonja boji ima čin poručnika što znači da je obvezan ići na ratište čim ga pozovu neovisno o broju vojnika jer poručnika uvijek nedostaje. Činjenica koju navodi prvostupanjsko tijelo a koja se odnosi na to da je Putin 2023. godine izjavio da neće biti daljnje mobilizacije je nevjerodostojna, drugim riječima isti je trenutna, međutim kako se ratno stanje razvija tako se donose i drugačije odluke. Dakle, postoji velika vjerojatnost obzirom na opće ratno stanje i vojni čin supruga tužiteljice kojim je isti obilježen da bi isti po povratku u Rusku Federaciju bio upućen u izvršavanje vojne obveze, a što nikako ne želi jer ne podržava niti rat niti Putinovu politiku. Također, tužitelj je u svom iskazu naveo osobe imenom i prezimenom koji se poslani na ratište u Ukrajinu te se nisu vratili. Nadalje isti je naveo da su ga 2023. godine tražili na kućnoj adresi te da su pitali za njega, međutim nisu ga uspjeli pronaći jer se isti već nalazio izvan granica Ruske Federacije. Identičan navod izjavila je i sama tužiteljica na zapisnik od 24.01.2024. godine.

Dakle, i tužiteljica je izjavila da su dolazili vojni djelatnici na njihovu kućnu adresu tražeći njezina supruga kako bi mu uručili poziv jer se oficirima na taj način uručuje poziv, a da niti ona niti njezin suprug ne podržavaju rat općenito, kao niti Putinovu politiku te ih je strah da bi po povratku u Rusku Federaciju ona bila ispitivana i zatvorena a on poslan u rat.

(…)

Obzirom na cjelokupnu situaciju rata u Ukrajini, na opće stanje u Ruskoj Federaciji o kojem je kazivala tužiteljica i njezin suprug a što je općepoznato i vidljivo i u medijima, imajući u vidu čin supruga tužiteljice, dolazak vojnih djelatnika na vrata tužiteljice tražeći njezina supruga, zatim uzimajući u obzir njezin identitet i podrijetlo (njezini korijeni su ukrajinski jer su joj majka i baka iz Ukrajine a djed sahranjen u Ukrajini) kao i činjenicu njezinog duljeg izbivanja iz Ruske Federacije i deklariranja protiv Putinove politike jasno je da itekako postoje razlozi za traženje i udovoljenje zaštite sukladno čl. 20. i/ili čl. 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Sukladno svemu navedenom, više je nego vjerojatno da bi po povratku u Rusku Federaciju tužiteljica bila ispitivana, zadržana i možebitno sankcionirana od strane vlasti na, najblaže rečeno, neprimjeren način, a suprug poslan u rat. Dakle, upravo zbog političkog mišljenja koje ne ide Putinovim smjerom, a o kojem vlasti u Ruskoj

Federaciji zaključuju upravo iz tužiteljičinog dugotrajnog izbivanja iz Ruske Federacije čime ista privlači pažnju vlastima, postoji razlog za pružanje međunarodne zaštite sukladno čl. 20. odnosno 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Drugim riječima, iz svih opisanih razloga jasno proizlazi da itekako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju tužiteljica i njezin suprug suočili sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde – ozbiljne i individualne prijetnje životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog oružanog sukoba.

Sukladno čl. 5. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13.12.2011. godine određuje se da se osnovan strah od proganjanja ili stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde može temeljiti na događajima koji su se dogodili nakon što je podnositelj zahtjeva napustio zemlju podrijetla kao i da se osnovani strah od proganjanja ili stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde može temeljiti na aktivnostima u koje se upustio podnositelj zahtjeva nakon što je napustio zemlju podrijetla, posebno ako je utvrđeno da aktivnosti na koje se poziva predstavljaju izraz i nastavak uvjerenja ili sklonosti koje je imao u zemlji podrijetla. (…)

Upravo to se događa u konkretnom slučaju. Dulje izbivanje i ostanak prvotno u Turskoj pa onda u Hrvatskoj, prema rezoniranju vlasti u Ruskoj Federaciji, karakteriziraju se kao izraz sklonosti protiv Putinove politike a zbog čega postoji stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde, tim više jer takvo što u Ruskoj Federaciji nije dozvoljeno.

Upravo ukrajinsko podrijetlo tužiteljice, njezin prijašnji posao i vojni čin oficira njezina supruga ukazuju da je riječ o osobama kojima se zbog njihovog zanimanja i svih ostalih okolnosti slučaja uključujući i opće nasilje u zemlji podrijetla povećava konkretna opasnost od ozbiljne i individualne prijetnje životu.

Presuda Suda (Velikog vijeća) u predmetu C-465/07 pojašnjava odredbu čl.15. točka (c) Direktive 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (e), i tumači je na slijedeći način: ‒ postojanje ozbiljne i individualne prijetnje životu ili osobi podnositelja zahtjeva za supsidijarnu zaštitu ne podliježe uvjetu da podnositelj zahtjeva iznese dokaze o tome da je on pogođen tom prijetnjom osobito zbog čimbenika svojstvenih njegovim osobnim okolnostima;

‒ postojanje takve prijetnje može se iznimno smatrati dokazanim ako je razina općeg nasilja, koje je značajka postojećeg oružanog sukoba, koju ocjenjuju nadležna nacionalna tijela kojima je podnesen zahtjev za supsidijarnu zaštitu ili sudovi države članice kojima je upućena odluka o odbijanju takvog zahtjeva, tako visoka da se može opravdano vjerovati da bi civilna osoba, ako bi se vratila u predmetnu zemlju ili, ovisno o slučaju, u predmetno područje, samom svojom nazočnosti na državnom području te zemlje ili područja, bila izložena stvarnoj opasnosti od navedenih prijetnji. U konkretnom slučaju egzistiraju svi uvjeti potrebni za odobrenje međunarodne zaštite budući da upravo političko uvjerenje tužiteljice te sve već gore izneseni okolnosti slučaja (dulje izbivanje iz Ruske Federacije, ukrajinsko podrijetlo tužiteljice, njezin prijašnji posao, čin poručnika njezina supruga ...) ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla ista suočiti sa stvarnim rizikom ozbiljne nepravde koja bi se manifestirala kroz ozbiljnu i individualnu prijetnju životu tužiteljice zbog proizvoljnog općeg nasilja u situaciji međunarodnog oružanog sukoba.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi: „Tužiteljica u svojoj tužbi navodi da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela iz straha da bi pri povratku u zemlju podrijetla bila zadržana i ispitana od strane pripadnika vlasti te da se većina ljudi koji se vraćaju u zemlju podrijetla kategoriziraju kao protivnici vlasti. Navedeno je u suprotnosti s navodima tužiteljice da se od napuštanja zemlje podrijetla u više navrata vraćala u zemlju podrijetla bez ikakvih posljedica. Tijekom postupka utvrđeno je da su izjave tužiteljice nedosljedne i neprihvatljive te da proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnima za njezin slučaj.

Sukladno odredbama Direktive 2011/95/EU, čl. 4. st. 5., podnositelj zahtjeva dužan je zatražiti međunarodnu zaštitu što je prije moguće, osim ako podnositelj zahtjeva može predočiti opravdane razloge zašto to nije učinio. Tijekom postupka utvrđeno je da tužiteljica isto nije učinila, a sve zbog osobnih razloga odnosno zbog toga financijskih sredstava u zemlji podrijetla i zbog toga što joj se na kraju nije svidjela Republika Turska. Navedeno se ne može uzeti u obzir kao opravdani razlog za nepodnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

Tužiteljica tijekom cijelog postupka neometano iznajmljuje svoje nekretnine u zemlji podrijetla te za iste prima novčanu naknadu preko ruskih bankovnih računa. Nadalje, nakon primitka rješenja kojim se odbija tužiteljičin zahtjev za međunarodnu zaštitu upravni spor se pokreće tek nakon odbijanja zahtjeva za plavu kartu, što pokazuje da je tužiteljici prvenstveno bilo u cilju rješavanje statusa boravka u Republici Hrvatskoj, a ne sama međunarodna zaštita.“

4. U osvrtu na odgovor tuženika na tužbu, tužiteljica podneskom od 19. srpnja 2024. dodaje, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta, kao i fusnote u kojima se tužiteljica poziva na pojedine izvore):

„Tužiteljica je ušla u RH 31.08.2023. godine, a 06.09. 2023. je zatražila azil, pa prema tome nije točno da nije odmah zatražila međunarodnu zaštitu, jer je istu zatražila u roku 6 dana. U Tursku je došla turistički a nije zatražila ondje azil jer joj nije prihvatljivo živjeti u muslimanskoj zemlji, kao niti njezinom suprugu. Točno je da se tužiteljica vraćala iz Turske u Rusiju po svoje dokumente, vidjeti svoju djecu i roditelje i obići imovinu, uostalom u Turskoj je bila turistički, ali se nakon ožujka 2023. godine više nije vraćala u Rusiju jer bi tamo bila zadržana i ne bi više mogla izaći iz zemlje. Naime, svi koji napuste Rusiju smatraju se protivnicima vlasti, bivaju ispitivani, zadržani i sl. Stoga nije točno da se tužiteljica mogla vratiti u svoju zemlju bez ikakvih posljedica i da to proizlazi iz dostupnih posebnih i općih informacija relevantnim za slučaj tužiteljice, jer upravo stanje u Rusiji govori drugačije, a o čemu više u nastavku ovog podneska.

(…)

Stanje u Rusiji je takvo da se primjerice protivnikom ruskih vlasti smatra suprug tužiteljice jer je savjetovao osnivača Satprorus technologies llc, Alexeya Ilyina da ne isporučuje komponente JSC-u Koncern Avtomatika za digitalne multimedijske satelitske komunikacijske komplekse s daljnjim lokacijama jer da se koristi u vojne svrhe. Protiv JSC Koncern Avtomatika i protiv supruga tužiteljice se vodi kazneni postupak zbog navodne prijevare, a što predstavlja oblik pritiska na antiratni stav supruga tužiteljice.

Nadalje, osobe koje odbiju mobilizaciju smatraju se protivnicima vlasti. Za sada nema pravnog akta o kraju mobilizacije. Supruga tužiteljice, o čemu je već iskazivala tužiteljica na zapisnik pred tuženikom u upravnom postupku, su već bili policajci tražili na kućnoj adresi, a što se, prema okolnostima u Rusiji smatra jednim od niza pokazatelja da je suprug tužiteljice u stvarnom riziku od mobilizacije u Rusiji, a čega se boje i tužiteljica i njezin suprug. Dakle, itekako postoji opravdana bojazan da će suprug tužiteljice, ukoliko se istome naloži povratak u Rusiju, definitivno biti mobiliziran, a tim više jer ima čin poručnika. Isti pripada mlađim časnicima (mlađim od 50 godina) i spada u prvu kategoriju časnika i on će odmah biti pozvani na služenje vojnog roka za mobilizaciju. I ne samo to, nego će zbog toga što je već dugo zajedno s tužiteljicom izbivao iz Rusije (od rujna 2022. godine) prvo u Turskoj pa onda u Hrvatskoj gdje je zatražio azil, zasigurno, kao i tužiteljica, biti ispitivan a tužiteljica vjerojatno i uhićena, a možda i kazneno gonjena jer će se zbog svojih postupaka okarakterizirati kao protivnicom vlasti.

Naime, prema nedavnim izvješćima iz srpnja 2024., jedna od usluga za pretraživanje informacija u bazama podataka koje su procurile sastavila je popis Rusa koji su napustili zemlju. Baza podataka uključuje one koji su napustili Rusiju 2022. i nikada se nisu vratili u zemlju ili se vratili dva mjeseca kasnije. Zbog činjenice da je suprug tužiteljice, kao i tužiteljica, napustio Rusiju 2022. godine i da postoji oznaka pored njegovog imena na temelju informacija službenika granične straže postoje značajni razlozi za vjerovanje da će definitivno biti mobiliziran po povratku u Rusiju.

Nadalje, ako se prisilno mobilizira, suprug tužiteljice je na pravom putu da bude podvrgnut mučenju i drugim okrutnim, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjima u ruskoj vojsci. Uvjeti službe za njih mobilizirane prije slanja u vojnu akciju su neadekvatni. Osim toga, nasilje u ruskoj vojsci je raširena pojava, kao što je prikazano u radu odvj. Vadima Drozdova (dio II "Nasilje u ruskoj vojsci" kompilacije pravnika Vadima Drozdova). Tako primjerice u slučaju Filippovy v. Russia u kojem je Rusija morala platiti odštetu obitelji umrlog vojnika.

(…)

Sve navedeno razlozi su za usvajanje tužbe supruga tužiteljice koji se vodi pred ovim sudom. Ali ne samo to: svi ti njegovi stavovi i ponašanja, koji se karakteriziraju kao antiratni, opisuju se istovremeno i kao stavovi njegove supruge, ovdje tužiteljice. U tom smislu i Visoki povjerenik UNHCR-a primjećuje slijedeće: Ženama se također često pripisuje političko mišljenje njihove obitelji ili muškarca, rođaka, i podvrgnute su progonu zbog aktivnosti svojih muških rođaka.“

5. Na raspravi provedenoj 28. kolovoza 2024. stranke iznose, u bitnome, sljedeće.

5.1. Tužiteljica ističe da je opće stanje u Rusiji važno u korelaciji s individualnim položajem tužiteljice, te da je tužiteljica argument tjeralice protiv njezina supruga iznijela čim je za to saznala, a informaciju o navodnom kaznenom postupku je saznata tek nakon trajanja ovog upravnog spora. Optužba za navodnu prijevaru u stvari predstavlja pritisak radi antiratnih stavova tužiteljice i njenog supruga pa je riječ o politički montiranom postupku.

5.2. Tuženik podsjeća na odredbe Direktive 2011/95 prema kojoj je tražitelj međunarodne zaštite dužan što je prije moguće dostaviti dokaze u prilog svojem traženju, pri čemu je navedena tjeralica dostavljena 29. svibnja 2024., a tužiteljica se na to pozvala tek u srpnju 2024. godine. Tužiteljičin je suprug pri uručenju rješenja 19. travnja 2024. naveo da ima nove informacije o mogućem progonu koje će dostaviti svojim odvjetnicima čim prije bude mogao. Tuženik upućuje i na članak 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, prema kojem izbjegavanje kaznenog progona ne čini razlog za odobravanje međunarodne zaštite. Dodaje da tužiteljičin suprug tijekom upravnog postupka nije naveo da je provodio poslove savjetovanja u Ruskoj Federaciji o isporuci spomenutih komponenti, već je naveo da je bio direktor banke. Što se tiče stanja u Rusiji nije odlučno opće stanje u toj zemlji već individualne okolnosti, a sada je primarno riječ o počinjenju kaznenog djela.

6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prema članku 20. ZMPZ-a, azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Priznavanje supsidijarne zaštite uređeno je odredbama članka 21. ZMPZ-a. Supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (st. 1.). Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (st. 2.).

10. Razlozi i djela proganjanja, u smislu članka 20. ZMPZ-a, dodatno su normativno definirana odredbama članka 22. i članka 23. toga Zakona. Prema članku 23. stavku 1. ZMPZ-a, djela koja se smatraju proganjanjem sukladno članku 20. toga Zakona moraju biti dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (t. 1.) ili skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da u cjelini mogu utjecati na pojedinca na način iz točke 1. toga stavka

(t. 2.).

11. Sud utvrđuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije dosegnut prag osnovanog straha tužiteljice od proganjanja zbog svojeg političkog mišljenja odnosno nacionalnosti kao osnove za međunarodnu zaštitu (čl. 20. ZMPZ-a), niti je dosegnut prag postojanja opravdanih razloga koji ukazuju da će se tužiteljica povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde kao temelja za priznavanje supsidijarne zaštite (čl. 21. ZMPZ-a), i to zbog sljedećih razloga.

11.1. Nesporno je da tužiteljica svoje proturatne stavove nije javno iznosila i da nije sudjelovala u s time povezanim javnim aktivnostima.

11.2. Ukrajinci i Rusi stoljećima su živjeli u istim državnim tvorevinama (Ruskom Carstvu, odnosno Sovjetskom Savezu). Nedvojbeno je da velik broj osoba (djelomice) ukrajinskog podrijetla živi u današnjoj Ruskoj Federaciji. Nema valjane osnove za zaključak da postoje opće mjere ili praksa proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde ruskih državljana koji imaju (djelomično) ukrajinsko podrijetlo.

11.3. Nesporno je da je tužiteljica višekratno odlazila u Rusiju i vraćala se iz nje, te da u Rusiji neometano iznajmljuje stanove i od toga ubire naknadu, i to preko ruskih bankovnih računa.

11.4. Možebitne i izgledne neugodnosti kojima bi tužiteljica bila izložena pri idućim ulascima u Rusiju, koje bi se očitovale u njezinom zadržavanju i ispitivanju o razlozima izbivanja iz zemlje, nemaju obilježja proganjanja ni ozbiljne nepravde. U tom je pogledu tuženik iznio valjane razloge, koji su tužiteljici poznati. Obilježja proganjanja i ozbiljne nepravde – u svjetlu tužiteljičine neaktivnosti u javnome prostoru - još manje imaju opća ograničenja slobode izražavanja u Rusiji, kao i okolnost da tužiteljica mora biti oprezna pri izražavanju svojih stavova u prisutnosti osoba proputinovske orijentacije koje podržavaju invaziju Rusije na Ukrajinu. Uzgredno, više milijardi ljudi u svijetu živi u državama čiji represivni režimi suzbijaju slobodu izražavanja, ali to nije dovoljno da građani tih država (samo) zbog toga ostvare pravo na međunarodnu zaštitu.

11.5. Sud je suglasan s argumentacijom tuženika o konceptu sigurne zemlje i odnosu tog koncepta s propuštanjem tužiteljice da međunarodnu zaštitu zatraži u Turskoj. Ta je argumentacija tužiteljici poznata.

12. Nadalje, utemeljenost razloga za odobravanje međunarodne zaštite ili supsidijarne zaštite tužiteljičinom suprugu predmet su zasebnog upravnog spora. Bude li suprugu tužiteljice odobren neki od spomenutih oblika zaštite, tužiteljica može ostvariti pravo na privremeni boravak u Republici Hrvatskoj kao članica uže obitelji državljanina treće zemlje kojemu je odobren azil ili supsidijarna zaštita (čl. 63. st. 1. t. 5. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22 , vezano uz čl.

64. toga Zakona).

13. Negativna odluka tuženika o predmetnom zahtjevu tužiteljice sukladna je i dosadašnjoj ustaljenoj upravnoj i upravnosudskoj praksi u odnosu na zahtjeve ruskih državljana u kontekstu rusko-ukrajinskog rata. Izvan konkretiziranih pojedinačnih okolnosti koje mogu ukazivati na dosizanje propisanog praga proganjanja ili suočavanja s ozbiljnom nepravdom (kojih okolnosti, zbog prethodno iznesenog, u odnosu na tužiteljicu zasad nema), šira zaštita ruskih državljana koje žele izbjeći sudjelovanje u ratu eventualno može biti predmet privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja, koju odluku donosi Vlada Republike Hrvatske na temelju odluke Vijeća Europske unije (čl. 74. ZPMZ-a). Takva odluka donesena Vlade Republike Hrvatske je za raseljene osobe iz Ukrajine (KLASA: 022-03/22-04/77, URBROJ: 50301-21/21-22-2 od 7. ožujka 2022.). Takva odluka, međutim, nije donesena u odnosu na ruske državljane koji napuštaju zemlju podrijetla radi izbjegavanja ratnog angažmana.

14. Naposljetku, Sud ne nalazi da je osporavano rješenje opterećeno nekim od razloga ništavosti, taksativno propisanih u članku 128. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

15. Sukladno prethodnom, tuženik je pravilno utvrdio da u odnosu na tužiteljicu nisu ispunjene pretpostavke za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite u Republici Hrvatskoj.

16. U skladu s dosad iznesenim, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), vezano uz članka 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

17. Vezano uz izlaganja stranaka o (ne)suspenzivnom učinku žalbe u ovome sporu i s time povezanom sadržaju upute o pravnom lijeku (odgovor tuženika na tužbu, podnesak tužiteljice od 19. srpnja 2024.), Sud dodaje sljedeće. Prema članku 51. stavku 3. ZMPZ-a, kao posebnog zakona, žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja. Primjenu te odredbe problematičnom nije našao Ustavni sud Republike Hrvatske (primjerice: t. 123.-126. obrazloženja odluke broj: UIII-424/2019 i dr. od 17. prosinca 2019.; t. 69.1. odluke broj: U-III-5848/2022 od 4. srpnja 2024.), ni Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Usto, točkom II. osporavanog rješenja određeno je da je tužiteljica dužna napustiti Europski gospodarski prostor. Stoga negativna odluka o njezinom zahtjevu za azil, bez obzira kada postane izvršna, nema učinak deportacije tužiteljice u Rusku Federaciju, kao što je to pogrešno izneseno u rečenom podnesku tužiteljice.

U Rijeci 11. rujna 2024.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 51. st. 3. ZMPZ-a).