Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-186/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĐN, zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog ĐN, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, broj K-24/2022. od 10. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženika Nikše Radišića, odvjetnika Damira Šebetića,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ĐN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, optuženi ĐN proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 154. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.,152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženi ĐN obvezan je nadoknaditi troškove kaznenog postupka na ime paušala, i to u iznosu od 300,00 eura / 2.260,35 kuna te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti Nikše Radišića, odvjetnika u Puli, visina kojih će se odrediti naknadno posebnim rješenjem kada ista bude poznata sudu.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi ĐN po branitelju Nikši Radišiću, odvjetniku u Puli, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenim sankcijama i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, odnosno podredno preinači i optuženika oslobodi od optužbe. U žalbi je stavljen prijedlog da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

4. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti zamjenika branitelja Nikše Radišića, Damira Šebetića, odvjetnika u Zagrebu, dok na sjednicu nije pristupilo uredno izviješteni optuženik i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženog ĐN nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., uz tvrdnje "…da postoji proturječnost izreke i obrazloženja…da je izreka nerazumljiva i proturječna razlozima… da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo razloge o odlučnim činjenicama…niti je u odnosu na inkriminirano razdoblje …tijekom mjeseca rujna 2018… naveo razloge zašto je primijenio i sudio optuženika po izmjenama i dopunama KZ/11. objavljenog u NN 118/18. od 27.12.2018., koje su stupile na snagu 4. siječnja 2019.… a niti se osvrnuo na izmjene i dopune KZ/11. objavljenog u NN1 26/19. od 24.12.2019. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., a kojom Novelom je u cijelosti brisano kazneno djelo iz članka 152. stavak 1., jer da nije bilo dovoljno samo naznačiti usporedbu zapriječenih kazni zbog izmjene zakona, već dati i razloge o postojanju ili nepostojanju pravnog kontinuiteta… te da li je "novi zakon" teži ili lakši za optuženika….", zbog čega se presuda ne može ispitati i očituje se pogrešna primjena kaznenog zakona na štetu optuženika.

7.1. Nadalje, optuženik ističe da u uvodu presude nedostaje cjelovita naznaka tužitelja i optužnog akta, kako s obzirom na inicijalni optužni akt iz općinske nadležnosti, tako i bez naznake optužnog akta kada je došlo do promjene na županijsku nadležnost, pa da se radi o povredi članka 459. stavka 2. ZKP/08. , koja povreda je utjecala na pravilnost presude (očito aludira na bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.).

7.2. Isto tako optuženik smatra da su povrijeđena "…prava obrane i postupovna jamstva suprotno konfrotacijskoj klauzuli, jer se presuda …zasniva isključivo ili barem u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu oštećene…". Slijedom navedenog, žalbom se tvrdi da je, osim bitne povrede i povrede kaznenog zakona, u prvostupanjskom postupku povrijeđeno i ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje zajamčeno u članku 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav) te članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija). Ovdje optuženik očito upire na bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

8. Suprotno tome, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nije razumljiva i da "…presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati…", budući da nema takvih proturječnosti niti u izreci, a niti u obrazloženju koji bi opravdali utvrđenje bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Inače, kada optuženik obrazlaže bitne povrede, zapravo iste isprepliće i sa drugim žalbenim osnovama i u suštini sadržajno osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, te ističe posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da iz činjeničnog supstrata opisanog u izreci ne proizlazi da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 154. stavka 1. točke 1. KZ/11. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., pogotovo stoga što je to potonje kazneno djelo brisano izmjenama i dopunama zakona iz 2019. zbog čega tvrdi da je "…primijenjen teži zakon za optuženika…". Međutim, to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te da nije primijenjen "blaži zakon", pa iste ne prihvaća, ne znači da se radi o počinjenoj bitnoj povredi, već se radi o prigovorima činjenične naravi i žalbenoj osnovi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti više riječi u nastavku ove odluke.

8.1. Isto tako, a suprotno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. Naime, iako je točno da uvodu presude "…suprotno članku 459. stavku 2. ZKP/08. nedostaje cjelovita naznaka tužitelja i optužnog akta…" ne radi se o takvoj povredi koja je utjecala ili mogla utjecati na presudu, pogotovo stoga što je isti nedostatak otklonjen već u točki 1. obrazloženja pobijane presude, u kojoj se navodi "….Optužnicom broj K-DO-486/2022 od 11. prosinca 2018., Općinsko državno odvjetništvo u Puli – Pola optužilo je…", dok se u narednoj točki 2. obrazloženja opisuje tijek postupka i promjena nadležnosti.

8.2. Nije ostvarena niti bitna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. iz razloga što u prvostupanjskom postupku optuženiku nije povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje zajamčeno u članku 29. stavku 1. Ustava te članku 6. stavku 1. Konvencije, a niti je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu. Prije svega valja istaći da je žrtva UN neposredno ispitana u prvostupanjskom postupku na raspravi održanoj 25. studenog 2022., nakon čega je optuženik predložio da se, s obzirom na svjedočenje žrtve UN na raspravi njen iskaz koji je dala na zapisnik kod ODO Pula – Pola 3. srpnja 2019. izdvoji iz spisa predmeta kao nezakoniti dokaz. Prvostupanjski sud je potom odbio taj dokazni prijedlog obrane svojim rješenjem od 25. studenog 2022., broj K-24/2022., protiv kojeg je optuženik podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-39/2023. od 1. veljače 2023. i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

8.3. Naime, iz stanja spisa razvidno je da je oštećenu UN, kao svjedokinju, u prethodnom postupku ispitao državni odvjetnik bez prisutnosti obrane i da je u tom iskazu ona iznosila okolnosti koje mogu biti tumačene kao usmjeravajuće u odnosu na krivnju optuženog ĐN, njenog izvanbračnog supruga. Svjedokinja je ispitana i na raspravi na kojoj je iskazivala drugačije, tvrdeći da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu, ali je taj raspravni iskaz prvostupanjski sud ocijenio nelogičnim u odnosu na njeno postupanje nakon predmetnog događaja (točke 18.1. – 20. pobijane presude) te je osudu temeljio i na iskazu oštećene UN kojeg je ona dala državnom odvjetniku bez prisutnosti obrane (tzv. nekonfrontirani iskaz), ali ne u mjeri da je to isključivi dokaz, niti kao dokaz u odlučujućoj mjeri za osuđujuću presudu.

8.4. Za tu pravnu situaciju odlučna je odredba članka 431. stavka 2. ZKP/08. Prema toj odredbi, zapisnik s nekonfrontiranim iskazom svjedoka može biti pročitan na raspravi, "ali se samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda". Ovdje je razvidno da se osuda ne temelji isključivo na nekonfrontiranom iskazu oštećene UN, budući je prvostupanjski sud našao da nekonfrontirani iskaz ove svjedokinje nije odlučujući za osudu te da je osuda moguća i bez tog iskaza, pogotovo stoga što je oštećenica i na raspravi potvrdila "da se spolni odnos dogodio na opisani način….ali da je silovanje za to malo preteška riječ…" te je o istom događaju u potpunosti istovjetno ispričala i svojim prijateljicama. Zato žalitelj nije u pravu kada upire na povredu konfrontacijskog prava, niti je u pravu kada tvrdi da čitanje nekonfrontiranog iskaza nije bilo dopušteno. Članak 431. stavak 2. ZKP/08. je jasan "… temeljenje osude isključivo ili u odlučujućoj mjeri na tako pročitanom nekonfrontiranom iskazu je zabranjeno". Takvo čitanje služi, dakle, za predočavanje na raspravi tog ranijeg iskaza sukladno članku 426. ZKP/08., kako je to učinio i prvostupanjski sud. Po logici stvari, predočiti neki dokaz je moguće samo ako se raspravno vijeće prije toga upozna sa sadržajem dokaza koji se predočava. Daljnje korištenje nekonfrontiranog iskaza ovisi o rezultatima predočavanja odnosno o raspravnom iskazu svjedoka nakon što mu je predočen raniji nekonfrontirani iskaz. Načelno, ako svjedok na raspravi ponovi sadržaj nekonfrontiranog iskaza kojim tereti okrivljenika, onda taj iskaz na raspravi tada sadrži terećenje okrivljenika te se smije koristiti za osudu jer se raspravno ispitivanje provodi uz poštivanja konfrontacijskog prava okrivljenika. Ako na raspravi svjedok "povuče" svoj nekonfrontirani iskaz, odnosno ako na raspravi ne tereti okrivljenika, onda se raniji nekonfrontirani iskaz ne smije koristiti za osudu (članak 431. stavak 2. ZKP/08.), pa se prvostupanjski sud mora osloniti na raspravni iskaz tog svjedoka te na druge provedene dokaze. Kako se prvostupanjski sud očitovao u pobijanoj presudi i na raspravni iskaz oštećenice i na iskaze njenih prijateljica, ispitanih kao svjedokinja (o čemu će detaljnije biti riječi kasnije), to se ne radi "o povredi konfrotacijske klauzule", a niti o nezakonitom dokazu, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

9. Slijedom navedenog, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva žalitelj, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

10. U odnosu na prigovore optuženika "…o povredi kaznenog zakona i pravnom kontinuitetu te suđenju optuženika po strožem zakonu…", valja istaći da optuženik niti u tome nije u pravu. Naime, prvostupanjski sud je iznio posve pravilno i zakonito obrazloženje o važenju i primjeni zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela te o postupanju sukladno članku 3. KZ/11. i obaveznoj primjeni blažeg zakona (točka 23.2. pobijane presude). Iako je točno da je prvostupanjski sud pogrešno označio i "Narodne novine" 118/18. od 27.12.2018., koje izmjene i dopune su stupile na snagu 4. siječnja 2019., a djelo je počinjeno "…tijekom mjeseca rujna 2018….", time nije došlo do povrede kaznenog zakona, a ponajmanje na štetu optuženika, budući u tim izmjenama i dopunama nije došlo do bilo kakvih "težih" izmjena u odnosu na prethodne izmjene i dopune kaznenog zakona od 2011. do 2017. u pogledu terećenog kaznenog djela.

10.1. Nadalje, žalbene tvrdnje optuženika, da je izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 24. prosinca 2019. ("Narodne novine" 126/19., dalje: ZIDKZ/19.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., brisano kazneno djelo iz članka 152. KZ/11., pa da zbog toga "nije mogao biti suđen za teže kazneno djelo iz čl. 154. st. 1.t.1. KZ/11.", nisu osnovane.

10.2. Radi otklanjanja svake dvojbe optuženika u ovom kaznenom predmetu, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalitelju skreće pozornost, da bez obzira što nakon V Novele KZ/11.-19. kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članak 152. više ne egzistira kao samostalno kazneno djelo, da je isto inkorporirano u kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11.-19., pa je neupitno da je pravni kontinuitet između ranijeg kaznenog djela iz članka 152. KZ/11. i novokoncipiranog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. KZ/11. -19. u potpunosti očuvan (bivše posebno kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka). Dakako, zbog brisanja kaznenog djela iz članka 152. bilo je neophodno izmijeniti i tekst kaznenog djela iz članka 154. KZ/11. koji definira teška kaznena djela protiv spolne slobode, odnosno kvalificirane oblike tog kaznenog djela. Dosljedno tome, ističe se, da suvremeni koncept kaznenih djela protiv spolne slobode počivaju na tome da žrtva seksualni odnošaj ne želi, odnosno da nije dala pristanak. Stoga, polemiziranje u žalbi optuženika "…o povredi kaznenog zakona … nepostojanju pravnog kontinuiteta…suđenju optuženika po strožem zakonu…", te ispreplitanjem ovih žalbenih navoda sa različitim žalbenim osnovama, posve je neutemeljeno.

10.3. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi bila ostvarena bilo koja povreda kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nije u pravu optuženik niti kada se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (ustvari samo pogrešno, jer za nepotpuno niti ne navodi razloge). Naime, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećene i drugih ispitanih osoba te na ocjeni svih izvedenih dokaza logični su, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na tako izvedenim dokazima.

11.1. Protivno optuženikovim žalbenim navodima, činjenični opis djela za koje je on prvostupanjskom presudom proglašen krivim proizlazi iz cjelovitog iskaza oštećene UN, koji je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao vjerodostojan opisanom događaju. Ocjena vjerodostojnosti iskaza oštećene UN provedena je u korelaciji s ostalim provedenim dokazima, pa protivno optuženikovoj žalbi, da se "…presuda zasniva isključivo ili barem u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu oštećene…", posve suprotno proizlazi iz tijeka prvostupanjskog postupka. Kao što je već prethodno navedeno, oštećena i žrtva UN neposredno je ispitana na raspravi i to na sve okolnosti, kako u odnosu na iskaz koji je dala u prethodnom postupku, tako i u odnosu na različitost iskaza koji je dala na raspravi, pa takav njen cjeloviti iskaz ničim nije doveden u pitanje, pogotovo stoga što su i svjedokinje, njene prijateljice ĆN, LN i MN, kojima se ona povjerila nakon kritičnog događaja, potvrdile da im je UN rekla kako je optuženik izvršio s njom spolni odnos bez pristanka.

11.2. Prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu te je istu pravilno kritički ocijenio usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Iskaz oštećene UN, kojeg je iznijela na raspravi 25. studenog 2022. i u kojem je u iskazala, da se nije radilo o spolnom odnosu bez pristanka, prvostupanjski sud je ocijenio kao nelogičan i protivan njenim postupcima (povjeravanje prijateljicama, kazneno prijavljivanje optuženika, napuštanje izvanbračne zajednice nakon kritičnog događaja…). Osim toga, imajući u vidu da je oštećenica na raspravi (u kontradiktornom ispitivanju) potvrdila da se spolni odnošaj bez pristanka doista i desio na način kako ga je opisala u prethodnom postupku "… upitana da li se događaj zbio na način kako je to opisala u prvom iskazu… odgovorila… da je… te dodala da je silovanje malo preteška riječ za ono što se dogodilo…" te potvrdila da su bili u izvanbračnoj zajednici, koja je nakon kritičnog događaja bila prekinuta, ali da su istu u međuvremenu obnovili.

11.3. Nadalje, iako ispitane svjedokinje ĆN, LN i MN svoja saznanja o predmetnom događaju crpe iz onoga što im je o tom događaju ispričala oštećenica, njihovi su iskazi u potpunosti u korelaciji i u suglasnosti sa svim onim o čemu je iskazivala oštećena UN, a u odnosu na odlučne činjenice. Tako iz iskaza njenih prijateljica proizlazi da se spolni odnos kojeg UN nije željela dogodio negdje u rujnu 2018., da im je UN detaljno ispričala, kako je unatoč njenom odbijanju optuženik uhvatio njezine obje ruke za zapešća te ih dignuo iznad njezine glave i tako ih držao dok je drugom rukom sa nje skinuo kratke hlače i gaćice te svojim spolovilom ušao u njezinu vaginu i izvršio spolni odnos, nakon čega je ejakulirao izvan nje, te da mu je u dva navrata prije spolnog odnosa i tijekom tog odnosa rekla da to ne želi, da se izmicala , ali da u tome nije uspjela. Njene prijateljice suglasno su iskazale da je oštećenica, dok im je o događaju pričala, bila uznemirena, u strahu i plakala, da je pričala tihim glasom te da su mogle zamijetiti da ju je sram što im o svemu tome priča.

11.4. Na temelju iskaza žrtve koji je dala na raspravi "da se spolni odnos desio na način kako ga je opisala u prethodnom postupku" te iskaza prethodno navedenih svjedokinja prvostupanjski sud je protivno žalbenom prigovoru pravilno zaključio da je od strane optuženika ostvaren spolni odnos bez pristanka žrtve, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi, jer je žrtva bila izvanbračna supruga optuženika. Pri tome valja naglasiti da je mišljenje žrtve "…da je silovanje malo preteška riječ za ono što se dogodilo…", posve irelevantno, u odnosu na pravilno utvrđenje onih odlučnih činjenica iz kojih proizlazi odgovornost optuženika. Isto tako, posve je pogrešno i nepotrebno u činjeničnom opisu navoditi da je optuženik postupao radi zadovoljenja svog spolnog nagona, jer je zaštitni objekt terećenog kaznenog djela spolna sloboda, dakle slobodno odlučivanje svake osobe da se upusti u seksualne odnose s drugom osobom, a pri čemu dobrovoljni seksualni odnos podrazumijeva dobrovoljnost obiju strana tijekom cijelog trajanja tog odnosa. Kako takvog obostranog dobrovoljnog odnosa nije bilo za cijelo vrijeme, jer je oštećenica i prije i u tijeku odnosa u više navrata optuženiku dala do znanja da isti ne želi i pritom svoje protivljenje manifestirala i izmicanjem, to se zaključku prvostupanjskog suda, da je optuženi ĐN počinio terećeno kazneno djelo, nema što prigovoriti.

11.5. Niti činjenica da je žrtva kaznenu prijavu protiv optuženika podnijela naknadno, a ne odmah nakon događaja, nije od utjecaja na istinitost i vjerodostojnost niti njezinog iskaza, niti iskaza drugih svjedokinja, a niti to da je optuženika prijavila na nagovor prijateljica, kako se to tvrdi u optuženikovoj žalbi. Naime, nije neuobičajeno, a niti životno nelogično da žrtve neželjenih spolnih odnosa zbog srama ne prijave odmah počinitelja, osobito kada su žrtve njima poznatih ili bliskih osoba, a što se jasno može vidjeti i iz iskaza žrtvinih prijateljica "… da je oštećena bila uznemirena te pokazivala strah i sram, dok im je pričala o događaju….".

11.6. Niti okolnosti na koje upire optuženik u svojoj žalbi, kako je oštećena bila ljuta što ju je optuženik (navodno) prevario pa da ga je zato neosnovano prijavila i prema ocjeni ovoga suda, nisu one okolnosti koje bi u konkretnoj situaciji nagnale oštećenicu da lažno tereti optuženika, ukoliko se događaj doista nije dogodio (uostalom na raspravi je potvrdila da se isti doista i dogodio!), a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

12. Imajući na umu da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te da je optuženik s drugom, sebi bliskom osobom, bez njezinog pristanka izvršio spolni odnošaj, a koje žalbenim tvrdnjama optuženika nisu dovedene u sumnju, nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12.1. Stoga, nije počinjena niti povreda kaznenog zakona, budući su u ponašanju optuženika sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 1. točke. 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11., kako je to optuženiku optužnicom stavljeno na teret i kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud te optuženika za isto proglasio krivim, a pri čemu je pravilno odlučeno i o primjeni blažeg zakona (točka 23.2. prvostupanjske presude).

13. Iako optuženik u uvodu žalbe navodi da se žali zbog "odluke o kaznenim sankcijama", sadržajno o tome ne navodi ništa, pa kako je njegova žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to je drugostupanjski sud sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., ispitao pobijanu presudu i iz te žalbene osnove.

13.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, kao i izrečenu kaznu zatvora od jedne godine uz primijenjenu uvjetnu osudu, s rokom kušnje od dvije godine, kao kaznenu sankciju koju nalazi primjerenom osobi optuženika i svim okolnostima, ocjenjujući da će se takvom kaznenom sankcijom u konkretnom slučaju ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u članku 41. KZ/11. Ista kaznena sankcija podobna je i za shvaćanje kako je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno, te će se istom izraziti, kako društvena osuda, tako i utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela i dovoljno utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

14. Isto tako, iako optuženik u uvodu žalbe navodi da se žali zbog "odluke o troškovima postupka", sadržajno o tome ne navodi ništa. Međutim, kako je prvostupanjski sud pravilno, jer je optuženika proglasio krivim (članak 148. stavak 1. ZKP/08.), obvezao ga na plaćanje troškova kaznenog postupka, to žalba niti u ovom dijelu nije osnovana.

15. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović