Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-181/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz B.-L., …, OIB:…, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., …, OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4870/2012-95 od 30. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4870/2012-95 od 30. svibnja 2021. u dijelu pod točkom III. izreke u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 26.057,50 kn/3.458,42 €[1] .
II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4870/2012-95 od 30. svibnja 2021.u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužitelju dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 64.733,31 kn /8.591,59 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos neimovinske štete od 52.717,68 kn/ 6.996,84 € od 27. studenog 2012. do isplate, te pod točkom III. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.280,06/ 1.098,95 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2021. do isplate kao i pod točkom IV. izreke kojom tuženiku nije dosuđen parnični trošak.
III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4870/2012-95 od 30. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 64.733,31 kn /8.591,59 € (za iznos od 46.843,91 kn/6.217,26 €), te pod točkom II. kojim je odbijen tužitelj sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 5.700,00 kn/756,52 € za razdoblje od 27. studenog 2012. do 27. svibnja 2021. te pod točkom III. izreke kojom je tužitelju dosuđen parnični trošak preko iznosa od 8.280,06/ 1.098,95 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te se sudi:
1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za iznos od 46.843,91 kn/6.217,26 € sa zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2012. do isplate.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege od 5.700,00 kn/756,52 € tekuće od 27. studenog 2012. do 27. svibnja 2021., u roku od 15 dana.
3. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.777,44 kn/2.359,47 €, kao neosnovanim.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4870/2012-95 od 30. svibnja 2021. kojim je dopuštena preinaka tužbe specificirana u podnesku tužitelja od 25. lipnja 2020.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 124,43 €/937,50 kn u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete ukupan iznos od 111.577,22 kn /14.808,84 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 100.177,22 kn/13.295,80 € od dana 27. studenog 2012. pa do isplate, a na iznos od 11.400,00 kn/1.513,04 € tekućima od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate. Nadalje, pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za novčani iznos od 6.750,01 kn/895,88 €, kao i sa sporednim potraživanjem kamata na dosuđeni iznos imovinske štete iz st. I. izreke ove odluke u visini od 11.400,00 kn/1.513,04 € za razdoblje od 27.studeni 2012. do 27. svibnja 2021., kao neosnovanim. Isto tako, pod točkom III. naloženo je tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka u visini od 26.057,50 kn/3.458,42 € sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od presuđenja pa do isplate, dok je pod točkom IV. odbijen prijedlog tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.
1.2. Isto tako, rješenjem istog suda dopuštena je preinaka tužbe specificirana u podnesku tužitelja od 25. lipnja 2020.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. u kojem je odbijen zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos štete od 11.400,00 kn/1.513,04 € za razdoblje od 27. studenog 2012. do 27. svibnja 2021. te u dijelu pod točkom III. kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 26.057,50 kn/3.458,42 €, žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), bez prijedloga o sadržaju drugostupanjske odluke uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., III. i IV., kao i protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.- 3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno navodima žalbe, odnosno podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Žalbe su djelomično osnovane.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi naknade imovinske i neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti iz članka 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) kao posljedice koju je pretrpio u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 20. veljače 2011. kada je stradao u prometnoj nezgodi kao putnik u osobnom automobilu reg. oznake BJ …, koju je prouzročio osiguranik tuženika M. F., a kojom prilikom je tužitelj zadobio tjelesne ozljede.
6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja nejasni te pobijana presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama dok o drugim odlučnim činjenicama nema razloga kako to osnovano ističu žalitelji. Međutim, primjenom čl. 373.a st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće preinačiti u tom dijelu temeljem stanja spisa.
7. Iz stanja prvostupanjskog postupka proizlazi;
- da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi kao putnik u osobnom automobilu koji je sletio sa ceste, vozeći se na stražnjem sjedalu te nije bio vezan sigurnosnim pojasom jer automobil nije imao pojaseve;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. sc. D. O. te prim. dr. sc. S. V. proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljede, koje su u uzročno- posljedičnoj vezi sa štetnim prometnim događajem: natučenje mozga, traumatsko subarahnoidalno krvarenje, difuznu leziju moždanog tkiva, lom donjeg dijela desne potkoljenice, tj. goljenične i lisne kosti, te gnječno-razdornu ranu desne uške;
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se nakon prometne nezgode liječio godinu i više u bolnici te toplicama te što se tiče troškova liječenja morao je platiti bolnicu u K. te je za vrijeme posljedica nesreće bio na bolovanju. Zatim je naveo da se ne sjeća predmetne nezgode već o nezgodi ima saznanja putem informacija koje je dobio, te su mu rekli da je bio u nekom klubu u B. na noćnom izlasku;
- da iz podneska tužitelja od 1. veljače 2013. (list 64 spisa) proizlazi da tužitelj ne spori doprinos zbog pristanka na vožnju s vozačem pod utjecajem alkohola te je njegova suodgovornost 20%, da bi u podnesku od 25. lipnja 2020. učinio nespornim suodgovornost od 10%;
- da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem K- 126/11 od 11. svibnja 2011. proizlazi da je okrivljenik M. F. (osiguranik tuženika) proglašen krivim što je dana 20. veljače 2011 oko 03,50 sati upravljao osobnim automobilom marke "V. …" reg. oznake BJ …, sa putnicima u vozilu S. H., D. O. i J. B., pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 1,70 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, zbog čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene i pristajući da vožnjom u takvom stanju dovede u opasnost druge sudionike u prometu, te zbog alkoholiziranosti nije prilagodio brzinu kretanja vozila noćnim uvjetima vožnje i osobinama ceste, što je imalo za posljedicu da je nakon prolaska kroz raskrižje i ulaska u desni zavoj izgubio kontrolu nad vozilom i prešao na suprotnu stranu kolnika, te potom sletio u putni jarak uz lijevi rub kolnika, gdje je prednjim lijevim dijelom vozila udario u sjevernu kosinu putnog jarka, nakon čega je došlo do rotiranja vozila i ponovnog udara zadnjeg desnog dijela vozila u sjevernu kosinu putnog jarka i zaustavljanja vozila, kojom prilikom je S. H. zadobila prijelom baze lubanje, prijelom nosnih kostiju i politraumu, D. O. prijelom mandibule, natučenje mozga, rupturu slezene, hemoragički i traumatski šok i lacerokontuznu ranu na vratu, a J. B. natučenje mozga, difuznu aksonsku leziju mozga, akutnu respiratornu insuficijenciju i moždanu komu, koje povrede su kod sve troje teške naravi. Također, proizlazi da je osuđen na uvjetnu osudu godinu dana na rok kušnje od 3 godine te mu je oduzeta vozačka dozvola 2 godine;
- da iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je osiguranik tuženika izjavio da se smatra krivim za kazneno djelo koje mu se optužbom stavlja na teret te je predmetnog dana u P. popio dva piva i nešto žestokog pića i svi su konzumirali alkohol te J. B. (tužitelj) također ima vozačku dozvolu, ali je i on konzumirao alkohol, tako da je unatoč toga što je bio pod utjecajem alkohola upravljao vozilom s time da se ne sjeća zapravo kako je došlo do prometne nesreće, jer je zaspao u vozilu;
- da iz nalaza i mišljenja ing. B. proizlazi da postavljanjem vozila na tragove zanašanja na kolniku slijedi da je vozilo nakon zanašanja po kolniku sletjelo u odvodni kanal u kojem je prednjim više lijevim dijelom udarilo u nasip kanala, stružući u nastavku lijevim bokom po nasipu da bi se nakon toga udarom stražnjeg lijevog dijela u nasip na poziciji 9, zarotiralo stražnjim krajem u smjeru obrnutim od kretanja kazaljki na satu te se oštećenja na prednjem dijelu vozila viđaju pri naletnim brzinama od oko: Vn=70 km/sat;
- da iz nalaza i mišljenja dr. J. Š. proizlazi da pri utvrđenoj dinamici odigravanja predmetne prometne nesreće uz ostvarenu promjenu brzine od oko 52,5 km/h i usporenje od oko 14,9 gravitacija, tužitelj je mogao zadobiti difuznu aksonalnu traumu mozga trzajem glave i to bez obzira na vezivanje ili nevezivanje sigurnosnim pojasom dok u sličnim prometnim nesrećama osoba vezana sigurnosnim pojasom u pravilu ne zadobiva prijelome kostiju potkoljenice;
- da iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje L. T. G. proizlazi da izgubljena zarada tužitelja kao razlika između potencijalne neto plaće i ostvarene naknade plaće za vrijeme bolovanja za razdoblje od 21. veljače 2011. do 31. kolovoza 2012. iznosi ukupno 10.006,50 kn/1.328,09 € bez odbitka suodgovornosti tužitelja;
- da je tuženik uplatio za neimovinsku štetu tužitelju iznose od 30.564,64 kune i 20.000,00 kuna odnosno ukupno 50.564,64 kn/6.711,08 €.
8. Temeljem takvih utvrđenja te izvedenih dokaza prvostupanjski sud zaključuje vezano za pItanje suodgovornosti tužitelja zbog činjenice da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom, da nema suodgovornosti na strani tužitelja iz dva razloga jer fizički nije niti mogao biti vezan pojasom kojeg u automobilu nije bilo kako je i sam rekao (jer je djed skinuo pojaseve), a drugi iz razloga što je sam vještak prof. dr. Š. jasno naveo u nalazu i mišljenu, da je tužitelj mogao zadobiti difuznu aksonalnu traumu mozga trzajem glave i to bez obzira na vezivanje ili nevezivanje sigurnosnim pojasom, dok u sličnim prometnim nesrećama osoba vezana sigurnosnim pojasom u pravilu ne zadobiva prijelome kostiju potkoljenice - koja ekspertiza je dopunjena nalazom i mišljenim vještaka prof.dr. O. i prim.dr. V. koji su uzimajući u obzir prethodno navedeno, zaključili da ipak dopuštaju da bi tužitelj i unatoč vezivanju pojasa mogao zadobiti ozljede kako gornjih tako i donjih udova, te u slučaju ako se radi o višesmjernim kombinacijama, pojas nije u mogućnosti spriječiti ozljede da bi na kraju, uostalom, uzimajući u obzir prethodnu ekspertizu prof dr. Š., vještaci utvrdili konačnu (smanjenu) korekciju omjera opsega trajnih štetnih posljedica u zdravlju tužitelja.
9. Isto tako, prvostupanjski sud glede vožnje tužitelja s osobom u alkoholiziranom stanju utvrđuje da nije sporno da je tužitelj stradao u vožnji sa pijanim vozačem M. F. (kojem je pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem K-126/11 od 11. svibnja 2011. godine, odmjerena uvjetna kazna zbog izazivanja prometne nesreće), a zbog navedene činjenice zaključuje da je suodgovornost tužitelja u ovom slučaju u omjeru od 10%, uzimajući u obzir da je očito da su prije toga svi zajedno bili u noćnom baru, a i sve posljedice koje je tužitelj pretrpio zbog ovakve pogrešne odluke u dovoljnoj mjeri njemu na teret u ostatku života.
10. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o utvrđenom doprinosu na strani tužitelja od 10% (u situaciji kada sam priznaje suodgovornost od 20%, a potom suodgovornost od 10%), u konkretnom slučaju u nastanku predmetne nezgode, a time i posljedicama proisteklim ne mogu prihvatiti kao pravilna te osnovano tuženik ističe da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te je takav zaključak prvostupanjskog suda proturječan stanju spisa. Međutim, unatoč navedenoj proturječnosti bitne činjenice moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koje se nalaze u spisu.
11. Naime, kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj prije nesreće zajedno sa vozačem bio u noćnom izlasku i konzumirao alkoholna pića, pa je dakle znao da je vozač pod utjecajem alkohola i unatoč tomu pristao da se vozi u automobilu kojim je upravljao alkoholizirani vozač, to je zaključak ovog suda da obzirom na te činjenice, kao i utvrđeni stupanj alkoholiziranosti vozača od 1,70 g/kg, da je tužitelju, bilo, odnosno moralo biti poznato da je vozač pod utjecajem alkohola te je tužitelj pristajući na vožnju u takvim okolnostima (vožnja u automobilu kojim upravlja osoba pod utjecajem alkohola ne može se smatrati vožnjom bez određenog rizika) pristao i na eventualne štetne posljedice takve vožnje. Stoga je tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda, znatno doprinio nastanku štete i to u omjeru od 50%, a ne samo u omjeru od 10%, kako to prvostupanjski sud pogrešno zaključuje jer je sjeo i nastavio se voziti u automobilu kao suputnik kojim je upravljao M. F., iako je bio svjestan da je u alkoholiziranom stanju i da nije u stanju na zakonom propisan i siguran način upravljati automobilom. Dakle, tužitelj je svojim pristankom na vožnju s alkoholiziranim vozačem koji nije u stanju na zakonom propisan i siguran način upravljati automobilom, pridonio nastanku štete u omjeru od 50% (čl. 1067. st. 3. ZOO-a), a ne samo u omjeru od 10% koliko to utvrđuje prvostupanjski sud. (tako i VSRH u odluci Rev x 145/2016-2 od 14. veljače 2017.)
12. Nadalje, tuženik nalazi bitnu povredu u okolnosti što je sud utvrdio u obrazloženju presude da je osiguranik tuženika upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, ali nije proveo toksikološko vještačenje kojim bi se to utvrdilo. Međutim, okolnost što nije provedeno toksikološko vještačenje ne utječe na valjanost zaključka suda da je osiguranik tuženika upravljao pod utjecajem alkohola zbog toga što je osiguranik tuženika M. F. presudom Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem K- 126/11 od 11. svibnja 2011. proglašen krivim što je dana 20. veljače 2011 oko 03,50 sati upravljao osobnim automobilom marke "V. .." reg. oznake BJ …, sa putnicima u vozilu S. H., D. O. i J. B., pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 1,70 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, zbog čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene i pristajući da vožnjom u takvom stanju dovede u opasnost druge sudionike u prometu, te zbog alkoholiziranosti nije prilagodio brzinu kretanja vozila noćnim uvjetima vožnje i osobinama ceste, a sud je prvog stupnja na temelju odredbe članka 12. stavka 3. ZPP-a u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.
13. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika o doprinosu zbog vezivanja sigurnosnim pojasom, valja reći da sud prvog stupnja zauzima stav da navedeni doprinos ne postoji zbog nekorištenja pojasa za vezivanje jer tužitelj fizički nije niti mogao biti vezan pojasom kojeg u automobilu nije bilo na stražnjem sjedalu, a isto tako što iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Š. proizlazi da je tužitelj je mogao zadobiti difuznu aksonalnu traumu mozga trzajem glave i to bez obzira na vezivanje ili nevezivanje sigurnosnim pojasom. Isto tako, u odnosu na ozljedu prijeloma kostiju potkoljenice, vještak je utvrdio da u sličnim prometnim nesrećama osoba vezana sigurnosnim pojasom u pravilu ne zadobiva prijelome kostiju potkoljenice, a ne kako to pogrešno žalbenim navodima ističe tuženik da bi prijelomi kostiju potkoljenice bili izbjegnuti. Osim toga, nakon izjašnjavanja dr. Š., ponovo su se očitovali vještaci prof. dr. O. i prim.dr. V. koji su uzimajući u obzir prethodno navedeno, zaključili da ipak dopuštaju da bi tužitelj i unatoč vezivanju pojasa mogao zadobiti ozljede kako gornjih tako i donjih udova, te u slučaju ako se radi o višesmjernim kombinacijama, pojas nije u mogućnosti spriječiti ozljede, ali uzimajući u obzir prethodni nalaz i mišljenje prof dr. Š., jasno naveli konačnu (smanjenu) korekciju omjera opsega trajnih štetnih posljedica u zdravlju tužitelja odnosno sporna izmjena je napravljena samo za procjenu ozljede potkoljenice gdje su raniju ocjenu od 10% umanjili za 1/3 pa je dobiven iznos od 6,65% sa kojim iznosom dobiven konačni izračun od 33,56% glede jednog od kriterija (smanjenje životne aktivnosti) za novčanu naknadu neimovinske štete. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor tuženika iz čl. 1067. ZOO zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom neosnovanim i utvrdio da ne postoji doprinos tužitelja zbog toga nastanku štete.
14. Odgovarajući na žalbene navode tuženika posebno valja istaknuti da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka dajući za to jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, te decidirano navodeći koje činjenice nalazi utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja tako da je vještačenje provedeno potpuno u skladu s odredbama čl. 250-262 ZPP-a., dok se žalbeni navodi tuženika u bitnome svode na ponavljanje prigovora nalazu i mišljenju liječnika vještaka. Naime, vještaci prof. dr. O. i prim.dr. V. u svom nalazu i mišljenju su decidirano utvrdili da je tužitelj zadobio naprijed navedene ozljede pri čemu su sve specijalističke kontrole ukazivale na značajne tegobe po pretrpljenom ozljeđivanju, a činjenica da su vještaci uzimajući u obzir prethodni nalaz i mišljenje prof. dr. Š., napravili konačnu (smanjenu) korekciju omjera opsega trajnih štetnih posljedica u zdravlju tužitelja za procjenu ozljede potkoljenice ne dovodi u sumnju prihvaćeni nalaz i mišljenje. Isto tako, na primjedbe tuženika vještaci su detaljno obrazložili ranije dano pisano mišljenje i argumentirano otklonivši prigovore tuženika, a koji nalaz i mišljenje se temelji na priloženoj medicinskoj dokumentaciji kao i dugogodišnjem iskustvu na ovom području.
15. Isto tako, neosnovani su i prigovori tuženika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer da je vještačenje provedeno po vještaku koji nije odgovarajuće specijalnosti. Naime, u konkretnom slučaju izbor vještaka nije doveo do nedostataka u nalazu i mišljenju, u konačnici i do pogrešne odluke, a i tijekom postupka, prilikom određivanja svih vještačenja, tuženik se nije protivio izboru vještaka zbog njihove specijalnosti. Naime, na ročištu 17. travnja 2014. određeno je vještačenje po vještacima prof. dr. O. specijalistu ortopedije i prim. dr. V. specijalistu neuropsihijatrije, a na koje rješenje tuženik nije stavljao primjedbe niti prijedloge u smislu da isti ne bi bili kompetentni za izradu nalaza i mišljenja. Osim toga, imajući u vidu vrstu zadobivenih ozljeda, te zdravstveno stanje po okončanju liječenja, kao i sadržaj nalaza i mišljenja, ovaj drugostupanjski sud cijeni da su vještaci navedenih struka, odnosno specijalnosti bili kvalificirani ocjenjivati posljedice zadobivenih ozljeda, a i neosnovani su navodi da vještak dr. O. nije naveo izvor podataka kojim se služio prilikom davanja ocjene trajnih posljedica budući da drugačije proizlazi iz provedenog dokaznog postupka jer su vještaci izričito naglasili izvore podataka pri čemu su naveli da do ocjene smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 33,5% su koristili Baltazarove tablice.
16. Stoga, kako su, dakle, ranije istaknuti prigovori otklonjeni, to sud prvog stupnja nije imao razloga ne prihvatiti nalaz i mišljenje liječnika vještaka, za što je dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a tuženik paušalnim ponavljanjem istih prigovora u žalbi nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost postupkom suda prvog stupnja utvrđenog činjeničnog stanja. Također i navod tuženika da se provede novo vještačenje ide samo za nepotrebnim odugovlačenjem postupka što je suprotno čl. 10 ZPP-a.
17. Na žalbene prigovore tuženika koji se odnose na utvrđeni stupanj naruženosti, valja istaći da su liječnici vještaci u svom nalazu i mišljenju utvrdili da je kod tužitelja nastupilo naruženje srednjeg stupnja, tj. nagrđenosti vidljivo svima u svakoj prilici, pa i tijekom razgovora, a sve kao posljedica ozljeda i svih posljedica iste u predmetnom štetnom događaju, a isto tako sud je neposrednim uvidom utvrdio naruženost tužitelja tako da se žalbeni prigovori svode na vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.
18. U odnosu na žalbene navode da je tuženik zatražio dostavu izvornika medicinske dokumentacije koja nije pribavljena, valja reći da tuženik svojim navodima iznesenim tijekom postupka nije doveo u sumnju vjerodostojnost dostavljene medicinske dokumentacije pri čemu je na ročištu 7. srpnja 2016. posebno inzistirao na uvid izvornik preslike nalaza od 4. srpnja 2012. pa je ista predočena tuženiku u izvorniku i utvrđeno je da se na njoj nalazi zaključak EMNG nalaza nakon čega je vještak izričito naveo da takav zaključak u cijelosti odgovara i njegovom zaključku u pisanom nalazu i mišljenju. Osim toga, tuženik je nezakonito od tužitelja tražio pribavu originalne medicinske dokumentacije, jer je odredbom čl. 23. st. 1. Zakona o liječništvu ("Narodne novine" broj 121/03 i 117/08), propisano da je liječnik obvezan tu dokumentaciju na zahtjev predočiti, između ostalih, i sudbenoj vlasti, a sukladno čl. 23. st. 2. Zakona o zaštiti prava pacijenata (Narodne novine broj 169/04, 37/08) pacijent ima pravo o svom trošku zahtijevati presliku medicinske dokumentacije iz stavka 1. toga članka.
19. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženika su neosnovani te u konkretnom slučaju nije od utjecaja to što je riječ o preslici dokumentacije, pri čemu valja dodati da je vještak stručno i obrazloženo otklonio sve ostale prigovore tuženika, a imajući isto tako na uvidu i dostavljeni zdravstveni karton. Zbog istih razloga nije bilo potrebe niti za izvođenjem dokaza radiološkim vještačenjem jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno radi donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a niti je takav prijedlog istaknut nakon usmenog očitovanja vještaka. Pri tome, valja reći da samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a isto tako ukoliko smatra da je nepotrebno izvesti neki dokaz radi utvrđivanja odlučne činjenice, može i odustati od njegovog izvođenja. Naime, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost dok tuženikovom preocjenom izvedenih dokaza i relativizacijom njihove vjerodostojnosti, nisu dovedena u sumnju utvrđenja pobijane presude u tom dijelu.
20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije nezakonito dopustio preinaku tužbe u odnosu na povećani tužbeni zahtjev odnosno nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje tuženik. Naime, tužitelj je imao mogućnost preinačiti tužbu povišenjem zahtjeva za isplatu i nakon zaključenja prethodnog postupka do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao povisiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka. I po ocjeni ovoga suda promjena Orijentacijskih kriterija za dosudu naknade neimovinske štete predstavlja okolnost na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja se ne može pripisati njegovoj krivnji, a od utjecaja je na visinu naknade na koju ima pravo i na konačno rješenje odnosa između stranaka, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, a isto tako u ovom postupku tužitelj je tek nakon provedenog medicinskog vještačenja, mogao postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe najprije u podnesku od 29. listopada 2014. kao i u podnesku od 25. lipnja 2020., kojoj se tuženik protivio u podnesku od 2. travnja 2021. te je pravilno odlučeno kao u izreci rješenja. (čl. 380. st. 2. ZPP)
21. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare tražbine tužitelja, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na "rješavanje" spora od strane suda (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2466/2017, predmeti Europskog suda za ljudska prava Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.). Nadalje, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., i U-III-2466/2017). Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (predmeti Vujnović protiv Hrvatske, br.32349/16, § 92., presuda od 11. lipnja 2020.; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka o nedopuštenosti od 11. rujna 2018.; Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, § 66., presuda od 1. travnja 2010.; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996.). Nadalje, prema sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, da bi primjena rokova zastare bila u skladu s Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06), treba utvrditi da način na koji je rok primijenjen bio predvidiv za tužitelja, a s obzirom na mjerodavno pravo, sudsku praksu i konkretne okolnosti pojedinog predmeta (primjerice, s rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5678/2012; te predmeti ESLJP Osu protiv Italije, br. 36534/97, § 35., presuda od 11. srpnja 2002.; Vrbica protiv Hrvatske, navedeno, § 72.; Majski protiv Hrvatske br. 2, br. 16924/08, § 69., presuda od 19. srpnja 2011.; i Nijemčević protiv Hrvatske, navedeno, § 41.).
22. Imajući u vidu izložena načelna shvaćanja i pravne standarde, u konkretnom slučaju činjenica da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., kojima su, do tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima), podignuti u odnosu na 2002. za 50% te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja), a koju činjenicu (izmjena Orijentacijskih kriterija) tužitelj u trenutku podnošenja tužbe 2012., evidentno nije mogao predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjev u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriterijI koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao. Slijedom navedenih razloga, računanje početka tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. i 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (25. lipnja 2020.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06), slijedom čega je prigovor zastare u odnosu na povećani tužbeni zahtjev neosnovan.
23. Isto tako, tuženik žalbenim navodima osporava primjenu materijalnog prava smatrajući da dosuđeni iznosi tužitelju nisu u skladu sa izmjenama Orijentacijskih kriterija. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te je pravilno ocijenio da težina povrede prava osobnosti kao i ostale okolnosti slučaja, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade pri čemu je tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljede zbog kojih je trpio fizičke bolove i strah takvog intenziteta i trajanja kao i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, kao i naruženost srednjeg stupnja koji, i prema ocjeni ovog suda, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u dosuđenom iznosu, a sud prvog stupnja svoju odluku o utvrđenoj povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno stanje prije svega, temelji na nalazu i mišljenju medicinskih vještaka koje je opravdano ocijenio stručnim i objektivnim jer su sačinjeni prema pravilima struke. Stoga se suprotni navodi žalbi tuženika ne mogu prihvatiti, niti su njegova shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana dok Orijentacijski kriteriji nisu puke matematičke formule kojima bi se automatizmom i strogim formalizmom po utvrđenoj formuli morale izračunavati i dosuđivati pravične novčane naknade tužiteljima koji u sudskim postupcima zahtijevaju naknadu neimovinske štete već je njihova svrha da se omogući određena ujednačena primjena odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Međutim, prilikom dosuđivanja konkretne pravične novčane naknade sud uvijek mora cijeniti, odnosno uzeti u razmatranje sve okolnosti i specifičnosti slučaja tako da je sasvim normalno da u pojedinim slučajevima dolazi do određenog odstupanja od iznosa utvrđenih Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete.
24. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO kada je uvažavajući osobitosti konkretnog slučaja, cijeneći utvrđeno trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti za ukupno 33,56% trajno, mjesto ozljeda, dužinu i način liječenja, te vrstu i oblik medicinskih intervencija, dob i zanimanje, stupanj naruženja, tužitelju s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje priznao pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 156.000,00 kn/ 20.704,76 €, odnosno uz već isplaćeni iznos od 50.564,64 kn/6.711,08 €, dosudio iznos od još 105.435,36 kn/ 13.993,68 € s osnova neimovinske štete.
25. Međutim, utvrđeni iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, potrebno je još umanjiti u omjeru od 50% s obzirom na doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, tako da tužitelju na ime neimovinske štete pripada iznos od 52.717,68 kn/ 6.996,84 €, dok mu s osnova imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege pripada 5.700,00 kn/756,52 €.
26. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete. Naime, u konkretnom slučaju radi se o naknadi štete uzrokovane uporabom motornog vozila koje podliježe obveznom osiguranju u prometu. U takvom slučaju na dospjelost tražbine naknade štete primjenjuju se kao lex specialis odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) točnije odredba čl. 12. st. 4. koja propisuje da oštećenik na iznos naknade štete ima pravo na kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-720/14 od 5. prosinca 2017., Rev-1696/17 od 5. rujna 2017. i dr. ). Tužitelj je tražio zatezne kamate od dana podnošenja tužbe od 27. studenog 2012. do isplate te mu zatezne kamate pripadaju od toga dana kako je i zatražio.
27. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege za razdoblje od 27. studenog 2012. do 27. svibnja 2021. Naime, u konkretnom slučaju radi se o naknadi štete uzrokovane uporabom motornog vozila koje podliježe obveznom osiguranju u prometu. U takvom slučaju na dospjelost tražbine naknade štete primjenjuju se kao lex specialis odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) točnije odredba čl. 12. st. 4. koja propisuje da oštećenik na iznos naknade štete ima pravo na kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-720/14 od 5. prosinca 2017., Rev-1696/17 od 5. rujna 2017. i dr. ). Tužitelj je tražio zatezne kamate od dana podnošenja tužbe od 27. studenog 2012. do isplate te mu zatezne kamate pripadaju od toga dana kako je i zatražio. Osim toga, troškovi tuđe pomoći i njege predstavljaju nenovčanu imovinsku štetu na koju, sukladno odredbi čl. 1086. ZOO, oštećeniku pripadaju zatezne kamate od dana njezinog nastanka. Stoga u konkretnom slučaju, tužitelju na iznos naknade štete zbog pružene tuđe pomoći zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja odštetnog zahtjeva odnosno podnošenja tužbe, a ne od presuđenja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-829/2017 od 30. travnja 2019.).
28. Nadalje, tuženik žalbenim navodima osporava tijek zakonske zatezne kamate na povećani/preinačeni dio tužbenog zahtjeva, smatrajući da zatezne kamate teku tek od postavljanja takvog zahtjeva, jer tuženik prije toga nije mogao pasti u zakašnjenje. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 1103. ZOO, kada je prihvatio zahtjev za isplatu zateznih kamata na cjelokupni dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe s obzirom na to da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od podnošenja zahtjeva odnosno od podnošenja tužbe. Na početak tijeka zateznih kamata na pripadajući iznos pravične naknade od navedenog dana nema utjecaja okolnost što je tužitelj tijekom postupka tužbeni zahtjev povećao, u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima. Naime, kako i kod otklanjanja neosnovanog prigovora zastare, u okolnostima u kojima izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331- VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno odredio jer tužitelj nije znao niti mogao znati što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio nove kriterije utvrđivanja visine pravične novčane naknade (čl. 1100. st. 1. ZOO). Slijedom navedenog, kako tužitelj nije mogao već u tužbi postavljati tužbeni zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije odnosno iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer je važenje prethodnih Orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020., uskraćivanje prava na zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.). Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.
29. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na troškove liječenja, valja reći da su troškovi liječenja dosuđeni tužitelju prema priloženim računima u visini od 2.625,00 kn, a za koje vještaci navode da su bili potrebi za liječenje. Naime, iz dopune nalaza i mišljenja od 21. veljače 2019. proizlazi da Opća bolnica izvršava obračun troškova liječenja pa HZZO dostavlja detaljan račun troškova za dugotrajno bolničko liječenje tužitelja u razdoblju od 20. veljače do 30. ožujka 2011., a iz priložene medicinske dokumentacije je vidljivo da je tužitelj imao i zdravstveno i dopunsko zdravstveno osiguranje, slijedom čega vještaci utvrđuju da svi navedeni izvršeni dijagnostički i terapeutski postupci, potrošeni medicinski materijali i lijekovi, laboratorijski dijagnostički postupci kao i potrošeni reagensi i kemijski materijali, medicinski indicirani u povrijeđenih osoba s dijagnozama povreda koje su sukladno medicinskoj dokumentaciji registrirane u tužitelja uzročno posljedično s predmetnim štetnim događajem, a na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao primjedbi niti dokaznih prijedloga u tom smislu. Slijedom toga, neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao da je troškove liječenja u cijelosti trebao namiriti od HZZO, budući da iz nalaza proizlazi da je tužitelj bio osiguranik, a upravo mu je i HZZO ispostavio račun za daljnju participaciju, dok tuženik nije suprotno tvrdio niti dokazivao odnosno da je i predmetne troškove u visini od 2.625,00 kn/ 348,40 € mogao namiriti na drugačiji način. Dakle, tužitelju je nastao kao potreban i nužan trošak liječenja u visini od 2.625,00 kn/ 348,40 €, što uz doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja od 50% iznosi 1.312,50 kn/174,20 €.
30. Isto tako u odnosu na žalbene navode da je nejasno na koji način je sud utvrdio da je bolovanje tužitelja u uzročnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom, te opravdanost bolovanja u utuženom razdoblju, valja reći da su neosnovani. Naime, iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka proizlazi da je tužitelj zbog predmetnih nezgoda bio najprije na bolničkom liječenju do 30. ožujka 2011., a nakon toga je slijedila dugotrajna rehabilitacija te iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zadnji priloženi medicinski dokument datira sa 4. srpnjem 2012. pa kako se uobičajeno računa da bolesnik ima još tegobe naredna 3-4 tjedna, zaključuju kako je tužitelju, u svezi predmetnog štetnog događaja, liječenje završilo krajem mjeseca srpnja 2012. Navedeno, potvrđuje i iskaz tužitelja koji je naveo da se poslije saobraćajne nesreće liječio godinu do godinu i pol u bolnici u K. i K. t., slijedom čega je pravilno utvrđeno da je bolovanje tužitelja u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom nezgodom.
31. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da tužitelj izgubljenu zaradu potražuje za razdoblje bolovanja od 21.02.2011. do 31.08.2012., a liječenje je završeno prije toga tj. u srpnju 2012., valja reći da se radi o navodima koje tuženik prvi puta ističe u žalbi, a prema odredbi čl. 352. ZPP takve činjenice ovaj sud nije ovlašten razmatrati, pri čemu tuženik nije imao niti primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Slijedom toga, pravilno je utvrđeno da izgubljena zarada tužitelja iznosi 10.006,50 kn/ 1.328,09 €, što uz utvrđeni doprinos od 50% iznosi ukupno 5.003,13 kn/664,03 €.
32. Slijedom navedenog, kako tužitelju uz utvrđeni doprinos od 50% nastanku štetnom događaju pripada na ime neimovinske štete iznos od 52.717,68 kn/ 6.996,84 €, a na ime imovinske štete iznos od ukupno 12.015,63 kn/1.594,75 € odnosno ukupno 64.733,31 kn /8.591,59 €, to je prvostupanjsku presudu potrebno u dijelu izreke pod točkom I. preinačiti temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke i odbiti ga za iznos od 46.843,91 kn/6.217,26 €, a isto tako preinačiti i pod točkom II. izreke kojim je odbijen tužitelj sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 5.700,00 kn/756,52 € za razdoblje od 27. studenog 2012. do 27. svibnja 2021. U preostalom dijelu žalbe su neosnovane te je odlučeno kao u izreci pod točkom I. i II. temeljem odredbe čl. 368. ZPP.
33. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o uspjehu u sporu ovisi.
34. Tužitelj je u pogledu visine naknade štete s obzirom na zahtjev koji je konačno postavio (118.327,23 kn) uspio sa 55% svog zahtjeva dok je glede osnove uspio sa 50% zahtjeva što ukupno iznosi 105%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 52,5 %, dok s druge strane tuženik je uspio u dijelu osnove zahtjeva od 50%, a u odnosu na visinu je uspio s 45%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) 47,5%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 52,5% s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika od 47,5%, dobije se 5% te tuženik treba tužitelju naknaditi 5% opravdanog i potrebnog troška.
35. Stoga tužitelju utvrđeni trošak od 17.187,50 kn/ 2.281,17 € sukladno uspjehu od 5% iznosi 114,06 €/ 859,38 kn uz trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 6.700,00 kn/ 889,24 € kao potreban i nužan, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.466,00 kn/194,57 € odnosno ukupno 8.280,06/ 1.098,95 €. Kako je tužitelju na ime parničnog troška dosuđen iznos 26.057,50 kn/3.458,42 € to je valjalo odbiti tužitelja na ime parničnog troška za iznos od 17.777,44 kn/2.359,47 € te odlučiti kao pod točkom II. toč. 3. izreke.
36. Naime, tužitelju nije trebalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu koju nije platio, jer mu nije nastao trošak potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP dok mu je pravilno priznat trošak odštetnog zahtjeva kao potreban trošak. Isto tako, kako je tuženik izgubio parnicu to mu ne pripada niti trošak predujma za vještačenje.
37. Isto tako, neosnovana je žalba tužitelja u pogledu odluke o parničnom trošku jer pravilno prvostupanjski sud nije tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 25.06.2020. te podneska od 18.09.2020. budući da isti i po stavu ovog suda nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.
38. Kako je tužitelj uspio u žalbenom postupku samo djelomično u pogledu sporednog potraživanja, to mu nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.
39. S obzirom da je tuženik djelomično uspio sa žalbom, priznati su mu troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe kako je zatražio u iznosu od 125 bodova uz PDV odnosno 2.343,75 kn/ 311,07 € (Tbr. 10.1. OT). Kako je tuženik u omjeru od 40 % uspio s žalbom, valjalo mu je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn/ 124,43 € te je odlučeno kao pod točkom III. rješenja.
U Zagrebu 10. rujna 2024.
Predsjednica vijeća:
Darija Horvat, v.r.
