Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-274/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak, kao predsjednice vijeća, te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog D.H., zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda – iz članka 99. stavak 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-819/2022-20 od 16. studenog 2023. podnijeli optuženi D.H. i oštećeni D.Č., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2024., u nazočnosti branitelja optuženog D.H., odvjetnika Ž.Ž.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe optuženog D.H. i oštećenog D.Č. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog D.H. zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda – iz članka 99. stavak 2. KZ/97, činjenično pobliže opisanog u izreci presude te ga je, na temelju istog zakonskog propisa, osudio na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i primjenom članka 67. KZ/97 izrekao mu je uvjetnu osudu na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 145. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) optuženi D.H. dužan je nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu 132 eura / 1.000,00 kuna[1] te na ime troškova provedenih sudskomedicinskih vještačenja u iznosu 2.155,96 eura / 16.243,96 kuna[1] .
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi D.H. po branitelju Ž.Ž., odvjetniku iz Z., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1 točka 10. i 11. ZKP/08, povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 4 ZKP/08, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da protiv optuženika, na temelju članka 452. točka 6. ZKP/08 odbije optužbu, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem ili podredno blaže ga kazniti.
2.1. Žalbu je podnio i oštećeni D.Č. ne navodeći žalbene osnove, međutim, iz sadržaja žalbe je razvidno da se žali zbog odluke o kazni, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke o svojim troškovima kaznenog postupka.
2.2. Odgovor na žalbe nije podnesen.
2.3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
2.4. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08, na njihov zahtjev, izvješteni su optuženi D.H., njegov branitelj odvjetnik Ž.Ž., te državni odvjetnik. Na sjednicu nije pristupio, uredno obaviješten, državni odvjetnik te optuženik, dok je pristupio branitelj optuženika odvjetnik Ž.Ž. koji je na sjednici iznio razloge žalbe.
3. Žalbe optuženog D.H. i oštećenog D.Č. nisu osnovane.
4. Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 10. ZKP/08 optuženik, u bitnome, navodi da je državni odvjetnik izmijenivši činjenični opis kaznenog djela na raspravi 20. rujna 2021. u koji je dodao riječi„nepovratnim i znatnim“ time izmijenio činjenični opis na njegovu štetu jer je dodao veću kriminalnu količinu koja predstavlja kvalitativnu razliku, odnosno dodao je odlučne činjenice što se tiče objektivnog obilježja inkriminiranog kaznenog djela. Optuženik suštinski tvrdi da je time ustvari održana opstojnost kaznenog djela za koje je proglašen krivim, a što također proizlazi i iz obrazloženja žalbene osnove povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08, zbog koje se optuženik također žali, tvrdeći u žalbi da bez te izmjene činjenični opis sadrži obilježja kaznenog djela iz članka 99. stavak 1. KZ/97 za koje je nastupila zastara kaznenog progona. U odnosu na navedene žalbene razloge ovaj drugostupanjski sud je već u ranijoj ukidnoj odluci iznio svoj stav, međutim, treba prije svega ponovno istaknuti da je jedina razlika između činjeničnog i zakonskog opisa te pravne oznake kaznenog djela iz podnesene optužnice od 21. veljače 2006. i prvostupanjske presude u tome što je državni odvjetnik u činjenični opis dodao riječ „nepovratnim i znatnim“. Kako to pravilno tvrdi i optuženik u žalbi, objektivno obilježje kaznenog djela predstavljaju povrede koje je zadobio oštećenik, a koje državni odvjetnik, što se tiče vrste i brojnosti povreda, u činjeničnom opisu, od trenutak kada je podnio optužnicu nije izmijenio. Optuženik je proglašen krivim da je oštećeniku zdravlje tako teško narušio da mu je trajno i u znatnoj mjeri oslabljen važan organ (zakonski opis kaznenog djela). Za opstojnost kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim (99. stavak 2. KZ/97) bilo je nužno utvrditi je li nekom od činjenično opisanih ozljeda koje je oštećeniku u inkriminiranom sukobu, kako mu se to inkriminira, zadao optuženik oštećeniku trajno i u znatnoj mjeri oslabljen važan organ. Provedenim sudskomedicinskim vještačenjem je utvrđeno da je ozljeda u vidu traumatskog proširenja lijeve zjenice s razdorom mišića sfinkera, a koja ozljeda je kao što je navedeno bila opisana u činjeničnom opisu i prilikom podnošenja optužnice i u pobijanoj presudi, dovela do oštećenja vida. Prema tome, u činjeničnom opisu je bila navedena ozljeda koju je oštećenik zadobio i posljedica koja je nastala uslijed te ozljede (oštećenje vida), a ta ozljeda predstavlja objektivno obilježje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i tom ozljedom je oštećeniku, kako je to utvrđeno provedenim vještačenjima, trajno i u znatnoj mjeri oštećeno oko, odnosno vid. Dodavanjem riječi „nepovratnim i znatnim“ u činjenični opis državni odvjetnik je samo pojasnio o kakvom oštećenju vida se radi i te riječi ne predstavljaju veću kriminalnu količinu koja dovodi do opstojnosti inkriminiranog kaznenog djela iz članka 99. stavak 2. KZ/97. Slijedom navedenog nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 10. ZKP/08, a posljedično nije povrijeđen niti kazneni zakon na štetu optuženika u odredbi članka 469. točka 4. ZKP/08 jer nije nastupila zastara kaznenog progona (30. studeni 2026.).
4.1. Nadalje, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 optuženik obrazlaže na način da ističe da je činjenični opis kaznenog djela nejasan jer u njemu nije naveden razlog i povod nespornog fizičkog sukoba između njega i ošećenika i također ističe da činjenični opis ne sadrži oblik krivnje (subjektivno obilježje kaznenog djela) u odnosu na težu posljedicu kaznenog djela. Optuženik treba imati na umu da motiv počinjenja kaznenog djela ne predstavlja bitno obilježje kaznenog djela i ne treba biti činjenično opisan, s time što treba istaknuti da je motiv utvrđen i proizlazi, u tom dijelu, iz suglasnih iskaza njega i oštećenika, a to je nesuglasica vezana uz parkiranje automobila. U odnosu na subjektivno obilježje kaznenog djela treba istaknuti da se optuženiku inkriminira da je počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede u odnosu na koje je oblik krivnje činjenično opisan (neizravna namjera), a takvom njegovom namjerom su obuhvaćene i sve posljedice koje proizlaze iz njegovog postupanja. Naime,u članku 99. KZ/97 opisana su dva oblika tjelesne ozlijede. U stavku 1. riječ je o teškoj tjelesnoj ozljedi (takozvana „obična“ teška tjelesna ozljeda). U stavku 2. je zakonski opis tzv. „osobito“ teške tjelesne ozljede. Ona postoji ako počinitelj postupa s namjerom, u konkretnom slučaju, da „drugome naruši zdravlje tako teško da je zbog toga trajno i u znatnoj mjeri oslabljen koji važan organ“. Oba oblika, „obična“ teška i „osobito“ teška tjelesna ozljeda opisana u članku 99. stavku 1. i stavku 2. KZ/97. mogu biti počinjena samo s namjerom (izravnom ili neizravnom). Nehajni oblik ova dva kaznena djela predviđen je u posebnoj odredbi KZ/97 kao posebno kazneno djelo (članak 101. stavak 1. i 2. KZ/97). Prema tome kao što je navedeno namjera je pravilno opisana u činjeničnom opisu i u odnosu na težu posljedicu, slijedom čega žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.
4.2. Žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik, u bitnome, obrazlaže na način da je prvostupanjski sud pogrešno temeljio odluku o njegovoj krivnji na iskazima oštećenika i ispitanih svjedoka T.M., D. i J.G. za koje smatra da su nevjerodostojni, s time što je oštećenik svjedokinju T.M. prvi puta kao svjedokinju naveo nakon pet godina od inkriminiranog događaja što upućuje na zaključak da je oštećenik vrlo vjerojatno utjecao na sadržaj njezinog iskaza, dok svjedokinje G. nisu neposredni očevici događaja i suglasnost njihovih iskaza s iskazom svjedokinje T.M. ne odnosi se na ključne i odlučne činjenice za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Nadalje smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kada ne prihvaća njegov iskaz da je njega drškom pištolja udarao oštećenik, a što je potkrijepljeno nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka prof. dr. D.Z. iz kojeg proizlazi da je zadobio ozljede od najmanje pet do šest udaraca srednjeg do jakog intenziteta. Ističe nedosljednost, proturječnost i neuvjerljivost sudskomedicinskih vještaka prof. dr. V.P. i J.P. koje su, bez da je pribavljena nova medicinska dokumentacija za oštećenika, njegove ozljede u svom zbiru kvalificirale kao osobito tešku tjelesnu ozljedu. Konačno optuženik osporava i nalaze i mišljenja provedenog kombiniranog sudskomedicinskog i oftamološkog vještačenja po vještacima doc. dr. sc. M.B. i prim. dr. sc. S.M. jer smatra neuvjerljivim da su sve posljedice desnog oka mogle nastati od ozljeđivanja lijevog oka. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne, iscrpne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Naime, optuženik treba imati na umu da je njegov iskaz nevjerodostojan jer kada opisuje dinamiku inkriminiranog događaja tijekom istrage i rasprave događaj različito opisuje pa tako tijekom istrage tvrdi da ga je oštećenik počeo drškom pištolja udarati po glavi i tijelu dok su stajali, dok tijekom rasprave ističe da je oštećenik, u trenutku kada su pali, izvukao pištolj i počeo ga je udarati po glavi tijelu. Nadalje, optuženik tijekom istrage tvrdi da oštećenika nije udarao, a tijekom rasprave navodi da je u afektu ili obrani od napada oštećenika, istoga možda udario. Ozlijede oštećenika objašnjava na način da je oštećenik prilikom pada udario glavom u rub klupe, međutim, optuženik ispušta iz vida činjenicu da iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskih vještaka jasno proizlazi da su ozljede koje je zadobio oštećenik morale nastati od najmanje dva udarca nekim tupotvrdim predmetom. Nadalje, iskaz optuženika je u suprotnosti s iskazom oštećenika čiji iskaz se u bitnim okolnostima podudara s iskazom svjedokinja T.M., J. i D.G. te nalazom i mišljenjem sudskomedicinskih vještaka. Naime, suprotno tvrdnji optuženika, bez obzira na činjenicu što je oštećenik svjedokinju T.M. tek naknadno predložio da se ispita u svojstvu svjedoka kao očevidac događaja, to ne dovodi u sumnju da je navedena svjedokinja bila očevidac događaja jer je oštećenik ispitan tijekom istrage tvrdio da su mu susjedi pomogli nakon događaja, dok svjedokinja D.G. također tvrdi da je vidjela oštećenika da je bio obliven krvlju i da mu je jedna djevojka pomagala, što također tvrdi i T.M. koja navodi da je pomogla oštećeniku, koji je bio krvav po glavi, da dođe do ulaza u zgradu. U pravu je optuženik da svjedokinje G. nisu bile očevici samog događaja, međutim, njihovi iskazi su od značaja kao kontrolni dokaz koji upućuju na vjerodostojnost iskaza oštećenika i iskaza svjedokinje T.M., pa tako svjedokinja J.G. tvrdi da kada je nakon događaja došla do oštećenika vidjela je da je bio krvav i rekao joj je da ga je optuženik udario drškom pištolja, što potvrđuje i svjedokinja T.M., koja događaj opisuje, u bitnome, kao i oštećenik te oboje tvrde da je optuženik izvukao pištolj kojim je i to drškom pištolja udario oštećenika, kako to on tvrdi u predjelu lijevog oka, a T.M. u predjelu čela, s time što ona ističe da joj je optuženik bio okrenut leđima pa je tek naknadno vidjela da je taj predmet kojim je udario oštećenika, bio pištolj. Oštećenik ne osporava da je i on udarao šakama optuženika, odnosno da su se međusobno tukli što potvrđuje i svjedokinja T.M. Kada se navedeni iskazi dovedu u vezu s nalazom i mišljenjem sudskomedicinskih vještaka koji tvrde da je oštećenik ozljede morao zadobiti od najmanje dva udarca tupotvrdim predmetom, onda je u pravu prvostupanjski sud kada je ocijenio vjerodostojnim iskaze oštećenika i svjedokinja T.M. te D. i J.G., a nevjerodostojne iskaze optuženika i svjedokinja I.P.H. i Ž.M. koje dinamiku događaja opsuju kao i optuženik. Slijedom navedenog žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana. Nadalje, u odnosu na tvrdnju optuženika o nevjerodostojnosti mišljenja vještaka prof. dr. V.P. i J.P. o težini/kvalifikaciji ozljeda koje je zadobio oštećenik (osobito teška tjelesna ozljeda), treba istaknuti da su vještakinje tu kvalifikaciju dale kada su zajedno razmotrile cjelokupnu medicinsku dokumentaciju oštećenika i međusobno se konzultirale, tako da je njihovo mišljenje prvostupanjski sud pravilno prihvatio. Ovdje treba istaknuti da optuženik pravilno u žalbi primjećuje da navedena okolnost nije od značaja za odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti jer mu se inkriminira da je oštećeniku zdravlje tako teško narušio da mu je trajno i u znatnoj mjeri oslabljen važan organ (zakonski opis kaznenog djela), a što je provedenim vještačenjem i utvrđeno, tako da niti u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana. Nadalje, nije u pravu optuženik niti kada osporava mišljenja sudskomedicinskog i oftamološkog vještaka doc. dr. sc. M.B. i prim. dr. sc. S.M. da su sve posljedice na desnom oku mogle nastati od ozljeđivanja lijevog oka. Naime, optuženik to konkretno ničim ne obrazlaže već iznosi samo svoje mišljenje tvrdeći „da mu se ne čini uvjerljivim“ da bi sve posljedice na desnom oku mogle nastati od ozljeđivanja lijevog oka. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, oštećenika i vještaka te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika nije osnovana kada se žali i iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
4.3. Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog odluke o kazni tvrdeći da mu je „po visini“ izrečena kazna stroga i neprimjerena. Naime, iz sadržaja žalbe proizlazi da optuženik ne osporava da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti već smatra da ih je pogrešno vrednovao te ga je prestrogo kaznio. Prvostupanjski sud je optuženiku cijenio kao olakotno da nije osuđivan, da je odlikovani sudionik Domovinskog rata, da je mu je u ratu smrtno stradao sin i da je tijekom inkriminiranog događaja i sam ozlijeđen, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je uporabio oružje te jačinu povrede zaštićenog dobra. Suprotno tvrdnji optuženika, prvostupanjski sud nije pogrešno vrednovao okolnosti koje su od utjecaja na vrstu i mjeru kazne, s time što optuženik treba imati na umu da se jačina povrede zaštićenog dobra ogleda ne samo u težini i posljedici ozljede koju je zadobio oštećenik već u njihovoj brojnosti i brutalnosti kojom postupa kada oštećenika drškom pištolja udara u vitalni dio tijela. Slijedom navedenog žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana kada tvrdi da ga treba blaže kazniti od samo prijetnje izvršenjem kazne jer mu je izrečena uvjetna osuda i to utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine s rokom provjeravanja u trajanju 4 (četiri) godine.
5. Što se tiče žalbe oštećenika iz sadržaja žalbe je razvidno da oštećenik prije svega iskazuje svoje nezadovoljstvo duljinom trajanja kaznenog postupka i vrstom i mjerom kazne na koju je optuženik osuđen. Oštećenik treba imati na umu da se, prema odredbi članka 464. stavak 4. ZKP/08, u slučaju kada je državni odvjetnik ovlašteni tužitelj, kao što je u predmetnom slučaj, može žaliti samo zbog odluke o svojim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, što u konkretnom znači da ovaj drugostupanjski sud, bez žalbe državnog odvjetnika, nije mogao niti razmatrati treba li optuženik biti strože kažnjen. U odnosu na troškove kaznenog postupka oštećenika i odluku o imovinskopravnom zahtjevu, na što se sadržajno oštećenik također žali i obrazlaže na način da mu se dosudi naknada u visini jednog centa za svaku sekundu koju je proveo na sudu i vještačenju i za svako slovo koje je napisao u žalbama, treba istaknuti da i takvim svojim zahtjevom oštećenik ustvari iskazuje svoje nezadovoljstvo cjelokupnim kaznenim postupkom, a s obzirom da troškovi kaznenog postupka koje je eventualno imao, a i imovinskopravni zahtjev nije ničim dokumentirao, njegov zahtjev je neosnovan.
6. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08 u svezi članka 467. ZKP/08).
7. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 10. rujna 2024.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak,v.r.
