Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-164/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆG, zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti - iz članka 215. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i101/17 – dalje u tekstu: KZ/11) u svezi s člankom 222. stavak 3. KZ/11, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-1360/2020-48 od 4. prosinca 2023. podnio optuženi ĆG, u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2024., u nazočnosti branitelja optuženog ĆG, odvjetnika Hrvoja Mladinića
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog ĆG kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog ĆG zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti - iz članka 215. stavak 2. i 3. KZ/11 u svezi s člankom 222. stavak 3. KZ/11, činjenično pobliže opisanog u izreci presude te ga je, na temelju članka 222. stavak 3. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci i primjenom članka 56. KZ/11 izrekao mu je uvjetnu osudu na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17 i 126/19. - dalje u tekstu ZKP) optuženom ĆG naloženo je podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 1.185,03 eura / 8.928,60 1 kuna.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi ĆG po branitelju Hrvoju Mladiniću, odvjetniku iz Bjelovara, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno predlaže presudu preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
2.2. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
2.3. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP, na njihov zahtjev, izvješteni su optuženi ĆG, njegov branitelj odvjetnik Hrvoje Mladinić te državni odvjetnik. Na sjednicu nisu pristupili, uredno obaviješteni, državni odvjetnik i optuženik, dok je pristupio branitelj optuženika odvjetnik Hrvoje Mladinić koji je na sjednici iznio razloge žalbe.
3. Žalba optuženog ĆG nije osnovana.
4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ali te žalbene osnove u žalbi ne obrazlaže već iz sadržaja žalbe u kojoj osporava da je povrijedio inkriminirane mu odredbe Zakona o zaštiti na radu te činjenično navedenih pravilnika proizlazi da optuženik suštinski polemizira s utvrđenjima prvostupanjskog suda, odnosno analizom i ocjenom provedenih dokaza kako ih je to dao prvostupanjski sud u razlozima svoje odluke, odnosno da optuženik u stvari pobija potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, koju žalbenu osnovu također u žalbi ističe. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, analizom i ocjenom provedenih dokaza kako ih je to iznio u žalbi, optuženik nije osporio potpunost niti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda.
4.1. Naime, u bitnome, optuženik osporava da je postupio protivno odredbama članka 58. stavak 2. točka 5 i članka 59. stavak 3. Zakona o zaštiti na radu koje odredbe zabranjuju radniku da je u vrijeme rada pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti i propisuju obvezu poslodavca da vrši provjeru je li radnik pod utjecajem tih opojnih sredstava. Nadalje, smatra da sud nije utvrdio visinu s koje je oštećenik pao pa time posljedično niti potrebu primjene odgovarajućih mjera zaštite na radu na visini odnosno sprečavanja pada. Također osporava postupanje protivno članku 36. stavak 1. i članku 17. i 19. Zakona o zaštiti na radu jer je oštećenik obavljao poslove pomoćnog radnika na koje ga je rasporedio poslovođa TG pa nije trebao biti stručno osposobljen za poslove s posebnim uvjetima rada jer takav posao nije niti obavljao kada je nastala zabranjena posljedica.
4.2. Optuženik osporava postupanje protivno odredbama koje zabranjuju radniku da je za vrijeme rada pod utjecajem alkohola te problematizira na koji način se to moglo utvrditi imajući na umu da je oštećenik došao alkoholiziran na posao i prema navodima oštećenika to nije bilo vidljivo. Prije svega treba istaknuti da optuženik ne osporava da je on u inkriminirano vrijeme bio ovlaštenik poslodavca za provođenje mjera zaštite na radu. Optuženik treba imati na umu da iz njegovog iskaza proizlazi da on inkriminiranog dana kada se dogodila štetna posljedica uopće nije bio na gradilištu pa ne može niti osporavati činjenicu odnosno način na koji je mogao utvrditi alkoholiziranost oštećenika i je li to bilo vidljivo bez adekvatnog testiranja, a treba imati na umu da je oštećenik tempore criminis bio u teško pijanom stanju s koncentracijom 2,86 g/kg alkohola u krvi i time nesposoban za sigurno obavljanje poslova. Nadalje, što se tiče tvrdnje optuženika da nije na egzaktan način utvrđena visina s koje je oštećenik pao pa time onda niti potreba primjene odgovarajućih mjera zaštite na radu u vidu zaštitne ograde i radne platforme, optuženik treba imati na umu da iz članka 5.1. Odjeljka II. Dio B Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim gradilištima koji regulira posebne minimalne zahtjeve za mjesta rada na gradilištu u dijelu koji se odnosi na padove s visine propisano je da se padovi s visine fizički moraju spriječiti ograđivanjem svih mjesta rada na visini dovoljno čvrstim i visokim ogradama koje imaju najmanje podni rubni zaštitni dio, središnji dio i rukohvat ili na drugi siguran način, s time što je u istoj odredbi propisano da na visini većoj od 1,0 metra iznad tla ili poda, visina zaštitne ograde ne smije biti manja od 1,0 metara. Iz odredbe članka 5. točka 2. navedenog Pravilnika proizlazi da se radovi na visini smiju obavljati uz uporabu odgovarajuće zaštite, odnosno opreme kao što su primjerice platforme ili sigurnosne mreže, a ako zbog prirode posla takva oprema nije moguća moraju se koristiti sigurnosni pojasevi ili drugi sigurnosni načini vezivanja. Iz fotografija (list 30-31) koje su sastavni dio Zapisnika o inspekcijskom nadzoru, a koje prikazuju mjesto pada oštećenika jasno proizlazi da je oštećenik pao s visine veće od 1,0 metra, odnosno da se radi o padu kroz cijelu etažu koja visina je prema fotografiji, a i iskazu oštećenika oko 3,5 metara. Iz navedenog Zapisnika te pisanog nalaza i mišljenja vještaka za zaštitu na radu Jerka Novakovića proizlazi da je oštećenik radio na poslovima s posebnim uvjetnima rada, a u konkretnom slučaju radilo se o radu na visini za što nije bio stručno osposobljen. Kao što je već istaknuto, optuženik je bio ispred poslodavca ovlašten za primjenu mjera zaštite na radu, međutim, inkriminiranog dana na gradilištu nije bio niti je tu svoju ovlast mogao prenijeti na drugu osobu jer u TD Domus constructa d.o.o. osim optuženika nije postojala druga osoba ovlaštena za provođenje navedenih mjera. Činjenica da je navedeno trgovačko društvo u inkriminirano vrijeme imalo više aktivnih gradilišta ne može optuženika ekskulpirati kaznene odgovornosti jer shodno inkriminiranim mu zakonskim propisima mora provoditi mjere zaštite na radu što on u konkretnom slučaju nije proveo i time je i počinio inkriminirano mu kazneno djelo za koje ga je prvostupanjski sud pravilno proglasio krivim. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, oštećenika i vještaka te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi s drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje i na koje je pravilo primijenio kazneni zakon. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.
4.3. S obzirom na činjenicu da se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, međutim, žalio se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, ovaj drugostupanjski sud je imajući na umu odredbu članka 478. ZKP razmotrio i odluku o kazni. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne te je optuženiku izrekao uvjetnu osudu na način da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci uz vrijeme provjeravanja u trajanju 2 (dvije) godine. Tako izrečena kazna primjerena je svim utvrđenim okolnostima i istom će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.
4.4. Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ali tu žalbenu osnovu u žalbi pobliže ne obrazlaže odnosno ne navodi zašto bi ga trebalo djelomično ili u cijelosti osloboditi naknade tih troškova. Prvostupanjski sud je ispravno optuženika, na temelju članka 148. stavak 1. ZKP u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. ZKP, obvezao na naknadu troškova provedenih vještačenja u ukupnom iznosu 1.185,03 eura jer iz osobnih podataka optuženika proizlazi da je zaposlen i dobrog imovnog stanja pa naknadom navedenih troškova neće doći u pitanje njegova egzistencija niti egzistencija njegove obitelji.
5. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).
6. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 10. rujna 2024.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Lidija Vidjak
