Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2521/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Dariji Horvat, kao sucu pojedincu, u predmetu tužitelja T. T., OIB: …, S., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u S., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 5261342138587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građanski odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu od 20. travnja 2022., poslovni broj P-2150/2020, 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 20. travnja 2022., poslovni broj P-2150/2020 pod toč. I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec listopad 2019. iznos od 774,67 eura[1] /5.836,72 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod toč. II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak od 1.172,94 eura/8.837,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je pod toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 774,67 eur/5.836,27 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te je za više zatraženo na ime naknade štete od 13,86 eur/104,45 kn zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod toč. II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.172,94 eur/8.837,50 kn također zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a tužiteljev zahtjev na ime naknade parničnog troška od 373,28 eur/2.812,50 kn je odbijen kao neosnovan.

2. Protiv presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19,80/22 dalje ZPP) uz prijedlog da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine, odnosno preinači istu u smislu žalbenih navoda, potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458. ZPP-a, a presuda se prema čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike slobodno ugovorene i tržišne najamnine koju bi mogao ostvariti za stan u njegovu vlasništvu i zaštićene najamnine koje plaća najmoprimac temeljem pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnaj-6/2012 od 5. prosinca 2012. (kojom je nadomješten ugovor o najmu stana), u ukupnom iznosu od 5.941,17 kn počevši od listopada 2019. pa nadalje.

6. U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je tužitelj vlasnik stana u S., na adresi …, ukupne korisne površine 72,64 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. 2708/14 z.u. 9620 k.o. S.,

- da je Općinski sud u Splitu pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem P- 4759/09. (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.) naložio ovdje tužitelju, kao vlasniku predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana sa J. A. kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu od 160,59 kuna;

- da J. A. plaća zaštićenu najamninu od 183,65 kuna;

- da je iznos tržišne najamnine za predmetni stan 799,04 eur (72,64 m2x11,00 eur), a koji iznos je potrebno umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 183,65 kn;

- da tražbina tužitelja nije zastarjela primjenom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

7. Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvoga stupnja djelomično je prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev utvrđujući da je tuženik odgovoran za naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

8. U žalbenom postupku sporno je postoje li negativne procesne pretpostavke, je li tuženik odgovoran za nastanak štete, postoji li doprinos tužitelja nastanku štete, je li nastupila zastara te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2.t. 14. ZPP s obzirom da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora 18. ožujka 2014. (list 4. spisa) iz čijeg sadržaja je razvidno da potražuje isplatu od ožujka 2009. pa nadalje, što uključuje i mjesec listopad 2019. Osim toga, radi se o činjenično i pravno istom zahtjevu, pri čemu se zahtjev za isplatu povisio radi proteka vremena.

9.1. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, izreka pobijane presude je u smislu čl. 338. ZPP, jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje.

10. U odnosu da u postupku istican prigovor nedostatka odgovornosti tuženika, sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. 11. Naime, odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., i 68/18, u daljnjem tekstu: ZNS) je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (čl. 13. ZNS) Isto tako, odredbom čl. 7. ZNS propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

11.1. Nadalje prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06. i 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje ZV) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

11.2. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - u daljnjem tekstu: Konvencija). Takvim miješanjem tuženika, nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

11.3. Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117 presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme, te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravu na otkaz najma.

11.4. Odluke ESLJP u Strassbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. ("Narodne novine", broj 112/00). Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava.

11.5. Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

11.6. Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, nije učinjeno.

11.7. Međunarodni ugovori imaju jaču snagu od zakona, pa je stoga pozivanje tuženika na stav da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona, odnosno da donošenje zakona ne predstavlja štetnu radnju države, te da nema protupravnosti u njezinom ponašanju, neodlučni za pravilnost i zakonitost presude.

12. U odnosu na prigovor zastare, valja reći sljedeće. VSRH je zauzeo stav u presudi Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva mjesečno te se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan čl. 230. stavka 1. ZOO-a. ESLJP je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište ESLJP iz odluka Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva.

13. Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a. S obzirom da je tužba podnesena 25. lipnja 2020., to su žalbeni navodi tuženika da je nastupila zastara, u cijelosti neosnovani.

14. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca jer da imovinske prilike utječu na okolnost ima li pravo zaštićeni najmoprimac na zaštićenu najamninu. To stoga, što vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca, pri čemu je u konkretnoj situaciju visina zaštićene najamnine određena nadomještenim ugovorom o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan presudom Općinskog suda u Splitu broj P-4759/09 (Gžnaj-6/12. od 5. prosinca 2012.).

15. Nadalje, žalbene tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud utvrdio neprimjerenu visinu tržišne najamnine ovaj sud nije ispitivao jer se radi o činjeničnim prigovorima zbog kojih nije dopušteno pobijati presudu u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP).

16. Međutim, u odnosu na prigovor da je prvostupanjski sud propustio obračunati eventualni iznos poreza na dohodak od imovine sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, valja reći sljedeće. Prema članku 8. stavak 2. točka 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20.) porez na dohodak se ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Prema mišljenju ovog suda ne radi se o dohotku, već o naknadi štete koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega nije niti potrebno obračunavati porez.

17. I odluka o troškovima postupka je pravilna (čl. 154. st. 1. ZPP), a što tuženik u žalbi ne osporava određeno.

18. Slijedom svega navedenog, a kako nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u svezi s čl. 467. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. rujna 2024.

Sutkinja:

Darija Horvat, v.r.