REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-868/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mikulčić - Lončarić - Bahun - Topić iz Zagreba, protiv tuženice Financijske agencije, Ulica grada Vukovara 70, OIB 85821130368 i umješača na strani tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-pravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice i reviziji umješača na strani tuženice, protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-243/2019-3 od 10. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7437/16-22 od 30. ožujka 2018., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaćaju se revizije tuženice i umješača na strani tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-243/2019-3 od 10. siječnja 2020., i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7437/16-22 od 30. ožujka 2018. i sudi.

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Financijskoj agenciji isplatiti tužitelju IĆ iznos od 47.472,05 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana 13. siječnja 2014. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Financijskoj agenciji naknaditi tužitelju IĆ parnični trošak u iznosu od 9.150,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2018. godine do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku od 15 dana“.

II. Nalaže se tužitelju da umješaču na strani tuženika plati troškove postupka u iznosu od 497,70 eura /3.750,00 kuna, u roku od 15. dana.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženici da plati tužitelju 47.472,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2014. pa do isplate, te je u točki II. izreke tuženica obvezana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.150,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 30. ožujka 2018. pa do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7437/16-22 od 30. ožujka 2018.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2998/2020-2 od 2. prosinca 2020., tuženici i umješaču na strani tuženice dopušteno je podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-243/2019-3 od 10.siječnja 2020, u odnosu na pitanje:

“1. Pripada li stranci u postupku ostvarivanja tražbine na isplatu neosnovano ustegnute (neisplaćene) joj plaće po osnovu radnog odnosa, a dosuđene joj ovršnom sudskom presudom u bruto iznosu, sa uspjehom zahtijevati da joj se isplate (pored kamata na neto plaću tekućih od nespornog dospijeća plaće do isplate) i kamate računate na iznose poreza i prireza sadržane u istoj bruto plaći;

2. Je li Financijska agencija, obzirom na ovršnu ispravu koja glasi na isplatu bruto plaće, ovlaštena u postupku iz smisla odredbe čl. 217. st. 6. Ovršnog zakona– OZ (“Narodne novine”, br. 112/12., 25/13. i 93/14.) kamate računate na porez i prirez uključen u toj bruto plaći isplatiti na isti račun (poreznoj upravi) na koji je (sukladno potvrdi porezne uprave) isplatila i iznose poreza i prireza?”

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tuženica i umješač na strani tuženice su pozivom na čl. 382 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) podnijeli zasebne revizije zbog pravnog pitanja zbog kojih je dopuštena. Predložili su da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu, s tim da je umješač zatražio i trošak revizijskog postupka.

5. U odgovorima na podnesene revizije tužitelj osporava osnovanost podnesenih revizija i predlaže reviziju tuženice odbiti, kao neosnovanu, a reviziju umješača odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu.

6. Revizije su osnovane.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije, a u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove neosnovano ustegnutog iznosa u ovršnom postupku izravne naplate razlike bruto plaće, provedene na temelju ovršne isprave, kojom mu je dosuđen iznos razlike bruto plaće uz zateznu kamatu na cijeli dosuđeni iznos razlike plaće, bez izuzimanja kamata na dio bruto plaće iz kojeg se plaća porez i prirez.

9. I u revizijskoj fazi postupka sporno je je li tuženica prilikom izvršenja naplate tužiteljevog potraživanja osnovano ustegnula iz plaće tužitelja iznos od 47.472,05 kuna, odnosno ostala je sporna metoda obračuna kamata.

10. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je presudom poslovni broj Pr-4543/08 od 29. svibnja 2009. naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju s osnove razlike bruto plaće iznos od 101.692,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose,

- da je tužitelj 11. prosinca 2013. podnio zahtjev za isplatu, ovdje tuženici Financijskoj agenciji, uz koji zahtjev je priložio potvrdu Porezne uprave o obračunu poreza i prireza, i da je tuženica izvršila naplatu tužiteljevog potraživanja 13. siječnja 2014. prilikom čega je ustegnula iznos na ime predujma poreza i prireza.

- da je između stranaka sporno je li tuženica prilikom izvršenja naplate tužiteljevog potraživanja osnovano ustegnula iz plaće tužitelja iznos od 47.472,05 kuna, kao i osnova i visina tužbenog zahtjeva, te uzročno posljedična veza između postupanja tuženica i štete tužitelja.

- da je prema potvrdi Porezne uprave od 22. listopada 2013. izvršen obračun poreza i doprinosa iz plaće za tužitelja temeljem navedene pravomoćne i ovršne presude te je tako utvrđeno da ukupan primitak iznosi 101.692,14 kn, da ukupan predujam poreza i prireza iznosi 28.183,20 kn, te da neto dosuđenog po ovršnoj ispravi koji će se tužitelju isplatiti iznosi 52.684,97 kn

- da je prema specifikaciji naplaćenog od 273.692,28 kn u korist državnog proračuna isplaćeno 31.498,28 kn, u korist doprinosa za mirovinsko osiguranje 2.602,30 kn, u korist državnog proračuna izvršeno je plaćanje iznosa od 19.834,79 kn i iznosa od 1.873,23 kn te s osnova poreza i prireza na dohodak iznos od 75.655,25 kn dok je iznos od 140.967,43 kn naplaćen po ovrhovoditelju na račun punomoćnika tužitelja.

- te da je sporna je primjena materijalnog prava, odnosno način postupanja Financijske agencije (tuženika) prilikom izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne odluke domaćeg suda određen odredbom čl. 209. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 - dalje: OZ) uz odgovarajuću primjenu odredbe čl. 205. i 206. OZ-a (čl. 209. st. 3. OZ-a) i čl. 217. OZ-a, kojom odredbom propisana provedba ovrhe radi naplate novčane tražbine po osnovi radnog odnosa u bruto iznosu.

11. 1. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik je povodom zahtjeva tužitelja kao ovrhovoditelja za izravnu naplatu ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4543/08 od 29. svibnja 2009. bio dužan postupiti u skladu s odredbom čl. 217. st. 6. OZ-a na način da po primitku zahtjeva naloži prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde o obračunu Porezne uprave, a kako iz priloženog obračuna Ministarstva financija RH, Porezne uprave proizlazi da je u odnosu na predujam poreza i prireza tuženik postupio protivno potvrdi o obračunu Porezne uprave i protivno čl. 217. st. 6. OZ-a jer je bio dužan izvršiti prijenos novčanih sredstava po toj osnovi u korist Porezne uprave isključivo u iznosu od 28.183,20 kuna, a ne u iznosu od 75.655,25 kuna.

11. 2. Ujedno smatraju da nisu relevantni upravni propisi na koje je ukazivao tuženik i umješač tijekom postupka a i u žalbama, već su isključivo relevantne citirane zakonske odredbe (čl. 209. čl. 217. st. 6. OZ-a) koje propisuju način postupanja Financijske agencije prilikom provedbe izravne naplate novčane tražbine na temelju ovršne isprave kao i sadržaj ovršne isprave čiju zakonitost tuženik nije ovlašten ispitivati. To stoga što „Financijska agencija postupa unutar iznosa određenog u ovršnoj ispravi s time da potvrda o obračunu predstavlja samo identificiranje dijela bruto iznosa koji se isplaćuje na ime poreza, prireza i doprinosa i njime se ne mijenja ovršna isprava, s obzirom na sadržaj odredbe čl. 217. st. 6. OZ-a „prema podacima iz potvrde o obračunu“. Posljedično navedenom smatraju da Financijska agencija nije ovlaštena odrediti prijenos novčanih sredstava u nekom drugom iznosu od onoga koji je određen u ovršnoj ispravi niti se potvrdom porezne uprave o obračunu mijenja pravomoćna i ovršna sudska odluka već se potvrdom o obračunu omogućava provedba takve ovršne sudske odluke jer ona služi da iznos sredstava utvrđen ovršnom ispravom u bruto iznosu bude u skladu sa važećim propisima isplaćen svim vjerovnicima čije tražbine su obuhvaćene tom ovršnom ispravom (rješenje Ustavnog suda RH broj U-I-3558/2013 od 1. ožujka 2016.)“. Na temelju iznesenog su tužitelju dosudili naknaditi štete, koja mu je nastala protuzakonitim postupanju tuženika temeljem čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

12. 1. Tuženica i umješač na strani tuženice u reviziji osporavaju izneseno shvaćanje nižestupanjskih sudova te navode da je Fina u ovakvim predmetima dužna postupati na način propisan odredbom čl. 217. st. 6. OZ-a, da Fina ukupan bruto iznos dosuđen presudom ne prenosi ovrhovoditelju u cijelosti (iako je presudom radniku dosuđen bruto iznos), već vrši prijenos sredstava na način da dio isplaćuje u korist računa radnika (neto), a dio kako je to navedeno u potvrdi porezne uprave. Pojasnili su da obračun porezne uprave uopće ne sadržava kamate, već iznos neto plaće po mjesecima, kao i iznos poreza i prireza i doprinosa, prepuštajući Fini da sama izvrši obračun kamata. Potvrda porezne uprave niti ne može sadržavati kamate, jer kamate teku do izvršenja ovršnog rješenja, a porezna uprava niti ne može znati kada će se ovršno rješenje provesti.

12. 2. Dalje su naveli da Fina nije ovlaštena odrediti prijenos novčanih sredstava u nekom drugom iznosu od onoga koji je određen u ovršnoj ispravi, a niti to ne radi, već postupa samo i isključivo u okviru svoje nadležnosti regulirane propisima. Slijedom toga, Fina ne preispituje niti može preispitivati pravilnost ovršne isprave na način da odlučuje o tome koji iznos će uplatiti na račun radnika, već provodi ovršni postupak isključivo na način i u granicama kako je to navedeno u osnovi za plaćanje i kako to propisi nalažu. Tvrde da je Fina u konkretnom slučaju postupila upravo u skladu s izrekom ovršne isprave, vršeći obračun upravo na način određen ovršnom ispravom, a u skladu s obračunom porezne uprave.

13. 1. U odgovorima na reviziju tužitelj navodi da u praksi egzistiraju i provode se različite pravomoćne presude, one u kojima se izrekom tužitelja odbija sa potraživanjem zateznih kamata na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez, a koju praksu je potvrdio VSRH u svojim presudama kao što je Revr- 717/16 i presude u kojima tužitelj nije odbijen sa potraživanjem zateznih kamata na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez. Smatra da ukoliko je tužitelj pravomoćno odbijen sa svojim potraživanjem zateznih kamata na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća svoj porez i prirez tada mu ne pripada pravo od poslodavca-ovršenika zahtijevati isplatu kamate računate na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega on plaća svoj porez i prirez, pa u tom slučaju poslodavac uopće nije dužan platiti tu kamatu pa stoga niti Financijska agencija nije ovlaštena obračunati i poslodavcu-ovršeniku zaplijeniti tu kamatu i isplatiti je poreznoj upravi.

13. 2. Dalje navodi da je u ovom slučaju tužitelj nije bio odbijen sa potraživanjem zateznih kamata na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez, te mu je pravomoćnom i ovršnom presudom dosuđena zakonska zatezna kamata na njegovu cjelokupnu bruto plaću pa i na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća svoj porez i prirez, da je tuženica tužiteljevom poslodavcu-ovršeniku zaplijenila zateznu kamatu na tužiteljevu cjelokupnu bruto plaću pa i na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez, posljedično čemu u izvršenju takve pravomoćne presude jedino tužitelju i pripadaju dosuđene kamate na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez. Stoga, kada je pravomoćnom presudom poslodavcu naloženo da radniku-tužitelju plati kamatu na cjelokupnu bruto plaću tj. i na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez tada, po tužitelju, Financijska agencija kamate ovršene po toj osnovi od poslodavcu ne može isplati poreznoj upravi umjesto ovrhovoditelju.

13. 3. Prema tome, tužitelj smatra da ovisno o tome kako glasi pravomoćna presuda, kamata na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez ili ostaje poslodavcu ili pripada tužitelju, nikako ni po kojem osnovu ne može pripasti poreznoj upravi, te ukoliko je radniku pravomoćno dosuđena zakonska zatezna kamata na njegovu cjelokupnu bruto plaću tada radnik ima pravo od poslodavca potraživati isplatu i kamate na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega on plaća porez i prirez, a ponovno odlučivanje o onim konkretnim tužbenim zahtjevima koji su već pravomoćno riješeni u nekoj ranijoj parnici predstavlja kršenju načela res judicata.

14. Prema shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su temeljem pogrešnog pravnog shvaćanja, u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo. 15. 1. Naime, o postavljenim pitanjima ovaj sud se izjasnio u više odluka. Tako je u odluci ovog suda poslovni broj Revr-717/16 od 6. rujna 2017., u odnosu na pitanje: ''Pripadaju li tužiteljici od naplaćenog iznosa novčanog potraživanja i kamate na dosuđeni bruto iznos plaće pa tako i zatezne kamate na predujam poreza i prireza?'' , navedeno:

„Dakle, plaća koju poslodavac isplaćuje radniku (što podrazumijeva i dodatak na plaću) obuhvaća osim neto plaće koja se isplaćuje neposredno radniku i sva dodatna davanja na nju, a uz to spadaju i porez i prirez na dohodak, koji uz ostalo čine bruto plaću radnika, a koji se međutim obračunavaju, obustavljaju i uplaćuju prilikom svake isplate, a prema propisima koji važe na dan isplate.

Dakle, obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijevaju tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa naknade plaće radniku, te prije toga (prije isplate plaće) takva obveza poslodavca nije dospjela. Zatezna kamata po svojoj pravnoj naravi je sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze, sve u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), što znači da vjerovnik ima pravo potraživati zateznu kamatu na pripadajuću mu novčanu obvezu od dužnika tek nakon što je ova dospjela.

U situaciji kao što je konkretna, kada dakle obveza tuženika kao dužnika da isplati porez i prirez na porez na dohodak na dodatak na plaću tužiteljici dospijeva tek trenutkom isplate tog iznosa, onda je jasno da tuženik nije došao u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze, zbog čega tužiteljici ne pripada ni potraživati zateznu kamatu na taj iznos, a koji čini dio bruto plaće tužiteljice, a kako je to pravilno i ocijenjeno u pobijanoj presudi, a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud. Stoga odgovor na pitanje postavljeno u reviziji tuženika glasi: tužiteljici ne pripada potraživati zateznu kamatu na dio dosuđene bruto plaće a koji se odnosi na predujam poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak.“

15. 2. U odluci poslovni broj Rev 354/2018-2 od 5. studenog 2019. na koju se u reviziji poziva tuženik, ponovo je izraženo isto pravno shvaćanje, te je obrazloženo: „tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na isplatu utuženog iznosa, a koji predstavlja zatezne kamate na iznos predujma porez i prireza na dohodak, obračunatih od dospijeća tužiteljeve bruto plaće pa do dana isplate.“ (...) Odredbom čl. 217. st. 6. OZ-a propisano je da po primitku zahtjeva za izravnu naplatu iz st. 5. istog članka Agencija će naložiti prijenos iznosa iz ovršne isprave prema podacima iz potvrde o obračunu.

Odredba čl. 217. st. 2. OZ-a pak propisuje da će Porezna uprava na zahtjev ovrhovoditelja, sukladno čl. 18. tog Zakona, izdati potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će uplatiti porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju.

Iz dostavljene potvrde o obračunu je razvidno da Porezna uprava nije obračunala zatezne kamate na porez i prirez porezu na dohodak niti je zatražila naplatu istih.

Budući da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 217. st. 6. OZ-a na način da je tužitelju isplaćen neto iznos plaće zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, a imajući pritom na umu da iznos predujma poreza i prireza na dohodak nije potraživanje koje bi pripadalo tužitelju već Poreznoj upravi te da isto dospijeva tek trenutkom isplate plaće, ocjena ovog suda je da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete podnesen u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).“

16. U konkretnom slučaju relevantna je odredba čl. 217. OZ-a prema kojoj u postupku izravne naplate temeljem ovršne presude radi naplate novčane tražbine iz radnog odnosa kojom je ovrhovoditelju dosuđen bruto iznos s pripadajućim zateznim kamatama, ovrhovoditelj uz zahtjev za izravnu naplatu i presudu, Fini dostavlja i potvrdu porezne uprave o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa uz naznaku propisanih računa na koje će se isti uplatiti (čl. 217. st. 5. OZ-a). Obračun porezne uprave nema značenje upravnog akta i protiv njega nisu dopušteni pravni lijekovi (čl. 217. st. 3. OZ-a).

17. Da potvrda porezne uprave ne sadržava kamate proizlazi iz odredbe čl. 217. st.2. OZ-a, prema kojoj će porezna uprava na zahtjev ovrhovoditelja, sukladno članku 18. toga Zakona, izdati potvrdu o obračunu poreza, prireza i doprinosa, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju iz ukupno utvrđenog iznosa, u skladu s važećim propisima koji uređuju obračunavanje i plaćanje doprinosa iz plaće i poreza na dohodak, uz naznaku propisanih računa na koje će se uplatiti porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju. Fina je i u konkretnom slučaju obračun izvršila sukladno ovršnoj ispravi te je obračunala kamate na bruto plaću, porez i doprinose, i uplatila ih na račune kako je to navedeno u potvrdi porezne uprave. Prema tome Fina nije ispitivala ni sadržaj niti zakonitost ovršne isprave nego je postupila upravo u skladu s ovršnom ispravom i prenijela kamate na porez i prirez na račun na koji je prenesen i porez i prirez.

18. Drugostupanjski sud, u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir činjenicu da isplata poreza i doprinosa dospijeva u trenutku isplate plaće, zbog čega je kamate na porez i prirez, koje ne postoje, Fina ipak obračunala, jer je takav obračun u skladu s ovršnom ispravom. Zatezne kamate na porez i prirez pripadaju vjerovniku (u ovom slučaju poreznoj upravi) po samom zakonu, ali samo ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st.1. ZOO-a). Kako obveza plaćanja poreza i prireza dospijeva u trenutku isplate, kamate na porez i prirez ne postoje, ali je Fina, postupajući po ovršnoj ispravi, iste obračunala i doznačila sredstva poreznoj upravi. Pri tome činjenica da tužitelj traži isplatu upravo toga iznosa u svoju korist, drugostupanjski sud mu je taj iznos neosnovano dosudio iz razloga što zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti, jer su one posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjena, tj. dok glavni dug ne bude plaćen. Stoga su zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive od glavnice i čine cjelinu s glavnim dugom, kako to proizlazi iz odredbe čl. 160. st. 2. ZOO-a.

19. Imajući u vidu odredbe čl. 45. st. 1. i st. 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 61. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) i dospijevaju isplatom plaće, radi čega do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Obzirom da nije sporno da isplata poreza i prireza ide u korist porezne uprave, tada ne može, niti smije, biti ni sporno da i eventualne kamate na porez i prirez, kao akcesorne tražbine, idu upravo u korist porezne uprave, a ne u korist tužitelja. Navedeno prvenstveno zbog toga što ovršna isprava u pojmu bruto plaća sadržava i iznos poreza i prireza, koji je uvećan za kamate, ali to ujedno ne znači da je sud u ovršnoj ispravi priznao pravo tužitelju pravo na naplatu poreza i prireza, a time niti kamate na te tražbine jer u odnosu na te tražbine on nije vjerovnik (poreza i prireza i kamata na porez i prirez, koje i ne postoje) neovisno o tome što one čine bruto plaću, jer je specijalnom, naprijed citiranim, odredbama OZ-a propisano koji dio od bruto iznosa pripada kome prilikom razdiobe ustegnutih iznosa na koje se plaćaju ti porezi i doprinosi.

20. S obzirom da potvrde porezne uprave redovito sadrže podatke o iznosima koji se odnose na pojedine vrste prihoda razvrstane po mjesecima i godinama (ako se radi o plaći za više mjeseci i godina), kao i podatak o uplatnim računima u korist kojih je potrebno izvršiti uplatu za pojedinu vrstu prihoda, Fina kamatu isplaćuje, a kao akcesornu tražbinu, na isti račun na koji se vrši i uplata glavnice. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjena, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. Obzirom da kamata ovisi o postojanju glavne obveze, pa se kamata isplaćuje na isti račun na koji se isplaćuje i glavnica.

21. Uz navedeno je za primijetiti da iz potvrde porezne uprave ne proizlazi da je kamate na porez i prirez trebalo uplatiti u korist porezne uprave, da tužitelj ne potražuje kamate na doprinose, koje su također obračunate i uplaćene na isti račun na koji su uplaćeni i doprinosi.

22. Slijedom iznesenog, nije pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova i tužitelja po kojem tuženica nije trebala isplatiti kamate na porez i prirez na isti račun na koji i porez i prirez (u korist porezne uprave), dok je kamate na doprinose, koje također nisu sadržani u potvrdi porezne uprave, uplatila u korist računa na koji idu i doprinosi.

23. U odnosu na tvrdnje da jednaka zaštita svima nije osigurana jer se radniku u pojedinim slučajevima omogućava naplata kamata na porez i prirez koje ne postoje, a u drugim slučajevima ne omogućava, ističe se da zaista u nekim slučajevima sudovi izuzimaju plaćanje zakonske zatezne kamate na onaj dio bruto plaće iz kojeg se plaća porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a u drugim, kao što je to u konkretnom slučaju riječ, ovršnom ispravom je usvojen tužbeni zahtjev u cijelosti, pa i u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, ističe se da u ovom slučaju, pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4543/08 od 29. svibnja 2009., tužitelj zaista nije bio odbijen s potraživanjem zateznih kamata na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća svoj porez i prirez, nego mu je dosuđena zakonska zatezna kamata na njegovu cjelokupnu bruto plaću pa i na onaj dio njegove bruto plaće iz kojega se plaća svoj porez i prirez. Pravomoćnom presudom naloženo je poslodavcu da radniku-tužitelju plati kamatu na cjelokupnu bruto plaću tj. i na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez tada, po shvaćanju tužitelja, Financijska agencija poslodavcu zapljenjuje i tu kamatu i nju ne doznačuje poreznoj upravi nego ovrhovoditelju. Ujedno smatra da ovisno o tome kako glasi pravomoćna presuda, kamata na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez i prirez ili ostaje poslodavcu ili pripada tužitelju, nikako ni po kojem osnovu ne može pripasti poreznoj upravi, te da ponovnim odlučivanjem o prethodnom pitanju (a sukladno praksi iz presude VSRH Revr-717/16 na koju se pozvao), Vrhovni sud RH svojom odlukom Rev 354/2018-2 od 5. studenoga 2019. ''zadire'' u vladavinu prava kao najvišu vrednotu ustavnopravnog poretka RH.

24. Prijepor o kome je riječ u ovom slučaju u praksi je razriješio VSRH u navedenoj odluci broj Revr 717/16-2 od 6. rujna 2017. u kojoj je zauzeo stav da u situaciji kada isplata poreza i prireza na dohodak dospijeva tek trenutkom isplate, ne dolazi do zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze, zbog čega tužitelju ne pripada ni potraživati zateznu kamatu na taj iznos, a koji čini dio bruto plaće. Iznesenim, suprotno tvrdnji tuženika ne krši se temeljni zahtjev pravne sigurnosti da se pravomoćne presude moraju izvršavati onako kako glase bez obzira na to da li su donesene u skladu sa prevladavajućom sudskom praksom, jer se u ovom slučaju upravo o tome radi s obzirom na obrazloženje izneseno pod točkama 17 - 20. Stoga odlukom Rev 354/2018-2 od 5. studenoga 2019., i naprijed citiranom odlukom VSRH nije povrijedio pravo tužitelja na pravično suđenje iz čl. 29.st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

25. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a.

26. Preinačenjem presude tuženica je u cijelosti uspjela u sporu pa je primjenom čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti o parničnom trošku umješača na strani tuženice.

27. Umješaču na strani tuženice pripada trošak prema VPS od 6.300,62 eura (47.472,05 kuna) za zastupanje prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 42/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022. i 126/2022 - dalje: Tarifa) i to za trošak sastava žalbe (T.br. 10. t. 1. - dalje: OT) od 165,90 eura/1.250,00 kuna. Istoj pripada i pravo na trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i za sastav revizije po Tbr. 10. toč. 6. OT u iznosu u iznosu od po 165,90 eura/1.250,00 kuna, kako je i zatražio, pa ukupni osnovano zatraženi trošak umješača iznosi 497,70 /3.750,00 kuna.

28. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. (1 euro: 7,53450 kuna).

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić