REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-476/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli, protiv tuženika Agrolaguna d.d., OIB 84196188473 iz Poreča, Mate Vlašića 34, kojeg zastupa punomoćnik Goran Veljović, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić u Puli, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-381/2023-2 od 28. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-193/2019-10 od 29. studenoga 2019., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-381/2023-2 od 28. lipnja 2023. i presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-193/2019-10 od 29. studenoga 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužiteljica vlasnica nekretnina, oznaka k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], slijedom čega da je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva na tim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva tužiteljice (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 19.125,00 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revd-3773/2023-2 od 22. studenoga 2023., dopustio tužiteljici podnošenje revizije zbog sljedećih pravnih pitanja:

„1. Može li se pozvati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige sljednik ranijeg ovlaštenika prava iz društvenog vlasništva, odnosno društveno pravne osobe koje su na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991. imale pravo nastaviti koristiti to zemljište do njihove pretvorbe, znajući da poljoprivredno zemljište nisu mogle unijeti u društveni kapital, znajući da poljoprivredno zemljište koje su do tada koristile nije u zemljišnim knjigama upisano kao društveno vlasništvo već da i dalje njihovim propustom egzistira u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva fizičkih osoba?

2. Može li se u takvoj pravnoj situaciji, pozivanje za dosjelost na temelju općih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, smatrati nesavjesnim postupanjem koje ne može biti zaštićeno pravnim učincima zaštite povjerenja u zemljišne knjige i stjecanjem u dobroj vjeri?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužiteljica je podnijela reviziju s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Pozivom na odredbu čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva tužiteljice na nekretninama opisanim u izreci prvostupanjske presude.

9. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u bitnome uz utvrđenje da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala kako bi predmetne nekretnine bile društveno vlasništvo u trenutku stupanja na snagu Zakona o šumama (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o šumama „Narodne novine“, broj 41/90) 16. listopada 1990. i Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) pa da tužiteljica nije mogla postati vlasnik nekretnina stupanjem na snagu tih zakona.

9.1. Utvrđuje prvostupanjski sud da je upravo tuženik stekao vlasništvo predmetnih nekretnina, a kako to proizlazi iz presuda Općinskog suda u Poreču (poslovni broj P- 453/07 od 11. ožujka 2008. i P-519/07 od 8. travnja 2008). Temeljem navedenih se presuda tuženik upisao kao vlasnik nekretnina u zemljišnim knjigama, s time da su prethodno kao vlasnici bile upisane fizičke osobe (tuženici u navedenim postupcima Općinskog sud u Poreču).

9.2. Prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanom tužiteljičinu tvrdnju da su predmetne nekretnine prešle u društveno vlasništvo a bez upisa (društvenog vlasništva) u zemljišne knjige, jer da tijekom postupka nisu dokazane pretpostavke za primjenu čl. 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 25/65, 12/67, 14/70 i „Narodne novine“, broj 2/71 i 52/73). Prema toj zakonskoj odredbi je nekretnina prelazila u društveno vlasništvo kada su se kumulativno ispunile pretpostavke: da zemljište vlasnik nije obrađivao, niti je za to zemljište plaćao obveze prema, u to vrijeme društvenoj zajednici, deset ili više godina do dana stupanja na snagu Zakona; da je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora s vlasnikom radna organizacija ili društveno - politička zajednica; te da vlasnik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta.

9.3. Ujedno je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala niti da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću, a prije pretvorbe društvenog poduzeća tuženika. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda predmetne nekretnine nisu mogle postati društveno vlasništvo niti temeljem odredbe čl. 268. Zakona o udruženom radu („Narodne novine“, broj 53/76, 57/83, 85/87, 6/88, 40/89, 60/89, 53/91) i čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96) na koje se zakonske odredbe tužiteljica poziva s obzirom na tvrdnje da predmetne nekretnine nisu mogle činiti društveni kapital u postupku pretvorbe prednika tuženika. Pri tome, navodi sud da iz isprava u spisu niti ne proizlazi da su te nekretnine ušle u društveni kapital tuženika u postupku pretvorbe.

10. Drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskoga suda te odbija žalbu tužiteljice i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

11. U revizijskoj fazi postupka, s obzirom na postavljena pitanja (koja se u suštini svode na dvojbu mogućnosti postojanja dobre vjere u trenutku upisa prava vlasništva a time i mogućnosti pozivanja na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige) sporno je, može li se tuženik pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige (s obzirom na to da u odnosu na predmetne nekretnine nije bilo upisano društveno vlasništvo, već su kao vlasnici bile upisane fizičke osobe a te nekretnine nisu u postupku pretvorbe tuženika unesene u društveni kapital).

11.1. Prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - ZV), kojom je regulirana zaštita povjerenja u zemljišne knjige, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama Zakona. S obzirom na navedeni sadržaj zakonske odredbe i postavljena pitanja, valja poći od toga, može li ovlaštenik prava iz društvenog vlasništva postupati u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, znajući da nekretnine koje su upisane u zemljišne knjige ne može unijeti u društveni kapital u postupku pretvorbe.

12. Nije u ovoj parnici sporno da predmetne nekretnine nisu unesene u društveni kapital u postupku pretvorbe tuženika. Naime, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi kako je tuženik imao izvanknjižno pravo korištenja predmetnih nekretnina, a pri čemu prvostupanjski sud obrazlaže da nema dokaza o tome da bi i te nekretnine činile društveni kapital tuženika u postupku pretvorbe.

12.1. Društveno je poduzeće (prije donošenja zakona kojim je vršena pretvorba prava društvenog vlasništva) moglo imati pravo korištenja na svim vrstama nekretnina, međutim, te nekretnine nisu mogle činiti društveni kapital u postupku pretvorbe. Prije započete pretvorbe društvenih poduzeća, doneseni su zakoni kojima je izvršena pretvorba prava vlasništva (Zakon o šumama i Zakon o poljoprivrednom zemljištu) temeljem kojih su šume i šumsko zemljište te poljoprivredno zemljište postali vlasništvo Republike Hrvatske, pa slijedom toga te nekretnine više nisu mogle biti predmet pretvorbe.

12.2. Tuženik je konstituiran u postupku pretvorbe društvenih poduzeća. Stoga je u tom postupku trebao biti formiran pretvorbeni kapital društva, u koji su ulazili prava društva, imovina društva, uključujući i nekretnine. Društvena su poduzeća u postupku pretvorbe morala priložiti podatke i dokaze o pravu korištenja nekretnina u smislu odredbe čl. 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Samo su takve nekretnine mogle ući u pretvorbeni kapital poduzeća. Sve su ostale nekretnine, u smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96) prenesene u tadašnji Fond za privatizaciju odnosno postale vlasništvo Republike Hrvatske po samom zakonu.

Tako niti izvanknjižno vlasništvo tuženika (čije postojanje utvrđuju nižestupanjski sudovi) nije moglo nastaviti egzistirati nakon pretvorbe prava društvenog vlasništva.

12.3. Stoga, ako je tuženik imao izvanknjižno pravo korištenja nekretnina, u trenutku pretvorbe, te bi nekretnine bile prenesene u Fond za privatizaciju, odnosno postale vlasništvo Republike Hrvatske.

13. Slijedom svega navedenoga, kada nekretnine nisu mogle ući u pretvorbeni kapital pravne osobe, jer su temeljem odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji postale vlasništvo Republike Hrvatske, tada pravna osoba ne može biti u dobroj vjeri kod stjecanja takvih nekretnina, pa se ne može niti pozvati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige u smislu odredbe čl. 122. ZV-a.

13.1. Time je i izneseno pravno shvaćanje kojim se odgovara na pitanja zbog kojih je revizija dopuštena te reaifrmirano pravno shvaćanje ovoga suda iz presude poslovni broj Rev-898/2023-2 od 28. studenoga 2023.

14. U konkretnom slučaju, ne bi se moglo primjenjivati načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, ni ukoliko su sporne nekretnine ex lege bile društveno vlasništvo (iako su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bile upisane fizičke osobe kojima su te nekretnine de facto nacionalizirane).

15. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje odlučno za ocjenu je li tuženik mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina odnosno jesu li te nekretnine bile u društvenom vlasništvu (ima li mjesta primjeni stjecanja prava vlasništva predmetnih nekretnina sukladno odredbama Zakona o privatizaciji i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća), ostalo je nepotpuno utvrđeno.

15.1. Valjalo je stoga, temeljem odredbe čl. 391. st. 7. odlučiti kao u izreci.

16. U ponovljenom će suđenju, nižestupanjski sudovi ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, vodeći računa o svemu navedenome.

17. Odlučivanje o troškovima ostavljeno je za konačnu odluku, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa