REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-708/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika Grad Rijeka, Rijeka, Korzo 16, OIB 54382731928, kojeg zastupa punomoćnica Jasenka Perković, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, radi ispravka upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3312/2021-3 od 12. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P- 375/2020-12 od 16. travnja 2021., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je Općinskom sudu u Rijeci, zemljišno- knjižnom odjelu ispraviti upis prava vlasništva na nekretnini oznake 13. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-13) - poslovni prostor u prizemlju zgrade u [adresa] koji se sastoji od dvije prostorije i wc-a površine 36 m2, u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] kuća broj 71 u [adresa] površine 73 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] odgovara novoformiranoj nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] etaža 13., neodređeni dio, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) na način da na istom upiše pravo vlasništva tužitelja uz istodobno brisanje vlasništva tuženika po pravomoćnosti presude (toč. I.) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 kn (toč. II.).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 262/2023-2 od 1. ožujka 2023., dopustio je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Znači li okolnost što izvanknjižni nositelj prava u društvenom vlasništvu ne raspolaže pisanim ugovorom ili drugom pisanom ispravom o prijenosu prava upravljanja, raspolaganja odnosno korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, da izvanknjižnom nositelju tih prava na toj nekretnini nije preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja u društvenom vlasništvu na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih zakonom propisanih pretpostavki, iako se isključivo tuženik nalazi putem pravnih prednika u neometanom poštenom posjedu prijepora kontinuirano preko pedeset godina te je tijekom cijelog razdoblja posjedovanja kontinuirano ostvarivao sadržaj prava upravljanja, korištenja, odnosno raspolaganja na prijeporu, te ima li izvanknjižni nositelj navedenih prava u društvenom vlasništvu zbog navedene okolnosti pravo na zaštitu temeljem čl. 364. st. 6. ZVDSP-a?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je protiv navedene presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. U odnosu na pravno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije tuženik se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 39/2006 od 1. listopada 2009., Rev-x 1131/2017 od 16. travnja 2019., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6663/2017 od 11. ožujka 2020., Pž 4224/2012 od 2. prosinca 2015 i Pž 7650/2014 od 17. listopada 2017., navodeći da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja zauzetog u navedenim odlukama.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi ispravka upisa vlasništva na nekretnini koja u naravi predstavlja poslovni prostor u prizemlju zgrade u [adresa] koji se sastoji od dvije prostorije i wc-a površine 36 m2, uz zahtjev za upis prava vlasništva tužiteljice.

10. Polazeći od nespornih činjenica, da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor bila upisana kao općenarodna imovina, a kao organ upravljanja bilo je upisano poduzeće Jadranska slobodna plovidba Split, kojeg je pravni slijednik trgovačko društvo Jadroplov d.d. Split, koje navedeni poslovni prostor nije unijelo u procjenu temeljnog kapitala prilikom pretvorbe, nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:

- da pravni prednik tuženika nije bio nositelj prava upravljanja korištenja ili raspolaganja spornom nekretninom, pa da bi se na temelju odredbe čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) tuženik mogao upisati kao vlasnik u zemljišnim knjigama;

- da činjenica davanja predmetnog poslovnog prostora u zakup na temelju odredaba Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Službeni list FNRJ“, broj 16/1959, kasnije „Narodne novine“, broj 52/71 i 91/96) i to od strane Poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama u Rijeci odnosno Skupštine Općine Rijeka, Komisije za davanje u zakup poslovnog prostora nije dokaz o valjanom prijenosu prava korištenja, raspolaganja i upravljanja s upisanog ovlaštenika, poduzeća Jadranska slobodna plovidba Split na prednike tuženika;

- da se davanjem predmetnog poslovnog prostora u zakup po navedenim tijelima za koja tuženik tvrdi da su njegovi prednici nije s upisanog nositelja prava upravljanja predmetnom nekretninom prenijelo pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja na tuženikove prednike niti isto znači u cijelosti vršenje prava korištenja, upravljanja i raspolaganja što je činilo sadržaj prava društvenog vlasništva jer ugovori o zakupu nisu dokaz te odlučne činjenice;

- da je tužiteljica na temelju zakona stekla pravo vlasništva poslovnog prostora sukladno odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00);

- da je pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji je postao vlasnikom predmetne imovine, bila Agencija za upravljanje državnom imovinom, a da je odredbom čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 145/10 i 70/12) propisano da vlasnik takvih nekretnina postaje Republika Hrvatska.

11. Revident u reviziji smatra da takva pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu pravilna i da su u suprotnosti sa već zauzetim pravnim shvaćanjem ovoga suda da se i bez formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja.

12. S obzirom na postavljeno pitanje, suština spornog odnosa u revizijskom stupnju postupka ogleda se u pitanju jesu li prednici tuženika stekli izvanknjižno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom na temelju toga što su za poslovni prostor sklapali ugovore o zakupu u vrijeme kada je upisani nositelj tog prava bilo društveno poduzeće Jadranska slobodna plovidba Split.

13. Ovaj sud je u brojim odlukama (primjerice broj Rev 1218/2022-2 od 21. prosinca 2022., Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019., Rev-x 196/2016 od 19. travnja 2017. i dr.) izrazio pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva. No, u ovoj pravnoj stvari ne radi se o stjecanju tog prava od strane društvenog poduzeća niti je tužbeni zahtjev prihvaćen iz razloga jer tuženik ne raspolaže pisanim ugovorom ili drugom pisanom ispravom o prijenosu prava upravljanja, raspolaganja i korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, već iz razloga što tuženik (neovisno o tomu što njegov prednik nije bio upisan kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja) u smislu odredbe čl. 364. st. 6. ZVDSP-a nije dokazao, da je time što je sklapao ugovore o zakupu poslovnog prostora, izvanknjižno stekao navedeno pravo te da je sporni poslovni prostor ex lege prešao u vlasništvo tužiteljice.

14. Iako je u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1967. Jadranska slobodna plovidba Split bila upisana kao organ prava upravljanja, ugovori o zakupu poslovnog prostora zaključeni su sa stambenim poduzećem (pravnim prednicima tuženika) jer je to poduzeće tada zaključivalo ugovore o zakupu poslovnih prostorija u društvenom vlasništvu, a na temelju tada važećih propisa i to Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu („Službeni list SFRJ“, broj 35/65 i 50/68, kasnije „Narodne novine“, broj 52/71 i 52/74 - dalje: Osnovni zakon o privrednom poslovanju) i Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Službeni list SFRJ“, broj 11/65, 57/65, kasnije „Narodne novine“, broj 52/71 i 91/96).

15. Odredba čl. 29. st. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju glasi:

„Stambeno poduzeće zaključuje ugovor o zakupu poslovnih prostorija sa zakupcima kojima su na zakonom propisani način izdate u zakup poslovne prostorije.“ dok je čl. 9. propisano „Stambenim zgradama, u smislu ovog zakona smatraju se zgrade koje su u cjelini ili pretežno namijenjene za stanovanje i ako se koriste u tu svrhu, kao i zgrade koje nisu namijenjene za stanovanje, ali se pretežnim dijelom koriste u tu svrhu.“.

16. Prema čl. 6. st. 1. (čl. 4.) Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, poslovnom prostorijom, bez obzira da li se nalazi u poslovnoj ili stambenoj zgradi, smatra se jedna ili više prostorija, namijenjenih vršenju poslovne djelatnosti jednog korisnika, što u pravilu čine građevinsku cjelinu i imaju posebni glavni ulaz.

17. Kako su ugovore o zakupu od 1967. prednici tuženika sklapali na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, to proizlazi da su isti bili organizacije za gospodarenje stambenim zgradama, te da su postupali u skladu sa zakonskim ovlaštenjima.

18. Naime, Osnovnim zakonom o privrednom poslovanju propisano je tko se smatra organizacijom za gospodarenje stambenim zgradama, način rada i djelatnost tih organizacija.

19. Tako je odredbom čl. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano da se u okviru svake organizacije za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu osniva fond stambenih zgrada u koji se unose stambene zgrade i druga sredstva određena tim zakonom, a prema čl. 17. istog zakona poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama (dalje: stambeno poduzeće) može osnovati društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija.

20. Prema čl. 8. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, organizacijama za gospodarenje stambenim zgradama smatraju se poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama, jedinice radnih organizacija za gospodarenje stambenim zgradama i jedinice za gospodarenje stambenim zgradama osnovane po odredbama glave XVIII. Osnovnog zakona o poduzećima.

21. Odredbama čl. 22. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano je da društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija može na osnovi ugovora unijeti stambenu zgradu ili novčana sredstva u fond stambenih zgrada stambenog poduzeća koja je osnovala druga društveno-pravna osoba, u kojem slučaju ima ista prava i dužnost kao i osnivač stambenog poduzeća, a ugovorom se moglo predvidjeti da prenosilac sredstava ima pravo da u rokovima i na način utvrđen ugovorom traži da mu stambeno poduzeće vrati ta sredstva ili njihovu vrijednost.

22. Prema odredbi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju ako društveno politička zajednica, radna ili druga organizacija koja je izgradila ili po drugoj osnovi stekla stambene zgrade, ne osnuje organizaciju za gospodarenje stambenim zgradama ili ne prenese te stambene zgrade u fond stambenih zgrada druge organizacije za gospodarenje stambenim zgradama do 1. siječnja 1966., te stambene zgrade unose se u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama koju je osnovala općina na čijoj se teritoriji one nalaze.

23. Kako je Jadranska slobodna plovidba Split upisana kao organ upravljanja na temelju pravomoćnog rješenja Narodnog odbora Općine Sušak broj 6165/61 od 20. listopada 1961., to tvrdnje tuženika da od 1967. upravlja, posjeduje i raspolaže predmetnim poslovnim prostorom treba sagledati u okviru roka iz čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, slijedom čega proizlazi da su pravni prednici tuženika upravo od 1967. sklapali ugovore o zakupu prema odredbama Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. No, to ne znači da je tuženik time stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja, jer na temelju odredbi tog Zakona tuženik nije stekao pravo koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim poslovnim prostorijama (nosilac prava davanja u zakup) u smislu naprijed navedenih odredbi Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. Ovo stoga jer se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama prema odredbi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju ne prenosi i pravo davanja poslovnih prostora u toj stambenoj zgradi na korištenje, već je osnova prijenosa tog prava ugovor, budući da je čl. 19. tog Zakona propisano da se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada ne prenosi pravo davanja na korištenje stanova u toj stambenoj zgradi, ako ugovorom nije drugačije određeno.

24. Iz spisa proizlazi da tuženik nema pisani ugovor ili drugi akt kojim je na njega ili na njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja predmetnom nekretninom, pa to što je faktično raspolagao istom i davao je u zakup tuženik time nije dokazao da je stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja na predmetnom poslovnom prostoru, kako to pogrešno smatra tuženik, već to pravo i dalje ima ona organizacija koja je unijela stambenu zgradu u fond stambenih zgrada stambenog poduzeća.

25. S obzirom da je sukladno odredbi čl. 364. st. 6. ZVDSP-a tuženik trebao dokazati da je izvanknjižni nositelji prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da iz isprava priloženih spisu to ne proizlazi te da tuženik drugim dokazima nije dokazao prijenos tog prava s upisanog nositelja tog prava u zemljišnim knjigama na svoje prednike, jer ugovori o zakupu nisu dokaz te odlučne činjenice.

26. Pritom u ovoj pravnoj stvari treba imati na umu i odredbu čl. 390. st. 1. ZVDSP-a prema kojoj odredbi je izričito propisano da se odredbe čl. 360. do 365. tog Zakona (dakle i odredba čl. 364. st. 6. ZVDSP) ne odnose na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Naime, prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji stvari koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se u Hrvatski fond za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu. Sporna nekretnina nije unesena u društveni kapital trgovačkog društva Jadroplov d.d. Split prilikom pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća pa u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 364. st. 6. ZVDSP-a da bi se tuženiku priznalo vlasništvo sporne nekretnine.

27. Ni na temelju odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, broj 90/92, 94/93 i 117/93) ne može se promijeniti vlasničkopravni status predmetne nekretnine. Naime, navedena zakonska odredba govori o preuzimanju stvari, financijskih sredstava, prava i obveza, ali to ne znači da je tužitelj time stekao pravo vlasništva na nekretninama na kojima njegov prednik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo.

28. Slijedom svega naprijed navedenog odgovoreno je i na postavljeno pitanje.

29. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa