REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-528/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari maloljetne tužiteljice ĐS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa majka i zakonska zastupnica RS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te RS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika IS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Puh, odvjetnik u Puli, Leharova 1/II, radi utvrđivanja očinstva, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-1281/2021-2 od 29. studenoga 2021. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob- 442/2008 od 10. studenoga 2020., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-1281/2021-2 od 29. studenoga 2021. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-442/2008 od 10. studenoga 2020. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase:

1) Je li sudac dužan zastati s radom na predmetu čim sazna da postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost (članak 71. točka 7. Zakona o parničnom postupku), a nakon što sudac sam obavijesti stranke da će podnijeti svoj zahtjev radi odlučivanja o izuzeću koji bude usvojen ili je ovlašten donijeti rješenje kojim istodobno odbija prijedlog stranke za ponavljanje postupka te podnijeti zahtjev za izuzeće predsjedniku suda koji bude usvojen;

2) Može li zato što protivnu stranku (maloljetno dijete) nije zastupao posebni skrbnik i dijete nije saslušano u sudskom postupku žalbu izjaviti i na navedene nezakonitosti ukazivati bilo koja stranka u postupku jer u sudskom postupku treba uvijek utvrditi najbolji interes djeteta i omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje; 3) Treba li sud u postupku imenovati novog posebnog skrbnika djetetu ako se u postupku nitko ne očituje u njegovo ime, a u skladu s člankom 12. Konvencije o pravima djeteta imenovati posebnog skrbnika djetetu koji-a će zastupati djetetova prava i interese u sudskom postupku;

4) Treba li dijete sudjelovati u postupcima osporavanja/utvrđivanja očinstva; 5) Ima li povreda prava iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života prednost pred zakonskim razlozima iz članka 421. ZPP radi kojih se može tražiti ponavljanje postupka; 6) Treba li drugostupanjski sud ocijeniti sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja;

7) Je li dopušteno podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka zbog novih činjenica i dokaza u odnosu na materijalnopravnu osnovu (meritum) ili je dopušteno podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka zbog novih činjenica i dokaza i u odnosu na procesna pravila koja su usmjerena na odbacivanje tužbe kao povoljnije odluke za tuženika od odluke o prihvaćanju tužbenog zahtjeva?

3. Tuženik smatra da naznačena pitanja valja ocijeniti važnim u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog nepodudarnosti s praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske i neujednačene prakse drugostupanjskih sudova, kao i zbog potrebe razvoja sudske prakse.

4. Tužiteljice nisu odgovorile na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

5. Tuženik je zatražio ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj III P-442/2008 od 9. siječnja 2015. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ob-25/15 od 23. travnja 2015., a koja je donesena na temelju odredaba članka 294. i 295. Obiteljskog zakona ("Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/15 - dalje: ObZ). Tom je presudom odlučeno da će maloljetna tužiteljica živjeti s majkom i da će majka o njoj samostalno skrbiti, kao i o uzdržavanju maloljetne tužiteljice od strane oca. Ova je presuda donesena nakon što je u postupku ranije donesenom pravomoćnom djelomičnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-442/08 od 16. ožujka 2012. (potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-66/12 od 4. veljače 2015.) tuženik utvrđen ocem maloljetne tužiteljice ĐS, a presuda je utemeljena na rezultatima medicinskog vještačenja DNA analize na temelju kojih je utvrđeno s vjerojatnošću od 99,99999% da je tuženik otac maloljetne tužiteljice ĐS.

6. Predmetni je prijedlog za ponavljanje postupka tuženik utemeljio na odredbi članka 421. stavka 1. točaka 3. i 10. ZPP kojima je propisano da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno okončan može na prijedlog stranke ponoviti ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno (točka 3.), odnosno ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Naime, tuženik tvrdi da je pribavio nove dokaze koji upućuju na to da su tužiteljice u vrijeme vođenje postupka imale prebivalište u [adresa], pa da za suđenje u ovoj pravnoj stvari nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, već u Bosni i Hercegovini, kao i da bi ta okolnost mogla imati utjecaja na visinu troškova uzdržavanja jer da su troškovi života u Bosni i Hercegovini niži nego u Republici Hrvatskoj, pa da bi to utjecalo na njegovu obvezu uzdržavanja koja bi u tom slučaju bila manja.

7. Sudovi su prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka odbili jer su ocijenili da za to nisu ostvarene zakonske pretpostavke.

7.1. U odnosu na razlog iz točke 3. stavka 1. članka 421. ZPP, ocijenjeno je da prigovore koji se tiče nepravilnosti u zastupanju može iznositi samo stranka koje se ti nedostaci u zastupanju tiču (u konkretnom slučaju maloljetna tužiteljica). No i kad bi tuženik bio ovlašten iznositi ovakve prigovore, prema ocjeni nižestupanjskih sudova, ni tada njegov prijedlog ne bi bio osnovan jer je u postupku utvrđeno da je maloljetna tužiteljica bila pravilno zastupana zato što ju je tijekom postupka zastupala njezina majka i zakonska zastupnica, a za njezino zastupanje po posebnom skrbniku nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 167. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/16 - dalje: ObZ/03) koji se u postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 552. stavka 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 - dalje: ObZ/15).

7.2. U odnosu na razlog iz točke 10. stavka 1. članka 421. ZPP, prijedlog je odbijen zbog toga što tuženik u prijedlogu ponavlja sve iznesene činjenice i navodi iste dokaze koje je predlagao tijekom pravomoćno okončanog postupka, a ne iznosi nove činjenice i nove dokaze na temelju kojih bi za njega mogla biti donesena povoljnija odluka u pogledu merituma spora da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Naime, u postupku je utvrđeno, na temelju podataka iz Jedinstvenog registra osoba MUP-a RH, da su obje tužiteljice tijekom postupka imale uredno prijavljeno prebivalište u [adresa], dok je ocijenjeno da eventualna boravišta u drugim zemljama ne predstavljaju takvu činjenicu koja bi mogla utjecati na stvarnu i mjesnu nadležnost. Osim toga, sudovi su cijenili da tijekom postupka čije se ponavljanje traži nije istican prigovor nenadležnosti suda, kao ni da eventualna nenadležnost suda nije razlog za ponavljanje postupka u smislu odredbe članka 421. stavka 1. ZPP.

8. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a niti Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da bi reviziju valjalo dopustiti zbog potrebe razvoja prava zato što pobijano rješenje ne odstupa od standarda zaštite ljudskih prava uspostavljenih u nacionalnom i nadnacionalnom pravu, kao ni od standarda pravne prakse europskih ili domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava predlagatelja na koja ukazuje naznačenim pitanjima.

9. Naime, prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

10. Prvim naznačenim pitanjem predlagatelj ukazuje da je u postupku nakon donošenja pobijanog rješenja u prvom stupnju zatražio izuzeće uredujuće sutkinje prvostupanjskog suda Anđelke Rađe koji je zahtjev odbačen kao nedopušten raspravnim rješenjem od 4. prosinca 2020. na temelju odredbe članka 73. stavka 2. točke 2. ZPP. Naime, radilo se o četvrtom zahtjevu tuženika za izuzeće spomenute sutkinje, dok je prvi zahtjev od 21. prosinca 2017. odbijen rješenjem predsjednice prvostupanjskog suda broj 29 Su-3699/2017 od 15. siječnja 2018, drugi zahtjev od 25. svibnja 2018. je također odbijen rješenjem predsjednice suda broj 29 Su- 1645/2018 od 29. kolovoza 2018., dok je treći zahtjev podnesen 22. listopada 2019. odbijen rješenjem broj 29 Su-45/20 od 29. srpnja 2020. Razlozi za odbijanje svih zahtjeva u bitnom se svode na zaključak da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju o postojanju okolnosti i opravdanosti razloga koji bi doveli u sumnju rad sutkinje i bili od utjecaja na donošenje odluke u predmetu. Tuženik je, pored toga, do tada dva puta bezuspješno tražio i svrhovitu delegaciju prvostupanjskog suda, a uredujuću je sutkinju Anđelku Rađu prijavio i Sudačkom vijeću Županijskog suda u Splitu radi povrede Kodeksa sudačke etike. To je tijelo odlukom broj Sv-3/2019-3 od 24. veljače 2020. utvrdilo da njegova pritužba nije osnovana jer nije utvrđena povreda Kodeksa sudačke etike, a protiv te odluke tuženik je izjavio prigovor o kojem je trebalo odlučiti Etičko vijeće. Osim toga, tuženik je u podnesku od 3. prosinca 2020. dostavio i podnesak kojeg je uputio Županijskom sudu u Splitu, Kazneno - istražni odjel za provođenje dokaznih radnji kojim preuzima kazneni progon prijavljenih među kojima je i sutkinja Anđelka Rađa.

10.1. U takvim je okolnostima sutkinja Anđelka Rađa zatražila svoje izuzeće dopisom od 9. prosinca 2020. koji je zahtjev rješenjem predsjednice prvostupanjskog suda broj 29 Su-2393/2020 od 30. lipnja 2021. prihvaćen jer je ocijenjeno da konstantno izražavanje stranke u sumnju na nepristranost suda te okolnost da je stranka prijavila sutkinju Sudačkom vijeću zbog povrede kodeksa sudačke etike mogu stvoriti između sutkinje i stranke određeni animozitet koji potencijalno može utjecati na objektivno odlučivanje.

10.2. Naprijed navedene okolnosti, međutim, ne čine prvo postavljeno pitanje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni najprije zbog toga što iz sadržaja prijedloga kao ni iz njegovih priloga ne proizlazi da je u istim ili sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima o pravu koje je predmet pobijanog rješenja (pravo na ponavljanje postupka) u nekom drugom sudskom postupku odlučeno na drugačiji način nego što je o tome odlučeno pobijanim rješenjem po prijedlogu tuženika. Osim toga, valja uočiti da je pobijanim rješenjem donesenim u prvom stupnju 10. studenoga 2020. (revizija se istina podnosi protiv drugostupanjske odluke, ali se uzima da prvostupanjska i drugostupanjska odluka čine cjelinu) odlučeno o prijedlogu tuženika za ponavljanje postupka koji je predan na poštu 18. listopada 2019., a zaprimljen kod prvostupanjskog suda 22. listopada 2019. Ročište, pak, od 4. prosinca 2020. na kojem je odbačen četvrti zahtjev tuženika za izuzeće sutkinje Rađa i odbijen prijedlog tuženika za delegaciju Općinskog suda u Splitu održano je "povodom prijedloga tuženika za ponavljanjem postupka podnesenog ovom sudu 5. lipnja 2020.", kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika s tog ročišta (list 1467 spisa).

10.3. Budući da je nakon donošenja prvostupanjskog rješenja sutkinja Rađa na temelju podneska tuženika od 3. prosinca 2020. stekla saznanje da je protiv nje tuženik preuzeo kazneni progon, njezin zahtjev za izuzeće od 9. prosinca 2020. ne može opravdano biti protumačen povredom pristupa neovisnom sudstvu, kao aspektu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) odnosno članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) na koje ukazuje tuženik prvim naznačenim pitanjem.

10.4. Naime, zahtjev sutkinje za izuzeće je uslijedio tek nakon saznanja za kazneni progon, pa se ne može uzeti da je okolnost što je sutkinja donijela rješenje od 10. studenoga 2020., a tek gotovo mjesec dana nakon toga zatražila svoje izuzeće koji je zahtjev prihvaćen, povrijedila pravo tuženika na pristup neovisnom sudu. Sučevo podnošenje zahtjeva za vlastitim izuzećem nakon saznanja za okolnost da stranka poduzima radnje usmjerene na kazneni progon tog suca u vrijeme dok još traje postupak, ne upućuje na pristranost suca niti opravdano pobuđuje sumnju u njegovu sposobnost da svoje mišljenje izraženo u odluci koja je donesena prije tog saznanja zasniva na činjenicama koje su iznesene u postupku, a ne na temelju opterećenosti pritiskom ili neprijateljskim stavom. U tom smislu postupanje prvostupanjskog suda ne odstupa od standarda tumačenja prava na pristup neovisnom sudu kao aspektu prava na pravično suđenje koji su dostignuti u praksi Europskog suda za ljudska prava uključujući i onu na koju tuženik ukazuje kao razlog važnosti prvog naznačenog pitanja.

11. Drugo, treće i četvrto pitanje također nemaju potrebno obilježje važnosti jer ukazuju na nepravilnosti u zastupanju maloljetne tužiteljice ĐS, kao i na okolnost da maloljetna tužiteljica nije u postupku saslušana. Sve kad bi tuženik i bio ovlašten, u okviru tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, isticati nepravilnost u zastupanju maloljetne tužiteljice i općenito isticati nepravilnosti u vezi sa sudjelovanjem maloljetnog djeteta u postupku u kojem je dijete tuženiku protivna stranka, valja istaći da su sudovi detaljno, relevantno, ozbiljno i dostatno obrazložili razloge za zaključak da je maloljetna tužiteljica bila u postupku valjano zastupana i da su sva njezina procesna prava bila dostatno zaštićena. No revizijski sud ocjenjuje pravilnom ocjenu nižestupanjskih sudova da se tuženik ne može opravdano pozivati na povredu prava na pravično suđenje zbog nepravilnosti u zastupanju maloljetne tužiteljice i općenito načina njezina sudjelovanja u postupku jer se na povredu ovog konvencijskog prava može opravdano pozivati samo ona stranka kojoj je ovo pravo povrijeđeno, a pravo na pravično suđenje zbog nepravilnosti u zastupanju maloljetne tužiteljice i načina njezina sudjelovanja u postupku, sve da one i postoje, a nije utvrđeno da postoje, ne bi predstavljale povredu prava na pravično suđenje tuženika, već eventualno maloljetne tužiteljice.

12. Isto se odnosi i na povredu konvencijskog i ustavnog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka 8. stavka 1. EKLJP i članka 35. stavka 1. Ustava RH koje svakome jamči pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Tuženik ukazuje na ovu povredu kroz peto naznačeno pitanje smatrajući u bitnom da u postupku nije zaštićen najbolji interes maloljetnog djeteta u vezi s njezinim saznanjem o njezinu podrijetlu. Međutim, predlagatelju s tim u vezi valja odgovoriti da je postupak radi utvrđivanja očinstva pravomoćno okončan, a pobijana odluka se i ne odnosi na pitanje utvrđivanja očinstva, već na druga pitanja o kojima se adhezijski odlučuje u postupcima radi utvrđivanja očinstva (nakon što očinstvo bude utvrđeno). I ostali navodi kojima se kroz peto naznačeno pitanje ukazuje na povredu ovog konvencijskog prava tiču se zapravo prava tuženika na osporavanje očinstva, ali o tome se nije ni odlučivalo pobijanim rješenjem, pa utoliko ni ovo pitanje nema potrebno obilježje važnosti.

13. Istu pravnu sudbinu slijede šesto i sedmo naznačeno pitanje zato što šesto pitanje sugerira da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode, što nije točno jer su sudovi za sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja dali relevantne, ozbiljne, razborite i dostatne razloge. S druge strane, sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u bitnom otkriva da tuženik nije zadovoljan razlozima koje je drugostupanjski suda dao odgovarajući na njegove žalbene navode, ali to ne čini ovo pitanje važnim. Sedmo pitanje ukazuje da je sud trebao odbaciti tužbu zbog apsolutne nenadležnosti po osnovi netočne tvrdnje da su tužiteljice imale prebivalište u [adresa], a ne u Republici Hrvatskoj. Međutim, kako su sudovi utvrdili da su tužiteljice imale prebivalište upravo u [adresa], ni ovo pitanje nije važno u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP.

14. U takvim je okolnostima, na temelju odredbe članka 392. st. 1. i 6. i čl. 387. stavka 5. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil