Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice A. C. (OIB:…) iz R. I., S. B. d. T., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja S. Đ. (OIB:…), R. I. C. (OIB:…) i mlt. D. Đ. (OIB:…), kojega zastupa otac i zakonski zastupnik S. Đ., svi iz Z., svi zastupani po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-35/2021-77 od 12. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-35/2021-77 od 12. lipnja 2024. u točki I izreke te dijelu točke III izreke kojim tužiteljici-protutuženici nisu dosuđeni troškovi parnice.

II Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-35/2021-77 od 12. lipnja 2024. u točki I izreke te dijelu točke III izreke kojim tuženicima-protutužiteljima nisu dosuđeni troškovi parnice.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu citiranom u izreci odlučeno je: "I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

"Nalaže se tuženicima S. Đ., R. I. C. i mlt. D. Đ. da isele iz nekretnina koje se nalaze upisane u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu i to : 1.ETAŽA 2634/10000 – stan S 1 u podrumu i prizemlju površine 115,29 m2, kućnog vrta oznake KV 1 u dvorištu površine 142,78 m2, parkirališnog mjesta PM 3 u dvorištu površine 11,00 m2, parkirališnog mjesta PM 4 u dvorištu površine 11,00 m2, spremišta SP 2 u podrumu površine 3,14 m2, u planu posebnih dijelova označeno žutom bojom, a koji se nalaze na k.č.br. 1586/5 u naravi stambena zgrada br. 3 i dvorište K. O., površine 690 m2, upisanog u zk.ul.br. 7116/Poduložak 1 k.o. R., a kojima pripada suvlasnički dio zemljišta i zajedničkih dijelova i uređaja zgrade povezanih stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine temeljem odredaba čl. 68. i čl. 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, i da iste slobodne od osoba i svojih osobnih stvari predaju u posjed tužiteljici A. C., te da tužiteljici nadoknade trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da otkaz Ugovora o najmu sklopljenog dana 5. kolovoza 2013. između tužiteljice A. C. kao najmodavca s jedne strane i prvotuženika S. Đ. kao najmoprimca s druge strane, koji je tužiteljica A. C. priopćila prvotuženiku S. Đ. pismenom od 7. svibnja 2014., nije pravno valjan i da ne proizvodi pravne učinke, te da je Ugovor o najmu sklopljen 5. kolovoza 2013. između tužiteljice A. C. kao najmodavca s jedne strane i prvotuženika S. Đ. kao najmoprimca s druge strane, bio na pravnoj snazi na dan 7. svibnja 2014.

Nalaže se tužiteljici-protutuženici A. C. u roku od 15 dana tuženicima- protutužiteljima S. Đ., R. I. C. i mlt. D. Đ., naknaditi parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja pa sve do isplate."

III Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Protiv točke I i dijela točke III navedene presude, kojom joj nisu dosuđeni troškovi parnice, tužiteljica-protutuženica A. C. (dalje: tužiteljica) je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda u tom dijelu preinači, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, traži troškove žalbenog postupka.

3. Tuženici-protutužitelji 1/S. Đ., 2/R. I. C. i 3/mldb. D. Đ. (dalje: tuženici) podnijeli su žalbu protiv točke II i dijela točke III navedene presude, kojim im nisu dosuđeni troškovi parnice, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, traže troškove žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljice tuženici predlažu istu odbiti kao neosnovanu a tuženicima naknaditi trošak odgovora na žalbu, dok tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije ostvarena niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., budući da presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kao niti ona iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i 220. ZPP na koje se ukazuje u žalbi tuženika. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pri čemu se niti ne ističe koje to dokaze sud neosnovano ne bi proveo, dok je ocjena provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, a kako će biti nastavno obrazloženo.

8. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06, 46/08, 38/09, dalje: ZV), odnosno pravu vlasnika da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari.

8.1. Takvom zahtjevu tuženici se, kao posjednici, uspješno mogu suprostaviti isticanjem svog prava koje ih ovlašćuje na posjedovanje stvari (čl. 163. st. 1. ZV).

9. Odredbom čl. 164. st. 2. ZV propisano je pravo poštenog posjednika da zadrži stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi, i to nužni i korisni troškovi koje je imao. Iz navedenog također proizlazi, da je tuženik bio dužan određeno navesti nužne i korisne troškove koje je imao, kako je u konkretnom slučaju i postupio.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da je ovdje tužiteljica A. C. u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda zk.ul.br. 7116/Poduložak 1 k.o. R. uknjižena kao vlasnica sporne nekretnine opisane kao 1.ETAŽA 2634/10000 – stan S 1 u podrumu i prizemlju površine 115,29 m2, kućnog vrta oznake KV 1 u dvorištu površine 142,78 m2, parkirališnog mjesta PM 3 u dvorištu površine 11,00 m2, parkirališnog mjesta PM 4 u dvorištu površine 11,00 m2, spremišta SP 2 u podrumu površine 3,14 m2, u planu posebnih dijelova označeno žutom bojom, a koji se nalaze na k.č.br. 1586/5 u naravi stambena zgrada br. 3 i dvorište K. O., površine 690 m2,

- da je takvo vlasništvo tužiteljica stekla na temelju kupoprodajnog ugovora koji je 20.11.2008. sklopila s prodavateljem P. M. T. d.o.o., Z. za kupoprodajnu cijenu od 399.999,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su tužiteljica i prvotuženik tada bili u braku i živjeli u bračnoj zajednici (brak sklopljen 10.11.2001. u Italiji, a u međuvremenu razveden). Pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda od 22.3.2018. br. P-3758/14 odbijen je tužbeni zahtjev ovdje prvotuženika protiv ovdje tužiteljice za utvrđenje da su isti radom stekli imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu i to upravo ovdje spornu nekretninu, kao i da se ta nekretnina – bračna stečevina dijeli između njih tako da svakom pripada 1⁄2 dijela vlasništva iste. Iz obrazloženja citirane presude razvidno je da se ista temelji na utvrđenju da su tužiteljica i prvotuženik prilikom sklapanja braka regulirali pitanje vlasništva nad imovinom stečenom za vrijeme trajanja bračne zajednice i to tako da su se opredijelili za sustav podjele bračne imovine (koji je i predviđen talijanskim zakonodavstvom) prema kojem svatko od njih zadržava vlasništvo nad imovinom koju stekne za vrijeme trajanja braka,

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

- da su tužiteljica u svojstvu najmodavca i prvotuženik u svojstvu najmoprimca 5.8.2013. sklopili Ugovor o najmu gore opisanog stana i to na određeno vrijeme od 4 godine do 1.2.2017. U ugovoru stranke su navele da je ovdje tužiteljica knjižni vlasnik predmetne nekretnine koju daje u najam ovdje prvotuženiku uz mjesečnu najamninu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 350,00 EUR koja dospijeva na plaćanje za svaki mjesec unaprijed najkasnije do 20-tog u mjesecu, a uz to prvotuženik je bio dužan plaćati sve troškove tekućeg održavanja stana. Nesporno je i da je tužiteljica dopisom od 7.5.2014. prvotuženiku otkazala naznačeni Ugovor o najmu stana, navodeći da isti od mjeseca listopada 2013. nije podmirivao ugovorenu najamninu, te ga je ujedno pozvala na iseljenje u roku od 60 dana (pred prvostupanjskim sudom pod br. P-1398/21 /ranije P-6373/14/ vodi se i postupak između istih stranaka zbog isplate dužne najamnine),

- da su nesporno na nekretnini izvedeni određeni radovi, te je na uviđaju provedenom na nekretnini 13.12.2023. u prisutnosti stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo dipl. ing. Ž. Ž. prvotuženik naveo i pokazao radove koje je izvršio te je tako u bitnom naveo da je: 1. ugrađen i dobavljen novi bide s instalacijom u kupaonici i prizemlju, 2. na mjestu stare kade koja je puknula dobavljena i ugrađena nova kada, 3. ugrađen filter za vodu pred ulazom u stan, 4. u dvorištu izvedena instalacija vode i to iz dijela stana u podrumu pa sve do zapadnog zida dvorišta gdje se nalazi pipa, 5. u prizemlju je u kuhinji izvedena instalacija vode i odvodnje do sudopera i frižidera, 6. u dnevnoj sobi je spušten knauf-strop te je ugrađena rasvjeta od 12 W s transformatorom i rasvjetnim tijelima, 7. provedena je instalacija za TV i Internet u dvije sobe do utičnica koje su postojale, ali nije bilo razvoda, 8. u podrumu u garderobi također je izveden spušteni strop, izvedena struja, ugrađen transformator i rasvjetna tijela, 9. također je dovedena struja i ugrađene utičnice u spavaćoj sobi, u podrumu, demontiran je prozor, proširen otvor prema dvorištu, ugrađena su nova PVC staklena vrata, uređena fasada oko vrata i ugrađena vanjska i unutarnja granitna klupčica, 10. dvorište je prije 1-1,5 godina popločeno betonskim kockama umjesto travnjaka koji je do tada bio, pri čemu je tužiteljica osporila da bi dio tih radova izveo tuženik, odnosno da bi isti bili korisni,

- da vještak utvrđuje da su radovi rušenja i demontaže iznosili ukupno 400,00 EUR, zemljani radovi iznosili ukupno 402,00 EUR, betonski radovi iznosili ukupno 201,00 EUR, zidarski radovi ukupno iznosili 200,00 EUR, stolarski, bravarski i staklarski radovi ukupno iznosili 1.200,00 EUR, fasaderski radovi ukupno iznosili 200,00 EUR, kamenarski radovi ukupno iznosili 4.688,00 EUR, gips kartonski radovi ukupno iznosili 400,00 EUR, radovi na vodovodu, kanalizaciji i sanitarijama ukupno iznosili 1860,00 EUR, dok su elektroinstalaterski radovi ukupno iznosili 3.300,00 EUR. Zaključno, vještak navodi da procjena ulaganja I tuženika ukupno iznosi 12.851,00 EUR, dok s PDV-om od 25 % ona iznosi 16.063,75 EUR. Svim tim radovima je ujedno povećana vrijednost nekretnine, a od tih radova nužni radovi iznose 1.400,00 EUR, odnosno s PDV-om 1.750,00 EUR, dok korisni radovi iznose 11.451,00 EUR, a s PDV-om 14.313,75 EU.

11. Iz svega navedenoga proizlazi neosnovanost navoda tuženika o tome da bi ista nekretnina predstavljala bračnu stečevinu čiji bi vlasnik u 1⁄2 dijela bio i prvotuženik, a kako se prigovara i u žalbi, pa prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje, niti primijenio materijalno pravo u tom dijelu.

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

12. O istom je pravomoćno odlučeno u parnici prvostupanjskog suda posl. br. P- 3758/14., u kojoj je odbijen je tužbeni zahtjev ovdje prvotuženika protiv ovdje tužiteljice za utvrđenje da su isti radom stekli imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu i to upravo ovdje spornu nekretninu, kao i da se ta nekretnina – bračna stečevina dijeli između njih tako da svakom pripada 1⁄2 dijela vlasništva iste.

1/tuženik niti u ovom postupku nije ni na koji način dokazao da bi on platio 200.000,00 eur na ime kupovnine za sporni stan, dok su navodi žalbe o tome tko je koliko privređivao tijekom braka bespredmetni, jer je o bračnoj stečevini već pravomoćno odlučeno.

13. Nadalje, osnovano prvostupanjski sud zaključuje, da je otkaz najma bio pravno valjan. Prvenstveno je za istaknuti da sud navode tuženika da je predmet najma ustvari bio samo suvlasnički dio tužiteljice cijeni neosnovanim, a budući da suprotno proizlazi iz samog teksta ugovora, odnosno sasvim je neživotno i neuvjerljivo da prvotuženik koji je prema vlastitom iskazu pripremao tekst ugovora takvo određenje ne bi stavio u ugovor (u ugovoru je izričito navedeno da je tužiteljica knjižna vlasnica te nekretnine). Iz tih razloga u tom dijelu neprihvatljivi su iskazi svjedoka M. Đ. te 1/tuženika, odnosno suprotno tome prihvaćen je iskaz tužiteljice koja je iskazivala u skladu s tekstom Ugovora o najmu ujedno pojašnjavajući da je ugovorena najamnina bila niža od tržišne s obzirom da su tadašnji odnosi nje i prvotuženika usprkos rastavi bili prijateljski. Isto tako, prvotuženik ne osporava da od mjeseca listopada 2013. nije tužiteljici plaćao ugovorenu najamninu, ali navodi da je tako dužna najamnina na prijedlog tužiteljice prebijena s iznosom od 9.070,00 EUR koji je prvotuženiku pripadao s osnova police životnog osiguranja u I., a koji je 2011. podigla i koristila tužiteljica kao njegova opunomoćenica po računu.

13.1. Tužiteljica također ne osporava da je podigla i koristila taj iznos (o čemu je iskazivao i svjedok M. Đ.), ali osporava da bi se neplaćena najamnina prebijala s tim iznosom. Tuženici osim vlastitim iskazima ničim ne dokazuju svoje navode o tako izvršenom prebijanju, a s obzirom da to tužiteljica izrijekom poriče, sud takve navode nalazi nedokazanim i zato i neosnovanim.

14. Osim toga, prvotuženik istaknuto pravo zadržanja između ostaloga temelji i na postojanju takve tražbine prema tužiteljici, te osnovano zaključuje da je to u proturječju s gornjim navodima o prijeboju iste i najamnine čime bi ona na taj način prestala.

15. Naime, tražbina, prema čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), može prestati i prijebojem (kompenzacijom), a prijeboj, prema članku 196. ZOO, ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju.

15.1. U konkretnom slučaju iz provedenih dokaza ne proizlazi, da je takva izjava dana jer je tužiteljica isto osporila.

15.2. Upravo zato, što tražbina zbog neplaćanja najamnine nije prestala prijebojem, sud je istu imao na umu prilikom istaknutog prigovora retencije, pa u istom nema nikakve proturječnosti, suprotno žalbenim navodima tuženika.

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

16. U skladu s navedenim, osnovano sud zaključuje da je zbog neplaćanja najamnine od mjeseca listopada 2013. (čime je prvotuženik svakako više od dva puta postupio protivno Ugovoru zbog čega nije trebala opomena) tužiteljica prvotuženiku valjano otkazala Ugovor o najmu u skladu s odredbama Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", br. 91/96., 48/98., 66/98. i 22/06.) te je nakon proteka ugovorenog otkaznog roka od 60 dana (koji je otprilike istekao protekom mjeseca kolovoza) prvotuženiku prestalo pravo po toj osnovi koristiti spornu nekretninu-stan, odnosno bio bi dužan iseliti iz iste zajedno s osobama koje su se s njegovim dopuštenjem također nalazile u stanu (drugo i trećetuženici).

17. U odnosu na istaknuti prigovor retencije, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da je prvotuženik dokazao trošak demontaže stare kade u kupaonici u koji je uključen utovar i odvoz na deponij u iznosu od 100,00 EUR (nužni trošak), zatim trošak zemljanih radova strojnog iskopa površinskog sloja zemlje s odvozom na deponiju u iznosu od 402,00 EUR (korisni trošak), trošak vodovoda, kanalizacije i sanitarija u vidu dobave i postave nove instalacije vodovoda i odvodnje za bide i postavljanje novog bidea u iznosu od 130,00 EUR, dobave i postava instalacije vodovoda i odvodnje iz dijela stana u iznosu od 200,00 EUR, dobava i montaža filtera za vodu ispred ulaza u stan u iznosu od 80,00 EUR, dobava i postava nove instalacije vodovoda i odvodnje u kuhinji u iznosu od 150,00 EUR te dobava i postave nove instalacije vodovoda i odvodnje za novu kadu u iznosu od 1.300,00 EUR (sve korisni trošak osim potonjeg koji je nužni), dakle ukupno iznos od 2.362,00 EUR bez PDV-a, a s PDV-om iznos od 2.952,50 EUR.

17.1. Navedeno utvrđenje potvrđuju i priležeće ponude za izvođenje takvih radova koje je upravo na ime prvotuženika izdalo društvo V. d.o.o., Z. u travnju i svibnju 2010., odnosno i stanje zatečeno na očevidu te nalaz i mišljenje vještaka. Nastali trošak preostalih ulaganja pobrojanih u nalazu i mišljenju vještaka prvotuženik nije dokazao, s time da je npr. većinu tih radova izvela tvrtka P. d.o.o., Z., ali takav trošak očito nije podmirio prvotuženik već društvo R. s. p. d.o.o. što je i razvidno iz priležećeg računa br. 013-09 od 13.7.2009. na iznos od tadašnjih 57.851,26 kn koji glasi na to društvo, odnosno što u svom iskazu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv potvrđuje i svjedok I. Š. koji je bio vlasnik tvrtke P. d.o.o. U odnosu na trošak popločenja dvorišta koji je nastao tek otprilike 2022., dakle u vrijeme kada je prvotuženik već bio nepošteni posjednik nekretnine (budući da je ovu tužbu za iseljenje zaprimio u siječnju 2015.), isti bi imao pravo na naknadu tog troška samo ako bi bio nužan i tužiteljici kao vlasnici (čl. 165. st. 3. ZV-a), a što ovdje svakako nije slučaj. Nastavno, prvotuženik je prema nalazu suda dokazao i troškove koje se odnose na uređenje i izradu travnjaka te dodatne radove na uređenju okoliša sve na toj nekretnini u iznosu od 1.615,84 EUR (tadašnjih 12.174,54 kn), a s obzirom da to proizlazi i iz priležećeg računa br. 10-078-071 koje je na taj iznos prvotuženiku izdalo za te radove društvo E. d.o.o., Z., a što je sve u svom iskazu koji je prihvaćen kao životan i logičan potvrdio i svjedok M. L., vlasnik tog društva. Osnovana je i tražbina koju faktično niti tužiteljica ne osporava, a odnosi se na isplaćeni iznos s police životnog osiguranja prvotuženika u nespornom iznosu od 9.070,EUR koji je tužiteljica utrošila, a nije ga vratila prvotuženiku.

18. Iz navedenog proizlazi postojanje tražbina prvotuženika prema tužiteljici u ukupnom iznosu od 13.638,34 EUR (za ulaganja u nekretninu 2.952,50 EUR

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

uključujući uređenje travnjaka i okoliša od 1.615,84 EUR te za policu osiguranja iznos od 9.070,EUR) koje su dospjele (npr. tražbina s osnova ulaganja u nekretninu dospjela je podnošenjem ove tužbe) i nisu u zastari (pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova prema odredbi čl. 164. st. 7. ZV-a zastarijeva u roku od 3 godine od dana predaje stvari, što još nije nastupilo, dok tražbina s osnova povrata zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a koja također nije nastupila s obzirom na iskaz tužiteljice iz 2022. kojim faktično priznaje taj dug i spremna ga je podmiriti kada proda spornu nekretninu). Preostali tijekom postupka navedeni troškovi prvotuženika također su nedokazani i stoga neosnovani, pa tako i navodni trošak prijevoza za opremanje predmetne nekretnine-stana iz Italije u iznosu od tadašnjih 79.334,40 kn (sada 10.529,48 EUR) za koji prvotuženik ne dokazuje da mu je nastao (u spisu dostavljeni računi obračuna carinskih davanja tvrtke T. d.d. S. glase na ovdje tužiteljicu, dok računi za prijevozničke usluge T. M. d.o.o., F. P. i T. T. glase na tvrtku R. s. p. d.o.o.). Isto tako, zatraženi trošak navodno plaćenih režijskih troškova (troškovi električne energije, vodoopskrbe, plina i sl.) u iznosu od tadašnjih 47.969,56 kn (sada 6.366,65 EUR) nastao je u razdoblju nakon što je tužiteljica prestala koristiti predmetnu nekretninu (negdje prva polovica 2011.) te ju je isključivo koristio prvotuženik i kasnije preostali tuženici, te je kao takav korisnik prvotuženik prema mišljenju suda i u obvezi snositi te tekuće troškove tog stanovanja, a što je i potvrđeno kasnijim Ugovorom o najmu. Troškove plaćanja zajedničke pričuve za spornu nekretninu-stan u zatraženom iznosu od tadašnjih 12.132,60 kn (sada 1.610,27 EUR) prvotuženik također nije dokazao, a neosnovano je i njegovo potraživanje s osnova navodno predanog iznosa polovice kupoprodajne cijene tužiteljici u iznosu od 200.000,00 EUR.

19. Zato je osnovan zaključak prvostupanjskog suda o tome, da je otkaz ugovora o najmu stana koji je tužiteljica uputila 1/tuženiku valjan, ali da isti nije dužan predati nekretninu dok mu se ne nadoknade ulaganja.

Pri tom se radi samo o ulaganjima u samu nekretninu, dok sve druge uzajamne tražbine stranke mogu potraživati jedne prema drugima, ali iste ne mogu biti predmet razmatranja prigovora u smislu čl. 164. st. 2. ZV.

19.1. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim, postoje tražbine 1/tuženika prema tužiteljici koje se odnose upravo na nužne i korisne troškove u vezi same nekretnine, a koji su učinjeni u pravno relevantnom razdoblju (kada je 1/tuženik koristio nekretninu kao pošteni posjednik, odnosno prije podnošenja tužbe u ovom postupku).

20. Nije pri tom odlučno na koji su način tužiteljica i 1/tuženik podijelili svoju imovinu prilikom razvoda braka (o tome je li sporni stan bračna stečevina pravomoćno je odlučeno, dok vlasništvo pokretnina nije odlučno niti sporno) niti činjenica, da 1/tuženik prilikom razvoda nije podnio zahtjev za utvrđenje ulaganja u imovinu tužiteljice, jer isto ne isključuje mogućnost podnošenja takvog prigovora u parnici radi iseljenja.

21. Nadalje, upravo zato što tužiteljica ima potraživanje prema 1/tuženiku s osnove neplaćene najamnine, sud je ocijenio otkaz ugovora o najmu valjanim, pa žalbeni prigovori tužiteljice, da isto nije uzeto u obzir, nisu u skladu s odlukom prvostupanjskog suda. Nesporno je da su stranke ugovorile institut "podijeljene

Poslovi broj Gž-3760/2024-2

imovine" i sud je isto imao na umu te nije prihvatio prigovor 1/tuženika u tom smislu, pa su neodlučni i žalbeni prigovori u tom smislu (o čemu sud nije odlučivao već se u obrazloženju navodi da je riječ o pravomoćno presuđenoj stvari, te daju razlozi zašto sud ne prihvaća tvrdnje 1/tuženika o tome da bi on izvršio uplatu dijela kupoprodajne cijene).

22. Odluke Vrhovnog suda RH na koje se tužiteljica poziva u žalbi odnose se na pravo zadržanja pokretnih stvari (radi čega se u istima razmatra i pravo namirenja prodajom stvari) pa se ne mogu primijeniti u ovom postupku.

23. Radi toga je materijalno pravo citiranih odredaba ZV pravilno primijenjeno, kada su tužbeni i protutužbeni zahtjev odbijeni.

24. Nadalje, budući da 2/tuženica i 3/tuženik, kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, stan koriste po dopuštenju 1/tuženika, isti slijede njegov pravni položaj pa sud ne može naložiti njihovo iseljenje sve dok nisu ispunjeni uvjeti za iseljenje 1/tuženika.

25. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena, na temelju čl. 154. st. 4. ZPP.

26. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.