REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2494/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. T. iz V., , OIB ..., zastupane po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz P., protiv tuženika 1. T. L., OIB ... i 2. S. L., OIB ..., oboje iz C., , oboje zastupani po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz P., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž Ob-18/2024-2 od 27. veljače 2024., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 1243/2012-76 od 10. studenog 2023., u sjednici od 10. rujna 2024.,

r i j e š i o j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje podnošenja revizije protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž Ob-18/2024-2 od 27. veljače 2024., u odnosu na postavljena pravna pitanja, kao neosnovan.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž Ob-18/2024-2 od 27. veljače 2024., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1243/2012-76 od 10. studenog 2023 .

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije su postavljena je pravna pitanja koja glase:

"a) Jesu tuženici onemogućeni u Ustavnom i Konvencijskom pravu na pristup sudu, kada nije prihvaćen njihov prijedlog za ponavljanje postupka, radi razloga koji se odnosi na nuđenje imovinske koristi najmanje jednom od svjedoka na čijem se je iskazu temeljila pravomoćna presuda, i da li se prilikom donošenja odluke o ponavljanju postupka, ima uzeti u obzir kako i na koji način bi se ponašao sudac u osnovnom postupku, da je znao, a trebao je znati za te okolnosti tj. da je znao da je najmanje jednoj svjedokinji obećana nagrada za svjedočenje? b) Je li ispunjena pretpostavka iz čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a za ponavljanje postupka, kada je jedna od svjedokinja nakon pravomoćnog završetka osnovnog postupka, priznala da joj je od strane tužiteljice nuđena imovinska korist za davanje iskaza i da li se zbog te činjenice ima dopustiti ponavljanje postupka?

c) Može li se, u postupku za ponavljanje postupka, iskaz svjedokinje kojoj je jedna od stranaka (tužiteljica) obećala dati materijalnu nagradu, prihvatiti kao istinit, bez ikakvih rezervi, kada kaže da je u prijašnjem (osnovnom) postupku iskazivala istinito, iako je upozorena da u svojem iskazu ne smije ništa prešutjeti, kako je to propisano odredbom iz čl. 243.st.2. ZPP-a, i je li ona uopće u prijašnjem (osnovnom) postupku govorila istinu kada je o okolnostima nuđenja imovinske koristi, prešutjela iskazivati i radi li se i u tom slučaju radi o pretpostavkama iz čl. 421. st. 1. toč. 10 ZPP-a, za ponavljanje postupka i je li isti trebalo dopustiti? Iz istog razloga, je li trebalo dozvoliti obnovu postupka temeljem odredbe iz čl. 421. st.1. toč. 5. ZPP-a, odnosno temelji li se takva ranija presuda na lažnom iskazu svjedokinje, neovisno što o tome ne postoji pravomoćna presuda iz kaznenog postupka, i da li je sud o lažnom iskazu svjedoka ovlašten odlučivati kao o prethodnom pitanju? Je li sud povodom prijedloga za ponavljanje postupka, bio dužan ispitati raniji iskaz svjedokinje koja je kasnije priznala da joj je u zamjenu za svjedočenje nuđena imovinska korist, provođenjem drugih dokaza, primjerice saslušanjem ostalih osobe u svojstvu svjedoka, čije su izjave priložene uz prijedlog za ponavljanje postupka, a na kojima su ovjerile svoje potpise?

d) Jesu li su ispunjene pretpostavke iz čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP-a, za ponavljanje postupka, kada se naknadno sazna da je jedna od stranaka nudila novce (novac i/ili zlatni lančić) svjedoku, te ima li se nakon nedvojbenog utvrđenja te činjenice (nuđenje novaca za iskazivanje), pravo sa osnovom tražiti ponavljanje pravomoćno okončanog parničnog postupka?

e) Je li postupak u kojem je jedna od stranaka nudila imovinsku korist svjedocima, pravičan sudski postupak u pogledu prava na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ako nije, može li se iz tog razloga tražiti ponavljanje postupka, budući da se je za tu činjenicu saznalo nakon pravomoćnosti presude? f) Je li od strane suda drugog stupnja, počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, (onemogućeno raspravljanje pred sudom, odnosno pravo na pristup sudu), kada je odbijen prijedlog za ponavljanje postupka nakon što se je, nakon prvomoćnosti presude, saznalo da je jednoj od svjedokinja nuđen novac za svjedočenje?

g) Je li tužiteljica raspolagala zahtjevima kojima ne može raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP-a), tj. je li zloupotrijebila svoja prava, kada je najmanje jednoj od svjedoka nudila izravnu novčanu korist za svjedočenje, i je li takvo raspolaganje zahtjeva kojima se ne može raspolagati, razlog za ponavljanje postupka, nakon što se utvrdi da je suprotna strana (tuženici u konkretnom slučaju), za takva raspolaganja saznala nakon pravomoćnog okončanja postupka?"

3. Navodi da sva postavljena pitanja, važna su za odluku o sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je riječ o pravnim pitanjima u kojima praksa drugostupanjskog suda odstupa pa prakse suda Europske Unije, Rješenje općeg suda, Luxembourg, Predmet T-616/19 P-Rev, Katjes Fassij gmbh, protiv Ured EU za intelektualno vlasništvo, od 22.04.2021.

4. Uz navedeno tvrdi da je postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda protivno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe te suprotno odredbi čl. 5., 7., 8., 10. i 461.a ZPP-a bio onemogućen u raspravljanju pred sudom čime je došlo do teških povreda prava na pravično suđenje na štetu tužitelja. jer se rješenje i nadalje, kao i osnovna presuda, temelji na iskazu jedne te iste svjedokinje, Ž. S., s time da je u ovom konkretnom slučaju, dakle u ponavljanju postupka, navedeno – obrazloženo da je ona sada navela da je u prijašnjem postupku govorila istinu. To je prije svega vrlo upitno, jer je uopće pitanje, da li je svjedok istinito ili lažno iskazivao, kada je u osnovnom postupku, svjesno i želeći, sa namjerom prešutio istaknuti da mu je od strane tužiteljice, nuđena imovinska korist u zamjenu za svjedočenjem, iako je pravilno upozoren da u svojem iskazu ne smije ništa prešutjeti.

5. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

6. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je riječ o pravnim pitanjima za koja nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti, te da nije došlo do povrede temeljnih ljudskih prava.

8. Nižestupanjski sudovi su odbili prijedlog tuženika za ponavljanje postupka uz obrazloženje da se prijedlog za ponavljanje postupka zbog razloga iz članka 421. stavka 1. t. 4. ZPP-a može tražiti ako se odluka suda temelji na lažnom iskazu svjedoka. Svjedokinja Ž. S. je, prilikom davanja iskaza povodom prijedloga za ponavljanje postupka, iskazala da „kad je iskazivala pred sudom nije ništa lagala i sve ono što je rekla je točno“. Dogovor između tužiteljice i svjedokinje Ž. S. je bio da će je tužiteljica nagraditi ako dođe na sud svjedočiti jer navedena svjedokinja nije željela ići na sud, a tužiteljica nije tražila od Ž. S. da lažno iskaže, niti je Ž. S. dala lažan iskaz. Stoga nisu ostvarene pretpostavke za ponavljanje postupka iz članka 421. stavka 1. točke 4. ZPP-a, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud."

9. U odnosu na prijedlog za ponavljanje postupka iz članka 421. st.1. t. 10. ZPP-a, tuženici su trebali dokazati da bez svoje krivnje nisu mogli te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom, a što po nižestupanjskim sudovima tuženici nisu dokazali. Naime, vezano za nove činjenice i dokaze, na koje u svom prijedlogu upiru predlagatelji, nižestupanjski sudovi utvrđuju da su upravo tuženici na ročištu od 4. svibnja 2010. predlagali saslušanje svjedokinja N. J. i M. S., zbog čega ne stoji njihov navod da za navedene svjedokinje nisu znali u prethodnom postupku, a u odnosu na iskaz 2. tuženika da su od saslušanja navedenih svjedokinja odustali jer nisu mogli doći do njihovih adresa prvostupanjski, utvrđuju da su u tom slučaju mogli zatražiti da sud pribavi adrese, a što nisu učinili. Nadalje su utvrdili da je 2. tuženik i u iskazu naveo kao i u odgovoru na tužbu, da je od 2009. obnašao dužnost privremenog poslovođe obrta svog pok. oca, iz čega zaključuju da je imao pristup podacima i dokumentaciji obrta (zaposlenicima, računima za hotel, sajmovima i dr.), a ukoliko mu, kako je to u iskazu naveo, knjigovođa nije htio dostaviti podatke obrta, da je imao mogućnost u tijeku postupka od suda zatražiti pribavljanje iste, a što nije učinio. Drugo tuženik je bio osobno nazočan na ročištu kada je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje M. T. te je nakon njezina saslušanja na ročištu, a prije zaključenja glavne rasprave, imao mogućnost predlagati dokaze u svezi svoga školovanja, služenja vojnog roka, prebivališta i zaposlenja obzirom su mu ti podaci bili poznati i dostupni, a navedeno da nije učinio. Činjenice koje 2. tuženik navodi u svom iskazu da je od 2009. – 2013. živio u V., da je u V. dolazio povremeno, da mu je u tom razdoblju rođeno dvoje djece, da mu knjigovođa za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka nije želio dostaviti dokumentaciju obrta, da nisu razlozi koji bi se mogli podvesti pod odredbu čl. 422. st. 2. ZPP-a. Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovii utvrđuju da tuženici nisu dokazali postojanje pretpostavke iz čl. 422. st. 2. ZPP-a, odnosno da bez svoje krivnje nisu mogli razloge na koje upiru u prijedlogu za ponavljanje postupka iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. Stoga su odbili prijedlog za ponavljanje postupka kao neosnovan.

10. Slijedom navedenoga, tuženici zapravo postavljenim pitanjima u biti osporavaju po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje što u revizijskom postupku nije dopušteno, pa u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije vezano za postavljeno pitanje nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a. st. 1. i čl. 387. st. 3. ZPP-a, te je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 1. ZPP-a, u odnosu na taj dio prijedloga riješeno kao u izreci ovog rješenja u točki I.

11. Na temelju iznesenog, ovaj revizijski sud je ocijenio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim, protivno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, te suprotno odredbi čl. 5., 7., 8., 10. i 461.a ZPP bio onemogućen u raspravljanju pred sudom čime bi došlo do teških povreda prava na pravično suđenje na štetu tužitelja.

12. Iz navedenih razloga, prijedlog za dopuštenje revizije je valjalo u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić