REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2887/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz B., , OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženice A. B. d.d., Z., , OIB ..., koju zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva K. &. P. iz Z., radi isplate i utvrđenja odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-9382/2024-2 od 27. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3341/21- 28 od 24. listopada 2023., u sjednici održanoj 10. rujna. 2024.

r i j e š i o j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pitanja navedena pod 1., 3. i 5.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na na postavljena pitanja navedena pod 2. i 4., te na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-9382/2024-2 od 27. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3341/21- 28 od 24. listopada 2023.

2. 1. U prijedlogu za dopuštenje revizije postavila je više pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a ona glase:

"1. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF kao i odredba o naknadi za obradu kredita) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja i obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?

2. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

3. Je li zakonita odluka suda kojom je potrošaču priznato pravo na zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF o valutnoj klauzuli i odredbe o naknadi za obradu kredita, računajući od izvršenog plaćanja, bez saslušanja svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu i kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi?,

odnosno,

Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

4. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

5. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita odredba, smatrati cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva?"

2. 2. Kao razloge važnosti prvom pitanju navedena je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., za drugo pitanje nije iznesen razlog važnosti, a za treće pitanje navedena je odluka VSRH broj Rev 1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015., te odluka Županijskog sud u Puli – Pola, posl. br. Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku, posl.br. Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. Za četvrto pitanje nisu izneseni razlozi važnosti, dok je za peto pitanje kao razlog važnosti navedena odluka Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021.

3. Prijedlog je podnesen i na temelju odredbe čl. 385. a st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog povrede prava na pravično suđenje iz odredbe čl. 29. Ustava RH i čl.

6.1. Konvencije.

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

6. Navedeno stoga što u odnosu na postavljena pitanja koje se odnose na to što pripada potrošaču na temelju utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno što na pitanje koje se odnosi na opseg vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe, tuženica zapravo problematizira početak tijeka zakonskih zateznih kamata, a u odnosu na to, kao i pitanje koje se odnosi na kamatnu stopu i isplatu razlike kamata, pobijana presuda ne odstupa od ustaljene prakse revijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

7. Razlozi na koje se poziva predlagateljica (odluke ovoga suda broj Rev 2781/2011- 2 od 16. lipnja 2015. i Rev 1242/2014-2 od 6. lipnja 2018.) nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa one nemaju značaj važnosti postavljenim pitanjima zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije.

8. U preostalom dijelu riječ je o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

9. Glede nezakonitosti istaknute kao razloga važnosti zbog tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP-a ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

10. U vezi s prvim postavljenim pitanjem, također valja dodati da je drugostupanjski sud, u točki 10. 5. obrazloženja, dovoljno jasno i dostatno objasnio situaciju zašto nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka-zaposlenika tuženice, pa to postavljeno pitanje polazi i od pogrešne pretpostavke da je svjedokinja M. O. imala saznanja o okolnostima zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kada u njegovu zaključenju nije sudjelovala. Stoga se i odluka Ustavnog suda, na koju se pozvala tuženica ne odnosi na predmetnu činjeničnu i pravnu situaciju.

11. Uz navedeno se ističe i da za peto pitanje nije iznesen odgovarajući razlog važnosti jer u citiranom shvaćanju iz odluke Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24. 2. 2021., ne proizlazi odgovor na to pitanje jer u toj odluci nije izneseno shvaćanje da bi se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita odredba, smatrala cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nego je navedeno:

„Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“

12. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja po 1., 3. i 5., prijedlog tuženice je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja, a u odnosu na preostala pitanja (2. i 4.) odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. ZPP-a.

13. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tuženica veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje.

14. U odnosu na te tvrdnje tuženice navodi se da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuje revidentica, a koje se tiču prava na pošteno suđenje koje se u biti svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

15. S tim u vezi valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

16. U opisanim okolnostima kada tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić