REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-824/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB ..., iz N., K., , kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. b. d.d., OIB ..., sa sjedištem u Z., , koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1008/2022-2 od 9. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 843/2021-17 od 15. lipnja 2022., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

r i j e š i o j e:

I. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1008/2022-2 od 9. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 843/2021-17 od 15. lipnja 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. Pitanja koje je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

1) Obzirom na primijenjeni stav VS RH da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav VS RH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;

2) Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženica), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tih iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. ZOO (ranije članak 214.) ZOO;

3) Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO; 4) Ima li mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka donesenih u kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijal) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stava nacionalnog suda u kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u kolektivnom postupku nisu time bavili;

5) Treba li sud u postupcima u kojima tužitelj postavlja restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, točnije umanjiti s negativnim tečajnim razlikama u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita;

6) Predstavlja li povredu prava na pravično suđenje arbitrarna odluka drugostupanjskog suda kojom potvrđuje odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, a da je o tome u cijelosti propustio dati obrazloženje?".

2.1. Tuženica smatra da su naznačena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu cijeneći da se radi o pitanjima koja se primjenjuju na veliki broj CHF ugovora s promjenjivom kamatnom stopom. Kao razlog važnosti istaknuta je nepodudarnost s praksom Suda EU (odluke broj C-186/2016, C- 51/2017, C- 81/2019, C-243/2020), Ustavnoga suda Republike Hrvatske (U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.i dr.), kao i neujednačena praksa drugostupanjskih sudova (Županijski sud u Bjelovaru, broj Gž-1336/2021 od 28. travnja 2022., broj Gž-718/2021-2 od 8. srpnja 2021., broj Gž-973/2021 od 11. studenoga 2021., Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, broj Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. i dr.).

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da naznačena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na prvo, drugo i treće pitanje podudarna je s dosljednim pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u brojnim odlukama, primjerice Revt-249/19 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 17. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i dr.

6. Četvrto naznačeno pravno pitanje također nije važno u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer, suprotno navodima predlagateljice, pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

6.1. U toj je odluci ukazano da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. Stoga kada banka kao tuženica predlaže izvođenje dokaza na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi, tada taj dokaz treba izvesti jer okolnosti na koje se izvođenje tog dokaza predlaže nisu bile predmet kolektivnog postupka, a može u pojedinačnom postupku predstavljati odlučan dokaz koji potencijalno može utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Odbijanje izvođenja tog dokaznog prijedloga, prema ocjeni Ustavnog suda RH, vrijeđa pravo tuženice na pristup sudu. To stoga što je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

6.2. Međutim, nisu osnovani navodi iz prijedloga tuženice da joj u postupku nije omogućeno da se sasluša i njezina zaposlenica na okolnosti davanja obavijesti tužitelju kao potrošaču prije sklapanja ugovora zato što iz priloga priloženih prijedlogu za dopuštenje revizije ne proizlazi da je taj dokazni prijedlog uopće bio predložen. Odbijen je jedino dokazni prijedlog tuženice za saslušanje tužitelja kao parnične stranke, ali tužitelj je tužbu upravo i utemeljio na tvrdnji da u postupku zaključivanja Ugovora o kreditu nije bio informiran kao potrošač o svim potrebnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana, a tuženica je toj tvrdnji suprotstavila tvrdnju da je tužitelj bio u potpunosti informiran, ali nije predložila saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali u informiranju tužitelja. Odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje tužitelja, prema ocjeni revizijskog suda, nije povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

7. Pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda u vezi s petim naznačenim pitanjem podudarno je s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koja je donesena na temelju odredbe članka 390. stavka 2. ZPP, a to kod činjenice da iz sadržaja pobijane presude proizlazi da tuženica do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku nije istakla prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja, kao ni protutužbeni zahtjev.

8. Što se tiče šestog naznačenog pitanja u prijedlogu se, u kontekstu tvrdnji o povredi temeljnog prava na pravično suđenje zbog arbitrarnosti sudova, navodi da u odluci o parničnom trošku zbroj pojedinih tužitelju priznatih troškova iznosi 7.540,87 kuna, a ne 8.540,87 koliko je tužitelju dosuđeno. Međutim, tuženica uz prijedlog nije dostavila žalbu, pa nije moguće ocijeniti je li to osporavala i u žalbi odnosno je li, u smislu odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP, u vezi s povredom temeljnog ljudskog prava prethodno iscrpila dopušteni pravni put. To je, pak odlučno zbog toga što revizijski sud, u skladu s odredbom članka 389.b stavka 1. ZPP o prijedlogu za reviziju odlučuje na temelju onoga što mu je dostavljeno.

9. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pravna pitanja, riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

10. Što se tiče istaknute povrede temeljnih ljudskih prava, postupajući u skladu s odredbom članka 389. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 2. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da su joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava. Naime, razlozi koje tuženica veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH).

10. S tim u vezi revizijski sud načelno ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članka 385.a ZPP, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a na temelju predmetnog prijedloga i njegovih priloga nalazi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, kako je naprijed i obrazloženo. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da tuženica nije imala pravo na pravično suđenje.

11. U opisanim okolnostima kada, dakle, tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, to je njezin prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki

II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil