Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4006/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz Ž., OIB:…, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž., B. & A. d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku G. G. i drugima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & L., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-259/2024-9 od 14. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-259/2024-9 od 14. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. pod nazivom "NAKNADA" Ugovora o kreditu broj 538-50-6068857 od 13. srpnja 2012., sklopljenog između tuženika R. A. d.d. kao kreditora i tužiteljice M. B. iz Gradine kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: "Naknada za obradu kredita : 4.00 % (četiri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." Pod točkom II. Izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime plaćene naknade za obradu kredita iznos od 562,74 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 17. srpnja 2012. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.070,22 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. lipnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 538-50-6068857 od 13. srpnja 2012., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 4.00 % (četiri posto) od iznosa kredita, jednokratna te isplata iznosa od 562,74 € na ime ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu 538-50-6068857 od 13. srpnja 2012., zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje stambeni kredit u iznosu 106.000,00 kn/14.068,62 €[1] uz redovnu kamatu od 8,95%, promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 4,00% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita;

- da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 16. srpnja 2012. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.240,00 kn/562,74 € (4% od iznosa kredita), sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, kako to proizlazi iz Potvrde tuženika od 7. ožujka 2024.;

- da iz iskaza tužiteljice koji je prihvaćen u cijelosti proizlazi da je predmetni kredit podigla za uređenje stambenog prostora prije vjenčanja te je službenica u banci govorila o efektivnoj kamatnoj stopi i promjenjivoj kamati te naknadi za obradu, na nedovoljno razumljiv način, više kao definicije tih pojmova, a javni bilježnik je objašnjavao što će se dogoditi ako ne bude plaćala rate i ne sjeća se da bi joj službenica nešto govorila o troškovima koje bi banka imala. Nadalje, proizlazi da je u banci dobila gotov Ugovor na potpis, a službenica ju nije pitala da li se slaže s Ugovorom.

7. Temeljem takvih utvrđenja proizlazi da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba čl. 3. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze. Dakle, u ugovoru se paušalno navode stavke koje nemaju osnovu, a obuhvaćene su i stavke koje u vrijeme ugovaranja i trajanja ugovora nisu postojale, pa su tako navedeni troškovi opomene u slučaju neuredne otplate kredita. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 13. srpnja 2012. te temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, tako da odlučuje kao u izreci pod točkom I. i II. pobijane odluke.

8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Međutim, imajući u vidu da je ugovorni odnos nastao 13. srpnja 2012., valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine", broj: 79/2007. - dalje: ZZP), a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., kako je to pogrešno primijenio prvostupanjski sud, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na jednak način.

9. Naime, sukladno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007-dalje ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 4,00% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za uređenje stambenog prostora prije vjenčanja te je službenica u banci govorila o efektivnoj kamatnoj stopi i promjenjivoj kamati te naknadi za obradu kredita, na nedovoljno razumljiv način, više kao definicije tih pojmova, a javni bilježnik je objašnjavao što će se dogoditi ako ne bude plaćala rate i ne sjeća se da bi joj službenica nešto govorila o troškovima koje bi banka imala da bi nakon toga, u banci dobila gotov Ugovor na potpis, a službenica ju nije pitala da li se slaže s Ugovorom, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita, valja reći da je tužiteljica jasno iskazala da je u banci dobila gotov Ugovor na potpis, a službenica je nije pitala da li se slaže s Ugovorom, a niti joj je službenica govorila o troškovima koje bi banka imala, dakle, jasno proizlazi da nije bilo moguće pregovarati o takvoj naknadi jer je propisana odlukama banke.

13. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 4,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

17. Isto tako, daljnji žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja te je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja.

18. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT).

19. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. te III. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I. 20. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.