REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-931/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put 1, OIB 29524210204, kojeg zastupa punomoćnica Mateja-Ana Majdak Juranović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Josipa Marohnića 1, OIB 70133616033, kojeg zastupa Marta Jelaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ostermann i Partneri u Zagrebu, zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1895/2023-2 od 6. studenoga 2023., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Psp-61/21-31 od 22. svibnja 2023., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tuženika podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1895/2023-2 od 6. studenoga 2023. se odbija.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na smetanje posjeda (točka I. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke).

2. Rješenjem suda drugog stupnja uvažena je žalba tužitelja i preinačeno je rješenje suda prvoga stupnja tako da je tužbeni zahtjev upravljen na zaštitu od smetanja posjeda prihvaćen. Odlučeno je i o troškovima postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-977/2024-2 od 6. ožujka 2024. tuženiku dopustio podnošenje revizije zbog pitanja:

1. „Mogu li kanalice, koje su pričvršćene na zidove unutar stambene zgrade u i koje su položeni kabeli za pružanje telekomunikacijskih usluga u toj zgradi biti samostalan predmet posjeda“?

2. „Može li se smatrati da je došlo do samovlasnog smetanja posjeda ako je čin smetanja dopušten zakonom i odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta“?

3. „Je li tuženik postupao samovlasno ako je postavio kabele u postojeću infrastrukturu zgrade (kanalice) u skladu s čl. 24.b. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017)“?

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv odluke suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/1, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog navedenih pravnih pitanja (pri tome je omaškom drugo i treće pitanje naznačio isto, dok bi iz rješenja kojim se dopušta revizija proizlazilo da je drugo pitanje drugačije). Predlaže da ovaj sud preinači preinačiti pobijano rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti i obveže tužitelja da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, podredno predlaže ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije te predlaže reviziju odbiti i dosuditi mu trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanjem posjedovne zaštite u odnosu na telekomunikacijsku opremu – kanalice u stambenoj zgradi koja se nalazi na adresi [adresa] u [adresa] na način da se tuženiku naloži da iz kanalica ukloni postavljene kabele i ormariće i da mu se zabrani takvo ili slično smetanja ubuduće. To iz razloga što je tuženik postojeće tužiteljeve vertikalne kanalice od prizemlja do osmog kata koristio radi postavljanja svojih kabela te postavljanja ormarića na tužiteljeve kanalice.

9. Sud prvoga stupnja u bitnome zaključuje da tužitelj kao telekomunikacijski operater prilikom pružanja svojih usluga izvršava faktičnu vlast stanara/suvlasnika koji koriste te usluge i odlučuju tko će te kanalice koristiti pa da u odnosu na stanare sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/08, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) ima položaj pomoćnika u posjedovanju. Nadalje zaključuje da je svrha kanalica pružanje telekomunikacijskih usluga stanarima, kao i da one imaju i estetsku ulogu jer prikrivaju kabele koji bi inače neuredno visjeli sa zidova zgrade, slijedom čega služe zgradi kao cjelini i posjeduju se kao da pripadaju zgradi pa smatra da tužitelj nije bio posjednik spornih kanalica i osnovom odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZVDSP-a sud prvoga stupnja odbija tužbeni zahtjev.

10. Preinačujući prvostupanjsku odluku sud drugoga stupnja iznosi pravno shvaćanje prema kojem posjed tih kanalica ne izvršavaju korisnici TK usluga, odnosno suvlasnici predmetne zgrade, već isključivo tužitelj, obzirom da u njima ima položene kablove putem kojih se i pruža usluga a koje je i dužan održavati što da proizlazi i iz sporazuma od 12. 06.2013. i izjave od 10.11.2021., sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama (dalje: ZEK - „Narodne novine“ broj 76/22) što da ga nedvojbeno legitimira posjednikom kanalica te nastavno tome i ovlaštenikom zaštite takvog svog posjeda. Nadalje, sud drugoga stupnja naglašava da je stajalište o tužiteljevom posjedu predmetnih kanalica kao elektroničke komunikacijske infrastrukture, koju u smislu odredbe čl. 5.toč.1. danas važećeg ZEK čini fizička infrastruktura, povezane usluge i druga oprema ili sastavnice povezane s elektroničkom komunikacijskom mrežom ili elektroničkom komunikacijskom uslugom koje omogućuju ili podržavaju pružanje usluga putem te mreže ili usluge, ili imaju takvu mogućnost, a obuhvaćaju zgrade ili ulaze u zgrade, žične instalacije unutar zgrada, antene, antenske stupove, antenske prihvate, tornjeve i druge potporne građevine, kabelsku kanalizaciju, cijevi, zdence i ulične ormare, bežične pristupne točke kratkog dometa te sustave uvjetovanog pristupa i elektroničke programske vodiče – podržano i u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev- 246/2014-2 od 6.rujna 2017., Rev-1805/2013-2 od 3. listopada 2017., Rev- 2437/2012-2 od 7. ožujka 2017. i dr.) koje su posljedica pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-1333/12-2 od 22. listopada 2012. da „..nasilno otvaranje šahtova kanala koji predstavljaju distributivno- komunikacijske infrastrukture stvari i uvlačenje i postavljanje optičkih kablova drugih operatera pored postojećih predstavlja smetanje posjeda“. Nadalje zaključuje da je prema provedenim dokazima tuženik kroz navedene kanalice postavio-provukao svoje kablove te da nije od utjecaja suglasnost predstavnika suvlasnika. Zaključuje i da za pitanje posjeda nije odlučno tko je vlasnik, odnosno suvlasnik nekretnine na koju su postavljene kanalice već da je tužitelj uz pristanak suvlasnika samostalno koristio kanalice u kojima je postavio kabele i ormariće putem kojih je pružao usluge suvlasnicima od 2013 pa nadalje čime da je izvršavao faktični posjed sve dok ga tuženik nije u istome smetao postavivši svoje kablove i ormariće. Slijedom toga zaključuje da su ostvarene pretpostavke sudske zaštite posjeda vezano za čl. 21. st. 1. i st. 2. ZVDSP-a.

11. Tuženik naznačenim pitanjima osporava pravilnost primjene odredbe čl. 21. st. 1. ZVDSP-a i čl. 24.b ZEK-a, ističući da je svaka samovlast zabranjena, ali da odredba čl. 20. st. 4. ZVDSP-a određuje da nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. Ističe da je krajnji cilj odredbe članka 20. st. 4. ZVDSP-a spriječiti zloporabu prava i istovremeno zajamčiti funkcioniranje društva na način da se, između ostalog, osigura uredno funkcioniranje pravosuđa i organa reda, zaštita života i imovine te potakne učinkovitost obavljanja gospodarskih aktivnosti. Smatra da njegovo postupanje nije bilo samovlasno jer se temelji na čl. 24.b ZEK-a, a što je potvrđeno odlukom HAKOM-a, Klasa: UP/I-344- 08/21-03/01, Urbroj: 376-05-3-21-11 od 7. listopada 2021. (dalje: „Odluka HAKOM- a“) te presudom VUS-a, poslovni broj UsII-332/21 od 24. ožujka 2022. (dalje: „Presuda VUS-a“), zbog čega tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu čak i ako bi sud ocijenio da kanalice mogu biti samostalan predmet posjedovanja.

11.1. Tvrdi da je postavljanje novih kanalica je beziznimno povezano s visokim troškovima te je, u slučaju kada u zgradi već postoji odgovarajući sustav kanalica u kojem postoji slobodni prostor, očito gospodarski najučinkovitije koristiti postojeće kanalice, a ne raditi analizu postojeće kabelske kanalizacije zgrade kao i građevinskih komponenti zgrade, izraditi odgovarajući projekt postavljanja kanalica, angažirati izvođače, bušiti armiranobetonske proboje između pet katova zgrade, ugrađivati nove kanalice te žbukati i ličiti zidove nakon izvedenih radova, a to sve tim više što je tuženik postupao u skladu sa zakonom, budući da je kabele postavio na temelju suglasnosti suvlasnika zgrade koji se smatraju i vlasnicima kanalica (osim ako je ugovorom između suvlasnika i operatora uređeno drugačije, što ovdje nije slučaj) i da je gospodarski najučinkovitije ponovno koristiti postojeću fizičku infrastrukturu za postavljanje elektroničke komunikacijske mreže. Unatoč tome, gotovo godinu dana nakon pravomoćno uređenog regulatornog pitanja na koji način operatori mogu postavljati kabele u postojeću fizičku infrastrukturu stambene zgrade (kanalice), drugostupanjski sud je prihvatio istovjetan zahtjev tužitelja i isti sporni odnos uredio na suprotan način.

12. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZVDSP-a samovlast je zabranjena, bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed, a tko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed (st. 2. te odredbe). Prema odredbi st. 4. citirane odredbe nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. No, samovlasno je i kad je čin oduzimanja ili smetanja posjeda učinjen u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona.

12.1. Pravo na zaštitu posjeda, prema odredbi čl. 21. st. 1. ZVDSP-a ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo.

12.2. Za ovaj slučaj relevantna je i odredba čl. 24.b ZEK-a, koja glasi:

„(1) Svi operatori javnih komunikacijskih mreža imaju pravo, na temelju sporazuma o pristupu s vlasnicima ili nositeljima prava korištenja pristupne točke i fizičke infrastrukture unutar zgrade, o vlastitom trošku uvesti svoju mrežu do pristupne točke te pristupiti bilo kojoj postojećoj fizičkoj infrastrukturi unutar zgrade radi postavljanja elektroničke komunikacijske mreže velike brzine, ako je udvostručavanje fizičke infrastrukture unutar zgrade tehnički neizvedivo ili gospodarski neučinkovito.

(2) Vlasnici ili drugi nositelji prava korištenja pristupne točke i postojeće fizičke infrastrukture unutar zgrade moraju, uz pravične i nediskriminirajuće uvjete, uključujući i cijenu, udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup koji su podnijeli operatori javnih komunikacijskih mreža.

(3) Ako se sporazum o pristupu iz stavka 1. ovoga članka ne postigne u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za pristup, svaka stranka može u daljnjem roku od 30 dana podnijeti zahtjev Agenciji za rješavanje spora, kako bi se procijenila usklađenost s uvjetima iz stavka 1. ovoga članka.

(4) Agencija donosi odluku o zahtjevu iz stavka 3. ovoga članka, vodeći u potpunosti računa o načelu razmjernosti, u najkraćem mogućem roku, a najkasnije u roku od 60 dana od dana zaprimanja urednog zahtjeva.“.

13. Da bi se odgovorilo na postavljena pitanja prethodno treba odgovoriti na tvrdnju tuženika da je njegovo postupanje bilo dopušteno zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela (čl. 24.b ZEK-a), odnosno kakav značaj ima suglasnost suvlasnika stambene zgrade tuženiku, a na koji se tuženik poziva, i je li ta suglasnost relevantna za ovaj parnični postupak. Tom suglasnosti suvlasnici stambene zgrade dali su dopuštenje tuženiku da „postavi, koristi i održava svoje svjetlovodne kabele u postojeće kanalice koje su u vlasništvu vlasnika/suvlasnika zgrade/obiteljske kuće“.

14. Odredbom čl. 1. ZEK-a određeno je da se tim zakonom uređuje područje elektroničkih komunikacija, i to, između ostaloga postavljanje, održavanje i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, uvjeti tržišnog natjecanja te prava i obveze sudionika na tržištu elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, a u čl. 2. st. 1. u smislu navedenog Zakona definirani su pojedini pojmovi pa se tako pod pojmom elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema podrazumijeva pripadajuća infrastruktura i oprema povezana s elektroničkom komunikacijskom mrežom i/ili elektroničkom komunikacijskom uslugom, koja omogućuje ili podržava pružanje usluga putem te mreže i/ili usluge, što osobito obuhvaća kabelsku kanalizaciju, antenske stupove, zgrade i druge pripadajuće građevine i opremu, te sustave uvjetovanog pristupa i elektroničke programske vodiče.

15. Prema shvaćanju ovoga suda suvlasnici predmetne zgrade suglasnost tuženiku u smislu čl. 24.b ZEK-a da svoje kabele postavi u kanalice koje se nalaze u vlasništvu tužitelja nisu mogli valjano dati. Oni su tuženiku mogli dati relevantnu suglasnost samo u odnosu na one kanalice koje su suvlasnici stambene zgrade sami postavili i koje su u njihovom vlasništvu i posjedu, naravno ukoliko te kanalice zaista i postoje. U konkretnom slučaju, suvlasnici stambene zgrade, dali su suglasnost tuženiku da svoje kabele postavi u kanalice koje se nalaze u posjedu i vlasništvu tužitelja, za što nisu ovlašteni, te zbog toga ta suglasnost nije odlučna za ovaj slučaj i ona ne otklanja samovlasno postupanje tuženika.

16. Posjed predmetnih kanalica, nakon što ih je tužitelj postavio na temelju suglasnosti suvlasnika, i po ovome sudu, ne izvršavaju korisnici TK usluga tuženika niti suvlasnici stambene zgrade, kako to pogrešno smatra tuženik, već isključivo tužitelj s obzirom na činjenicu što su u njima položeni tužiteljevi kablovi putem kojih pruža svoje TK usluge, a koje je dužan i održavati, a tim kanalicama je isključiva svrha zaštita kablova koje je tužitelj dužan održavati sukladno odredbama ZEK-a, i što one predstavljaju tužiteljevu TK infrastrukturu, što ga nedvojbeno legitimira posjednikom kanalica. Ne radi se stoga ovdje ni o kakvom pripatku zgrade ili pojedinog stana u smislu odredbe čl. 67. ZVDSP-a, kako bi eventualno stanari ili tuženik izvršavali bilo kakav posjed jer su suvlasnici predmetne zgrade dali odobrenje tužitelju da svoju stvar (konkretno TK opremu-kabele i kanalice) postavi unutar njihove zgrade. Time oni nisu dobili posjed te tužiteljeve TK opreme jer je niti održavaju niti koriste nego to čini upravo i jedino tužitelj, koji je to dužan činiti i po odredbama ZEK-a.

16.1. Da predmetne kanalice nisu pripadak zgrade proizlazi i iz činjenice da je njihova uloga isključivo zaštita kablova, a ne i poboljšanje izgleda zajedničkih dijelova zgrade. Kanalice su dio elektroničke komunikacijske infrastrukture, prema odredbi čl. 5. točka 1. sada važećeg ZEK-a, koje su, u ovom slučaju postavljene od strane i o trošku jednog isporučitelja TK usluga u svrhu zaštite vodova koji služe isporuci TK usluge (tužitelja) određenom broju korisnika, te čine njegovu distributivno odnosno elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, koju je on, a ne i suvlasnici zgrade, dužan održavati. Stoga tužitelj u odnosu na te kanalice, prilikom pružanja svojih usluga ne izvršava faktičnu vlast stanara koji koriste te usluge, prema suvlasnicima zgrade, nema položaj pomoćnika u posjedovanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZVDSP-a.

17. Prema odredbama ZEK-a (čl. 24.b) za dopuštenost pristupa kanalicama drugog operatora moraju biti ispunjeni uvjeti da je udvostručavanje fizičke infrastrukture unutar zgrade tehnički neizvedivo ili gospodarski neučinkovito. Ukoliko navedeni uvjeti nisu ispunjeni, citirana odredba ZEK-a ne daje tuženiku pravo samovlasnog pristupa kanalicama koje se nalaze u posjedu i vlasništvu tužitelja. Tuženik nije tvrdio, a to ne tvrdi ni u reviziji da postavljanje vlastite infrastrukture tuženika u predmetne stambene zgrade ne bi bilo tehnički neizvedivo, nego tvrdi da je gospodarski neučinkovito, što tužitelj osporava.

17.1. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tuženika prema kojoj je gospodarski najučinkovitije ponovno koristiti postojeću fizičku infrastrukturu za postavljanje elektroničke komunikacijske mreže i da mu to tužitelj mora omogućiti sukladno odredbi čl. 24.b st. 1. ZEK-e, međutim ta činjenica ne daje za pravo tuženiku da postupa samovlasno i da ne poštujući proceduru propisanu u čl. 24.b ZEK-e samovlasno, dakle bez sporazuma sa operaterom koji u zgradi ima položenu TK infrastrukturu, postavlja svoje kabele.

17.2. Tuženik prije postavljanja svojih kablova u kanalice koje je postavio tužitelj nije postupio sukladno odredbama čl. 24.b ZEK-a, a tom odredbom u st. 2. i st. 3. je određeno da vlasnici ili drugi nositelji prava korištenja pristupne točke i postojeće fizičke infrastrukture unutar zgrade moraju, uz pravične i nediskriminirajuće uvjete, uključujući i cijenu, udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup koji su podnijeli operatori javnih komunikacijskih mreža, a ukoliko se sporazum o pristupu ne postigne u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za pristup, svaka stranka može u daljnjem roku od 30 dana podnijeti zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) za rješavanje spora, kako bi se procijenila usklađenost s propisanim uvjetima. Tužitelj je tvrdio da on kao vlasnik i posjednik predmetnih kanalica, nikakav zahtjev za pristupom svojim kanalicama od strane tuženika nikada nije zaprimio, već je tuženik samovlasno uvukao svoje kabele u kanalice tužitelja, a tuženik nije osporio tu tvrdnju tužitelja, a ta činjenica ujedno proizlazi i iz predmetne Odluke HAKOM-e.

18. Vezano za Odluku HAKOM-e od 7. listopada 2021. ističe se da, u smislu odredbe čl. 24.b ZEK-a i čl. 20. st. 4. ZVDSP-a, HAKOM-e nije nadležno tijelo čijom bi odlukom postavljanje kabela tuženika u kanalice tužitelja uopće moglo biti dopušteno niti je izrekom predmetne Odluke od 7. listopada 2021. HAKOM uopće dopustio tuženiku postavljanje kabela u kanalice tužitelja. Tom Odlukom je u točki I. izreke odbijen zahtjev tužitelja za izmještanjem postavljenih optičkih kabela, a u točki II. izreke naloženo je tuženiku da podnese zahtjev tužitelju za sklapanje sporazuma o pristupu i korištenju pristupne točke i fizičke infrastrukture. Tužitelj kao operater koji je opremu i infrastrukturu postavio na temelju sporazuma o pristupu s vlasnicima o vlastitom trošku mora, uz pravične i nediskriminirajuće uvjete, uključujući i cijenu, udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup koji su podnijeli operatori javnih komunikacijskih mreža, a u slučaju da se sporazum o pristupu iz stavka 1. navedenog članka ne postigne u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za pristup, svaka stranka može u daljnjem roku od 30 dana podnijeti zahtjev Agenciji za rješavanje spora, kako bi se procijenila usklađenost s uvjetima iz st. 1. ovoga članka. Međutim to tuženiku ne daje za pravo da bez sporazuma sa tužiteljem ulazi i koristi njegovu infrastrukturu.

18.1. Kako je iz rješenja HAKOM-a, na koje se poziva tuženik, vidljivo da tuženik nije podnio zahtjev za rješavanjem spora, već zahtjev za provođenjem inspekcijskog nadzora, a budući da je tuženik bez podnošenja ikakvog zahtjeva temeljem odredbi čl. 24.b ZEK-a pristupio kanalicama tužitelja i u iste postavio svoje kabele, smetao je tužitelja u posjedu istih, jer čin smetanja posjeda, izvršen od strane tuženika, nije dopušten niti zakonom niti odlukom suda ili drugog tijela, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

19. Rezimirajući izneseno odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:

Tuženik postupa samovlasno ako je postavio kabele u postojeću infrastrukturu zgrade (kanalice) bez sporazuma o pristupu s vlasnicima ili nositeljima prava korištenja pristupne točke i fizičke infrastrukture unutar zgrade, odnosno ukoliko nije postupio po odredbi čl. 24.b. ZEK-a. Time se reafirmira pravno shvaćanje iz odluke ovoga suda poslovni broj Rev-777/2024 od 5. lipnja 2024.

20. Imajući prednje u vidu odgovor na prvo postavljeno pitanje, a koje logično proizlazi iz prethodnog pravnog shvaćanja glasi:

Kanalice, koje su privremeno pričvršćene na unutarnji zid zgrade i koje služe zaštiti telekomunikacijskih kablova, mogu biti samostalan predmet posjedovanja. Time se reafirmira pravno shvaćanje zauzeto u odluci poslovni broj Rev-549/2024 od 16. travnja 2024.

21. Slijedom iznesenog drugostupanjski sud je u ovom slučaju pravilno primijenio odredbe čl. 21. st. 1. i čl. 22. st. 1. ZVDSP-a, te čl. 24.b ZEK-e, te je navedenih razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

22. Slijedom navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa