REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-461/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-907/2021-3 od 1. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-700/2018 od 17. ožujka 2021., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,
r i j e š i o j e:
Revizija se odbija, kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 3.345,06 kune (443,97 eura) sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci te presude (toč. I. izreke) te joj je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u visini 8.437,50 kune (1.119,85 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2021. do isplate, dok je za više zatražen iznos u visini 2.500,00 kune (331,81 euro) zahtjev odbijen (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena žalba tužene i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke i u dijelu pod toč. II. izreke u kojemu se nalaže isplata troška u visini 8.437,50 kune sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2021. do isplate.
3. Ovosudnim rješenjem poslovni broj Revd-4985/2021-2 od 14. prosinca 2021., tuženoj je dozvoljeno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi sljedećeg pravnog pitanja:
"Pripada li tuženici u odnosu na dio za koji je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev pravo na naknadu troškova sukladno odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnog postupku?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužena je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. S obzirom da se revizijom postavljeno pravno pitanje odnosi na trošak parničnog postupka, ovaj sud, u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva smatra dovoljnim za navesti da se radi po potraživanju s osnova rada, odnosno razlike između isplaćene i povećane plaće s osnova prekovremenog rada, dok je u pogledu problematike troška postupka bitno za navesti:
– da je tužitelj 14. kolovoza 2018. podnio stupnjevitu tužbu, u njoj istaknuo manifestacijski zahtjev, pritom nije naznačio vrijednosti predmeta spora ni određeni iznos koji mu se ima isplatiti, a sud nije rješenjem odredio vrijednost predmeta spora, pa bi se radilo o vrijednosti predmeta spora u visini 50.000,00 kuna (6.636,14 eura) (u tom smislu v. i Rev-941/2022-2 od 18. srpnja 2023.);
– da je po izvršenom vještačenju tužitelj, podneskom od 10. rujna 2019., zatražio isplatu 15.434,88 kuna (2.048,56 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose, a to sukladno nalazu i mišljenju iz tog vještačenja; – da je tužitelj, po dopuni nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 12. siječnja 2021., smanjio tužbeni zahtjev i zatražio isplatu 3.345,06 kuna (443,97 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose, a to sukladno nalazu i mišljenju iz tog vještačenja;
– da se na zadnjem ročištu održanom 10. veljače 2021. tužena tom djelomičnom povlačenju nije usprotivila, a da je izjavila da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, pa da je tužitelj za taj dio u obvezi snositi trošak postupka sukladno čl. 158. ZPP;
– da je tužena na tom zadnjem ročištu predala troškovnik u kojem je potražila iznose pojedinih parničnih radnji i da je potražila za prvostupanjski postupak 8.300,00 kuna (1.101,60 eura) i, kasnije, po 750,00 kuna (99,54 eura) za svaki od pravnih lijekova, po njihovom podnošenju.
8. Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kako je konačno postavljen pa je tužitelju u cijelosti priznao trošak postupka uzimajući u obzir takvu vrijednost predmeta spora (prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu). Tuženoj nije priznao trošak postupka, odnosno, o tome se nije ni očitovao.
9. Takvo je pravno shvaćanje u pogledu troška postupka, uz konstataciju da se tužena nije protivila povlačenju tužbe, ocijenio pravilnim drugostupanjski sud.
10. U pogledu postavljenog pravnog pitanja je prvenstveno za uputiti na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-80/2022 od 5. rujna 2023., u kojoj je izraženo sljedeće pravno shvaćanje:
"18. Prema shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj Revx-254/2014 od 10. prosinca 2014. u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva što ujedno predstavlja i odgovor na drugo postavljeno pitanje.
19. Međutim, pogrešno je shvaćanje tužiteljice da tuženiku ne pripada nikakav trošak, jer je visina naknade parničnih troškova obračunatih prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) jednaka kako u odnosu na konačni tužbeni zahtjev tako i u odnosu na raniji tužbeni zahtjev istaknut u tužbi. Iako je u ovom konkretnom slučaju naknada troškova prema Tarifi jednaka i u odnosu na konačni i u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi, prvostupanjski sud je pravilo obračunao tuženiku trošak prema njegovom uspjehu u sporu u omjeru od 13,01% jer su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.788,45 kuna kao neosnovan pa stoga trošak obračunat u tom omjeru predstavlja uspjeh tuženika u sporu za koji tuženik ima pravo na trošak.“.
10.1. Nadalje, pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev-216/2021-2 od 25. svibnja 2021. glasi:
"11. Stoga o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe.
12. Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka tužan je tužitelju naknaditi tuženik. Dakle, tužitelj, osim iznimno, nema pravo na naknadu troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, odnosno, kod djelomičnog povlačenja tužbe, za iznos smanjenog zahtjeva.
13. Budući da u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tužitelja, to nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP te tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva, a kako su to pravilno i zaključili nižestupanjski sudovi.".
11. U tim je pravnim shvaćanjima dan odgovor i na ovom revizijom postavljeno pravno pitanje i ovom ga odlukom ovaj, revizijski sud reafirmira.
12. Međutim u okviru okolnosti ovoga, konkretnog slučaja valja uzeti u obzir sljedeće specifične okolnosti.
13. Tužitelj je parnični postupak pokrenuo podnošenjem stupnjevite tužbe, ne navodeći u njoj vrijednost predmeta spora, zahtijevajući (manifestacijskim zahtjevom) prvenstveno dostavu isprava kojih je samo tužena u posjedu, potrebnih tužitelju za konačno određivanje tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na potraživanje povećane plaće s osnova prekovremenog rada.
14. Nakon što je tužena te podatke dostavila i nakon što je provedeno vještačenje temeljem tih podataka, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na 15.434,88 kuna (2.048,56 eura), a po dopuni tog vještačenja, na 3.345,06 kuna (443,97 eura), sve to pouzdajući se u nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sačinjenog po dokumentaciji koju je imala (samo) tužena i dostavila ju.
15. S druge strane, ovaj sud primjećuje da tužena – iako je od početka, kao poslodavac, raspolagala svom potrebnom dokumentacijom na temelju koje je u konačnici (i po vještačenju) postavljen tužbeni zahtjev u konačnoj visini – nije iskoristila mogućnost prigovora u smislu čl. 40. st. 3. ZPP i nije predložila sudu određivanje vrijednosti predmeta spora, ako je ocijenila da bi primjenom predmnijeve iz čl. 40. st. 5. ZPP došlo do primjene pretjerano visoke vrijednosti predmeta spora.
15.1. Ovaj sud ne smatra nerazumnim očekivati da je tužena – koja raspolaže (i po propisima mora raspolagati) sa cjelokupnom relevantnom dokumentacijom, ali i ljudskim resursima, tehničkom podrškom i ustrojem potrebnim za obračun plaće (jer, uostalom, ona je trebala već o dospijeću, bez kasnije intervencije suda, i sama obračunati i isplatiti tužitelju upravo dosuđeni iznos) – i sama mogla (a svakako bar okvirno) odrediti iznos koji bi se trebao isplatiti u slučaju da sud ocjeni tužbeni zahtjev osnovanim i tako mogla inicirati sudsku radnju koja bi dovela do toga da se troškovi postupka određivanjem adekvatne vrijednosti predmeta spora svedu na adekvatnu mjeru (ako bi sud takvu inicijativu prihvatio).
15.2. Ovaj sud ne smatra pretjeranim očekivati ovakvo postupanje od tužene – Republike Hrvatske, niti smatra da bi se time njoj postavio prekomjeran teret u postupanju, jer je Republika Hrvatska, neovisno o tome što se ovdje radi o parničnom (građanskom) postupku, s obzirom na svoj status (pri čemu se ne mogu ispustiti iz vida i njezini znatni kapaciteti u pogledu zastupanja u parničnom postupku – v. i toč. 19. obrazloženja) ipak strana koja s pojačanom pažnjom treba gledati na opće funkcioniranje cjelokupnog sustava i na mogućnost ostvarivanja prava radnika (njezinih zaposlenika) u sporovima u kojima oni od nje potražuju s osnova radnog odnosa i u sporovima vođenje kojih je sama republika uzrokovala neurednim plaćanjem jedne od osnovnih obveza iz radnog odnosa (isplate plaće).
15.3. Nije nerazumno očekivati da Republika Hrvatska, odnosno tijelo koje je zastupa (Državno odvjetništvo), koristi svoje kapacitete na način da ne dopusti stvaranje prekomjernih troškova postupka, kako svojih, tako i druge parnične strane u slučaju parnica koje njezini zaposlenici pokrenu protiv nje radi ostvarivanja osnovnih prava iz radnog odnosa tj. isplate plaće.
16. Osobito se naglašava da se sve to ima sagledati u okviru činjenice da je predmet tužbenog zahtjeva isplata povećane plaće po osnovi prekovremenog rada, dakle, primanja za (životno je za očekivati) podmirenje egzistencijalnih potreba radnika (i, eventualno, osoba koje on mora uzdržavati), koja primanja radnik mora hitno ostvarivati i u slučaju neisplate takvog potraživanja (a ovdje se utvrdilo da tužena takvo potraživanje doista nije isplaćivala) ostvariti to pravo sudskim putem.
16.1. Nije za očekivati od radnika da zna točan iznos plaće koja mu se ima obračunati, a to prvenstveno zbog toga što ne raspolaže podacima za obračun, nego njima raspolaže tužena, od koje su se upravo manifestacijskim zahtjevom takvi podaci zatražili, što predstavlja ustaljen način ostvarivanja prava pred sudom u takvim predmetima i neživotno bi i iluzorno bilo očekivati od radnika precizno navođenje tužbenog zahtjeva u visini već u tužbi, u okviru ovakvih cjelokupnih okolnosti.
16.2. Radnik to potraživanje (uzimajući u obzir egzistencijalne životne okolnosti) mora ostvariti, Republika Hrvatska mu to potraživanje (uzimajući obzir izričite odredbe radnopravnog zakonodavstva) mora neodgodivo isplatiti, a za očekivati je po redovnom toku stvari da visinu toga potraživanja odredi tijekom parnice, po dostavi dokumentacije koja je u posjedu Republike Hrvatske, a onda po provođenju vještačenja.
17. Dalje je za primijetiti da, s obzirom na osporavanje cijelog tužbenog zahtjeva, tijekom cijelog postupka – kako po osnovi, tako i po visini, kako onda kada je vrijednost predmeta spora bila (presumirana) 50.000,00 kuna, tako i onda kada je bila onakva kakva je konačno postavljena – tuženoj nije nastao efektivno i praktično nikakav dodatni trošak u pogledu vođenja ove parnice u pogledu povučenog dijela tužbe.
17.1. U svakom slučaju Republika Hrvatska nije ukazala koji bi to razlikovni dodatni troškovi bili u pogledu sastava istoga podneska (ili zastupanja na ročištima) uzimajući u obzir inicijalnu vrijednost predmeta spora i onu smanjenu.
18. Također je za primijetiti da je vrijednosni razred parnične radnje po tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kada je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna (6.636,14 eura) isti kao i kada je ta vrijednost (smanjena na) 15.434,88 kuna (2.048,56 eura). Doduše, on je bitno drugačiji kada je vrijednost predmeta spora iznosila 3.345,06 kuna (443,97 eura), ali zastupanje po parničnim radnjama bi bilo kvalitativno neizmijenjeno i tužena nije obrazložila na koji način bi joj nastao povećan trošak u tom smislu, u pogledu zastupanja, u pogledu povučenog dijela.
18.1. Tužena je čak i na zadnjem ročištu izjavila da "predlaže kao do sada" i da "osporava postojanje prekovremenog rada iz razloga navedenih u odgovoru na tužbu", dakle, ona je tužbeni zahtjev osporavala i u pogledu osnove i u pogledu visine sadržajno identično tijekom cijelog postupka i ustrajala je na istim prigovorima, zbog čega je bilo potrebno provoditi iste dokaze i nema naznaka (a sasvim sigurno ni navoda tužene) da bi postupak išao drugim tijekom uzimajući u obzir činjenicu smanjenja tužbenog zahtjeva.
19. Sve se ovo osobito, ali i isključivo ima razmatrati kroz prizmu činjenice da je tužena – Republika Hrvatska – zastupana po Državnom odvjetništvu, kao tijelu ustrojenom, ovlaštenom i stalno raspoloživom za njezino zastupanje, financiranom iz Državnog proračuna.
20. Ovo sasvim sigurno ne utječe na činjenicu da je načelno hrvatski pravni sustav usvojio princip po kojem se vrijednost zastupanja za obavljanje parnične radnje vrjednuje po vrijednosti predmeta spora, koja doista je polazišni i najvažniji faktor u određivanju troška zastupanja, pa i u slučaju dosude troška u pogledu djelomičnog povlačenja tužbe (pa i u slučaju kad je stranka Republika Hrvatska), ali se ne može prihvatiti puko i mehaničko razrezivanje troška postupka po tom principu ako bi to, u okolnostima konkretnog slučaja, dovelo do nezakonitosti koje bi se u njemu mogle utvrditi.
21. Ovaj sud izrazito naglašava činjenicu, koja se osobito mora vrjednovati u smislu donošenja ove odluke, da se ne može reći da je tužitelj u ovom predmetu svojom aktivnošću (ili izostankom aktivnosti) u ijednom trenutku doprinio prekomjernom i neodmjerenom povećanju troškova postupka isticanjem nerazumne, pretjerane vrijednosti predmeta spora ili određivanjem isplatnog dijela tužbenog zahtjeva. Upravo suprotno, tužitelj je učinio što je bilo i za očekivati – po manifestacijskom je zahtjevu, postavio kondemnatorni, skladno (po tuženoj) dostavljenoj dokumentaciji i nalazu i mišljenju sudskog vještaka.
22. Konačno, ovaj sud primjećuje da bi se prihvaćanjem zahtjeva za naknadu troška povodom djelomičnog povlačenja tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, pa posljedično i po pravnim lijekovima (kako ga je u podnescima postavila Republika Hrvatska) praktično anulirali troškovi postupka dosuđeni tužitelju (a koji je ipak u osnovi uspio u ovakvoj vrsti parnice iz radnog odnosa – uz sve gore navedene specifične elemente) i povrh toga bi se zašlo duboko u vrijednost dosuđenu u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva.
23. Sagledavajući ovopredmetni slučaj isključivo u okviru svih gore iznesenih kompleksnih činjeničnopravnih okolnosti, ovaj, revizijski sud ocjenjuje da bi se dosudom Republici Hrvatskoj troška povodom djelomičnog povlačenja tužbe, čak djelomično i narušilo načelo naknade troškova po načelu krivnje, u smislu čl. 156. ZPP, a to osobito s obzirom na pravno shvaćanje iz toč. 15. do 15.3. ovoga obrazloženja, a sasvim sigurno bi došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu, slijedom čega ne postoji mogućnost primjene pravnog shvaćanja iz toč. 10. do 11. ovoga obrazloženja na ovaj, konkretni slučaj, a Republici Hrvatskoj se ne može dosuditi trošak povodom djelomičnog povlačenja tužbe (smanjenjem tužbenog zahtjeva).
24. Zbog svega gore obrazloženog, ovaj sud zaključuje da razlozi zbog kojih je revizija podnesena ne bi utjecali na donošenje drugačije odluke, pa je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučio kao u izreci.
Zagreb, 10. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
