REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-630/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, V. Nazora 3, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2828/21-5 od 25. siječnja 2022., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-1322/19-29 od 30. travnja 2021., u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,
r i j e š i o j e:
Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2828/21-5 od 25. siječnja 2022., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1322/19-29 od 30. travnja 2021., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), a u kojem prijedlogu je postavio sedam pravnih pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu i to:
"1. Je li u skladu s čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava proširiti primjenu kolektivne presude i na tuženika koji nije bio parnična stranka u tom postupku (Slavonska banka d.d. Osijek)?
2. Je li, u slučaju kada utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati?
3. Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kada tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu kamate za kredite bez valutne klauzule?
4. Je li, prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača(Narodne novine br. 96/03. – dalje: ZZP) u postupku utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe između potrošača i trgovca, potrebno utvrditi stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao?
5. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?
6. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?
7. Je li povrijeđeno tuženikovo pravo na legitimno očekivanje, u autonomnom smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada mu se nalaže vraćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa anuiteta na temelju valjane ugovorne obveze za koju je tek naknadno utvrđeno da bi bila ništetna?".
2. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u CHF u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te isplata preplaćenih iznosa.
4. Prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer je tuženik kao pravni sljednik Slavonski banke d.d. Osijek na temelju ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008. sudjelovao kao stranka u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita u CHF.
5. Drugo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer su nižestupanjske odluke u skladu sa izraženim stajalištem ovog revizijskog suda u odlukama poslovni broj Rev-308/22 i Rev-610/22, a u kojima je odgovoreno na ovo postavljeno pravno pitanje.
6. U odnosu na treće postavljeno pravno pitanje tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti tog pravnog pitanja u smislu odredbe čl. 387. st. 3. u vezi s odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP.
7. Tuženik u odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje nije dao odgovarajuće razloge važnosti, jer su nižestupanjski sudovi, nakon provedenog postupka (saslušan tužitelj i svjedok ĆK), utvrdili da se u spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste bile unaprijed formulirane u standardom tuženikovom ugovoru.
8. Tuženik u odnosu na peto do sedmo postavljeno pravno pitanje nije naveo usporedive razloge važnosti u odnosu na primjenu instituta stjecanja bez osnove, jer je nižestupanjskim odlukama utvrđeno da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05, 41/08, 135/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO) jasno propisan opseg vraćanja stjecanja bez osnove u slučaju kada je stjecatelj nepošten.
9. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 10. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
