Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-424/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnica A. V., dipl. pravnica, protiv 1. tuženice M. C., OIB: …, Z., i 2. tuženika A. T. d.o.o., OIB: …,, Z., oboje zastupani po punomoćnici S. T., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu M. Š. L. i S. T. u Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1804/2020-14 od 28. rujna 2023, u sjednici vijeća održanoj dana 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1804/2020-14 od 28. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o radu od dana 1.2.2018., a kojeg su sklopili prvotuženik M. C. iz Z., OIB …, Z. i drugotuženik A. T. d.o.o., Z., OIB …, ništetan." II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, OIB …, Z., da 1. tuženici M. C., OIB … Z., i 2. tuženom A. T. d.o.o., OIB …, Z., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 324,04 EUR 1 / 2.577,10 kn, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Protiv te presude žali se tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja u svoju žalbu tužitelja preinači presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. 1. i 2. tuženici u odgovoru na žalbu osporavaju osnovanost žalbe tužitelja.

Potražuju trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba je podnesena i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ” br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP).

5.1. Prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva ne proturječi sama sebi i razlozima presude te je sud prvog stupnja naveo razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što u razlozima presude se navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.2. Prvostupanjski sud nije počinio ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazne prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o radu od 1. veljače 2018. kojeg su sklopili 1. i 2. tuženici, a tužitelj tužbu temelji na tvrdnji da je Ugovor o radu kojega su 1. i 2. tuženici sklopili 1. veljače 2018. fiktivan (prividan) ugovor, koji je sklopljen samo da bi 1. tuženica ostvarila pravo na naknadu plaće, odnosno da bi koristila prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13, 137/13, 98/19; dalje u tekstu ZOZO) i Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama ("Narodne novine" broj: 85/08, 110/08, 34/11, 54/13, 152/14 i 59/17 – u daljnjem tekstu: ZRRP).

8. Prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da nije sporno da su 1. i 2. tuženici zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 1. veljače 2018. te da je 1. tuženica u razdoblju od 2. svibnja 2018. do 11. svibnja 2018. bila privremeno nesposobna za rad zbog komplikacije u trudnoći, a od 12. svibnja 2018. do 26. prosinca 2018. da je koristila pravo na rodiljni dopust,

- da je uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 13. lipnja 2019. utvrdio je da je osiguranica M. C. od 1. veljače 2018. prijavljena na mirovinsko osiguranje kod poslodavca A. T. d.o.o. poslovi radnog podnosa na neodređeno i na puno radno vrijeme,

- uvidom u izvod iz službene baze tužitelja o radno-pravnom statusu 1. tuženice utvrđeno je da je osigurana osoba M. C. evidentirana kao nositelj osiguranja s osnove osiguranja osobe u radnom odnosu u pravnoj osobi kategorija osiguranika: A, a kao obveznik uplate evidentiran je 2. tuženik A. T. d.o.o., dok je kao datum stjecanja prava, odnosno statusa evidentiran 1. veljače 2018.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da posljedica prividnog ugovora u smislu odredbe čl. 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22: u daljnjem tekstu ZOO), nije njegova ništetnost, već da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinka, odnosno da je on pravno nepostojeći pravni posao u smislu čl. 247. ZOO. Stoga utvrđuje da pravno ne egzistirajući (ne postojeći) ugovor nema učinka među strankama i da ne može biti ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO. Ujedno, utvrdio je da navedeni Ugovor o radu na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO ne bi bio ništetan, jer iz isprava priloženih u spisu proizlazi da je 1. tuženica prijavom na mirovinskom i zdravstvenom osiguranju kod poslodavca 2. tuženika A. T. d.o.o. stekla status osigurane osobe s danom 1. veljače 2018. po osnovi radnog odnosa te da isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, a niti moralu društva.

10. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tužitelja sporno je je li predmetni Ugovor o radu zaključen između 1. i 2. tuženika ništetan. Ujedno, sporno je da li je tužiteljica bila radno sposobna u trenutku zaključenja predmetnog ugovora i da prava volja ugovornih stranaka nije bila obavljanje poslova iz Ugovora o radu, već isključivo zaobilaženje propisa radi ostvarivanja pripadajuće naknade na teret sredstava tužitelja.

11. Odredbom čl. 122. st. 1. ZOZO propisano je da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status, dok je st. 4. istoga članka ovoga zakona propisano da u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu sa tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja Zavod ima pravo i obvezu na temelju provedene provjere iz stavka 1. ovoga članka i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje takvo zaključenog ugovora o radu.

12. Odredbom čl. 7. st. 1. točka 1. alineja 1. ZRRP propisano je da je korisnik rodiljnih i roditeljskih potpora prema ovom zahtjevu djetetov roditelj koji na temelju zapošljavanja prema propisima o radu ima priznat status osiguranika iz obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, što između ostalih obuhvaća i osobe u radnom odnosu kod domaćeg ili stranog poslodavca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.

12.1. Odredbom čl. 12. st. 1 ZRRP propisano je da zaposlena ili samozaposlena trudnica, odnosno zaposlena ili samozaposlena majka za vrijeme trudnoće, poroda i njege novorođenog djeteta ima pravo na rodiljni dopust u trajanju od 28 dana prije dana očekivanog poroda do navršenih 6 mjeseci života djeteta, koji se sastoji od obveznog i dodatnog rodiljnog dopusta, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da zaposlena ili samozaposlena trudnica, odnosno zaposlena ili samozaposlena majka pravo na obvezni rodiljni dopust koristi u neprekidnom trajanju od 98 dana od kojih 28 dana prije dana očekivanog poroda te 70 dana nakon rođenja djeteta.

13. Prema čl. 322. st. 1. ZOO ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14 i 127/17 - u daljnjem tekstu: ZOR) propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

14.1. Odredbom čl. 30. ZR propisano je da poslodavac ne smije odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće, niti joj zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta u smislu posebnog propisa smije ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima (st. 1.), kao i da ne smije tražiti bilo kakve podatke o trudnoći niti smije uputiti drugu osobu da ih traži, osim ako radnica osobno zahtijeva određeno pravo predviđeno zakonom ili drugim propisom radi zaštite trudnica (st. 2.).

14.2. Odredbom čl. 34. ZR propisano je da za vrijeme trudnoće, korištenja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada s polovicom punog radnog vremena radi pojačane brige i njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, odnosno u roku od petnaest dana od prestanka trudnoće ili prestanka korištenja tih prava, poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu trudnici i osobi koja se koristi nekim od tih prava (st. 1.) te da je otkaz iz st. 1. toga članka ništetan, ako je na dan davanja otkaza poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti iz st. 1. toga članka ili ako radnik u roku od petnaest dana od dostave otkaza obavijesti poslodavca o postojanju okolnosti iz stavka 1. toga članka te o tome dostavi odgovarajuću potvrdu ovlaštenog liječnika ili drugog ovlaštenog tijela (st. 2.).

15. Slijedom gore navedene odredbe čl. 30. ZR 2. tuženik nije smio odbiti zaposliti 1. tuženicu zbog njezine trudnoće.

16. Tužitelj činjeničnim navodima tužbe tvrdi da se radi o prividnom ugovoru pozivajući se na odredbu čl. 285. ZOO-a.

16.1. Suprotno žalbenim navodima, analizom svih provedenih dokaza premda iz nalaza i mišljenja liječničkog povjerenstva proizlazi da 1. tuženica dana 1. veljače 2018. nije bila radno sposobna, odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o radu, u konkretnom slučaju, ne radi se o prividnom ugovoru, a niti ništetnom ugovoru, jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor zaključen suglasnom voljom ugovornih strana radi obavljanja poslova za koji je očito postojala potreba poslodavca, a kojeg je ovdje 1. tuženica obavljala u razdoblju od 1. veljače 2018., do 2. svibnja 2018., a suprotno da 1. tuženica nije radila tužitelj nije dokazao. 1. tuženica je očito u trenutku sklapanja Ugovora o radu smatrala da je sposobna za obavljanje poslova, a radilo se o radnom mjestu referenta prodaje, sa sjedištem u Z., kako to proizlazi iz Ugovora o radu. Stoga, navedeni posao nije iziskivao fizičke napore, a niti je 2. tuženik kao poslodavac uputio 1. tuženicu kao radnicu na pregled radi ocjene njene zdravstvene sposobnosti.

17. Prema odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinka prema ugovornim stranama, dok je st. 2. istog članka propisano da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, dok je st. 3. predmetnog članka propisano da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

17.1. Prividan (simuliran ili fiktivan ugovor) je ugovor kod kojeg postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova obzirom na postojanje svjesnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takovog ugovora.

17.2. Dakle takav ugovor pretpostavlja da nije zaključen suglasnošću volja ugovornih strana, već je nastao suglasnošću ugovornih strana da se stvori privid o sklapanju ugovora i zato takav ugovor nema učinka prema ugovornim stranama jer postoji nesklad volja.

17.3. Ako postoji nesklad između stranačke volje i očitovanja tada govorimo o mani volje, a tada kao posljedicu manje volje govorimo o razlogu za pobojnost takovog ugovora što mogu isticati samo ugovorne strane.

17.4. Međutim u nekim iznimnim slučajevima (uporaba sile, nesporazum te prividan ugovor) mogu imati za posljedicu ništetnost takvog ugovora.

17.5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud zaključio da se ne radi o prividnom ugovoru, jer je isti rezultat suglasne volje obiju stranka da se isti zaključi, a što proizlazi iz svih naprijed navedenih razloga, a što ima uporište u činjenici da 2. tuženik nije isti pobijao, a i u činjenici osporavanja tužbenog zahtjeva. Činjenica da je ovdje

1.

tuženica nakon dva mjeseca od zaključenja Ugovora o radu otišla na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći ne možemo nikako podvesti pod mane volje, kao razlozima za poništenje, odnosno utvrđenje ništetnosti Ugovora o radu, jer su upravo ugovorne strane suglasno zaključile ugovor u cilju da ovdje 1. tuženica obavlja poslove za poslodavca, a u pogledu kojih se pojavila potreba a koje je redovno ovdje 1. tuženica obavljala odlazeći na posao i to u vremenskom razdoblju od zaključenja ugovora (1. 1. veljače 2018. do 2. svibnja 2018.), a činjenica da je ovdje 1. tuženica zbog komplikacija u trudnoći otišla na bolovanje ne dovodi u pitanje valjanost spornog ugovora, jer isti nije zaključen isključivo radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a kako to neosnovano želi prikazati tužitelj.

18. Prema stajalištu ovog suda drugog stupnja, predmetni Ugovor o radu nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, a niti moralu društva. U ovom konkretnom slučaju, imajući u vidu da propisi radnoga prava posebnu zaštitu pružaju određenim kategorijama radnika, a u koje se nedvojbeno ubrajaju trudnice, pravilno sud prvoga stupnja nije utvrdio da bi predmetni Ugovor o radu bio protivan moralu društva.

19. Ujedno valja odgovoriti da i odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova propisuju i izričito zabranjuju bilo koji oblik nepovoljnijeg postupanja prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva, a zabrana se odnosi na sva državna tijela, tijela s javnim ovlastima i na privatne osobe, kao i na odredbe 2006/54/EC Direktive o implementaciji načela jednakosti prilikom jednakog postupanja između muškaraca i žena u pogledu zapošljavanja i rada kojom se izričito propisuje da je bilo kakvo nepovoljno postupanje zbog trudnoće ili porodiljnog dopusta oblik diskriminacije na temelju spola

19.1. Iz odluke Europskog suda pravde u predmetu C-177/88 Dekker se utvrđuje da je nepovoljno postupanje u pogledu zapošljavanja uvjetovano trudnoćom osobe, oblik spolne diskriminacije žena, jer se nepovoljne posljedice takvog postupanja mogu odnositi isključivo na žene. Kao zaključak navodi se da pri analizi pravnih normi u svakom pojedinom prethodnom predmetu treba voditi računa o navedenim stajalištima.

19.2. U predmetnom slučaju je utvrđeno kako je nepovoljno postupanja temeljem trudnoće oblik spolne diskriminacije, jer proizvodi nepovoljne učinke isključivo za žene. Istovremeno osim što ovakva praksa u nepovoljniji položaj dovodi isključivo žene, ista ima i posebne štetne učinke na položaj žena na tržištu rada, a s tim u vezi njihovu financijsku sigurnost za vrijeme trajanja trudnoće. Stoga činjenica što žena zaključi radi radni odnos tijekom rizične trudnoće te na taj način sebi osigura pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u trudnoći, ne može biti osnova tužitelju za negiranje zakonom zajamčenog interesa žene, sve dok su za to ispunjeni formalni uvjeti koje je zakon propisao u pogledu zasnivanja radnog odnosa. Iz navedenog proizlazi da bi odluka kojom se retroaktivno ženi ukida status osigurane osobe predstavljalo kršenje zabrane nepovoljnog postupanja temeljem trudnoće koja čini oblik diskriminacije na temelju spola.

20. Slijedom navedenoga na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo.

21. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna, ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak I. i II. tuženika (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP ) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).

22. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku, a kako je to odlučeno u ovoj odluci.

23. Zahtjev I. i II. tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer je ocjenjeno da ta radnja u postupku slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 10. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.