Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-385/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom os sudaca tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice A. H. iz S., OIB:… koju zastupa punomoćnik J. C., odvjetnik iz S., 2. tužiteljice maloljetne K. H. iz S., OIB: … i 3. tužiteljice maloljetne C. H. iz S., OIB: …, obje zastupane po posebnoj skrbnici S. P., dipl. pravnici, zaposlenici Centra za posebno skrbništvo, protiv tuženika J. H., iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik iz S., radi izmjene odluke o ostvarivanju osobnih odnosa i uzdržavanja maloljetne djece, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-116/2021-38 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika J. H., iz S., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-116/2021-38 od 10. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Mijenja se način i vrijeme održavanja osobnih odnosa oca J. H. s mal. djecom K. H. i C. H. kako je to bilo određeno točkom IV. presude Općinskog suda u Splitu broj P Ob 430/18-27 od 13. ožujka 2020. na način da se tuženiku J. H. zabranjuje ostvarivanje osobnih odnosa s mal. djecom K. H. i mal. C. H..

II. Mijenja se iznos uzdržavanja određen točkom VII. presude Općinskog suda u Splitu P Ob 430/18-27 od 13. ožujka 2020. koji je bio dužan doprinositi tuženik J. H. za uzdržavanje mal. K. H. i mal. C. H. na način da se nalaže tuženiku J. H. da s osnova uzdržavanja mal. kćerke K. H. i mal C. H. mjesečno doprinosi iznos od po 200,00 Eura za svako dijete, sve to počev od dana 5. ožujka 2021. pa ubuduće, time da je obroke dospjele do pravomoćnosti ove presude dužan isplatiti odjednom i to u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti, a ostale mjesečne obroke uzdržavanja dužan je plaćati svakog prvog, a najkasnije do 15. u mjesecu za tekući mjesec, a u slučaju kašnjenja sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog obroka pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje i glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, koja na svaki pojedinačni mjesečni obrok teče od dana dospijeća pa do konačne isplate, sve to uplato m na tekući račun majke mal. djece A. H. otvoren kod R. A. d.d., broj IBAN: …

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljima trošak parničnog postupka sveukupno u iznosu do 550,00 Eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 10. lipnja 2024. pa do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje i glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, pa sve do isplate“.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-430/2018-27 od 13. ožujka 2020. bilo određeno da će se susreti i druženja između tuženika i maloljetne djece odvijati jednom tjedno i to subotom od 17 do 19 sati, uz nadzor stručne osobe koju će imenovati Centar za socijalnu skrb, koja osoba će koordinirati osobne odnose između roditelja i maloljetne djece i da je tom presudom bilo naloženo tuženiku da za uzdržavanje svakog maloljetnog djeteta doprinosi iznos od 800,00 kn (sada 106,18 eura)[1] mjesečno.

5. Sporna je pravilnost činjeničnih utvrđenja iz kojih sud prvog stupnja izvodi zaključak da su se okolnosti izmijenile na način da održavanje osobnih odnosa djece i tuženika više nije u interesu maloljetno djece i da ih stoga treba zabraniti, kao i da su se okolnosti izmijenile u toj mjeri da opravdavaju povećanje iznosa uzdržavanja (sada na 200 eura mjesečno po djetetu).

6. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbe. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe. Također je ocijenjeno da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na 1 1 eur = 7,53450 kn

koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

7. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost utvrđenih činjenica, a time je neosnovano isticanje i žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a, odnosno povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. tog Zakona.

8. Također, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.

9. Naime, iz dokaza proizlazi da se susreti kako su bili određeni ranijom pravomoćnom sudskom odlukom nisu održavali u skladu s njom, iako je radilo o susretima koji su trebali biti održavani samo jednom tjedno u trajanju od dva sata. Proizlazi i da su prilikom susreta koji su održani djeca izražavala i verbalni i neverbalni otpor prema ocu, da otac nije pronalazio način kako se približiti djeci (detaljno opisano pod točkama 9, 9.1. do 9.3. i 10. obrazloženja), niti su u tom smislu ocu pomogli savjeti nekoliko voditeljica nadzora koje su bile prisutne održavanju tih susreta. Također proizlazi da majka nije bila ta koja je nastojala spriječiti osobne odnose djece i oca i koja je kod djece stvarala negativnu sliku i otpor prema ocu. Negativna slika i otpor prema ocu kod maloljetne K. posljedica su činjenice da je svjedočila obiteljskom nasilju oca nad majkom, ponašanju oca kada je dolazio u njezinu školu, zvao njezinu susjedu, raspitivao se o njoj, što je kod nje izazvalo nelagodu u odnosu na djecu i treće osobe. Isto tako, njezin stav prema susretima s ocem, kao i stav maloljetne C. o istom, posljedica su i ponašanja samog oca prilikom rijetkih susreta prema djeci samoj (otac zbog frustriranosti nemogućnošću da s djecom počne ostvarivati bolje odnose, djeci govori protiv majke, govori da će na sudu tražiti provjeru je li stvarno njihov otac i sl., istovremeno se ne trudeći poraditi na svoji roditeljskim kapacitetima, na shvaćanju emocionalnih potreba djece i rješavanju partnerskog sukoba s majkom te neopterećivanju svog odnosa s djecom tim, za njega, nerazriješenim partnerskim odnosom).

10. Kako nije sporno da takve okolnosti nisu postojale 2020. kada je donesena ranija presuda, ali su svakako nakon nje nastale, to iste u dovoljnoj mjeri, i po shvaćanju ovog suda, ukazuje na potrebu da se zabrane susreti i druženja oca i djece (čl. 413. st. 1. i st. 2. točka 1. u vezi s čl. 123. Obiteljskog zakona, Nar. nov. broj 103/15., 98/19., 47/20., 49/23., 156/23., dalje: ObZ).

10.a Ovaj sud ne osporava tvrdnje žalitelja da djecu nije tukao, zlostavljao, držao zapuštenima, izgladnjivao i dr. kako navodi u žalbi. Međutim, okolnosti:

- da tuženik kao otac nije u stanju razumjeti emocionalne potrebe djece, već da iz njegova ponašanja zapravo proizlazi da djecu doživljava kao sredstvo kažnjavanja i dokazivanja moći u odnosu na majku, da se njegove reakcije, kada djeca iskazuju ljutnju prema njemu ili tugu zbog narušenih odnosa, svode na vrijeđanje majke djece, na osporavanje očinstva i sl. i

- da time očito, unatoč nastojanjima stručnih osoba, već nekoliko godina, nedovoljno radi na sebi i svojim roditeljskim kapacitetima kako bi pronašao način da se približi djeci, a

- da djeca istovremeno i cijelo vrijeme jasno, što neverbalno (ne žele s ocem razgovarati prilikom rijetkih susreta, ne žele da ih dodiruje, ne žele njegove darove ili im ništa ne znače sl.), a maloljetna K. i verbalno, izražavaju nelagodu, nezadovoljstvo i uznemirenost prilikom susreta, uz što

- u stručnom promatranju obitelji i radu s njima nije utvrđeno da bi to bila posljedica nekog negativnog utjecaja od strane majke,

u dovoljnoj mjeri ukazuju da je najbolji interes djece da se i ti rijetki susreti (jednom tjedno po dva sata) zabrane na neodređeno vrijeme, kako je to odlučio i sud prvog stupnja.

11. Održavanje susreta roditelja koji ne živi s djecom prvenstveno za svrhu ima da djeca znaju da imaju ljubav, brigu i podršku i tog roditelja, što je od velike važnosti za njihov psihofizički razvoj. Međutim, kada se takva svrha ne može postići, jer roditelj koji s djecom ne živi ne pokazuje dovoljnu želju i ne ulaže dovoljan trud da razumije emocionalne potrebe djece, kao niti dovoljan trud da poradi na roditeljskim sposobnostima koje mu nedostaju, na koje mu se ukazuje, čime s djecom ne da ne postiže napredak u zbližavanju, već samo stvara daljnji otpor, tada je u najboljem interesu djece odlučiti kako je sud prvog stupnja i odlučio.

11.a Tuženik stoga mora iz svega razumjeti da cilj ovakve odluke nije oduzimanje mu prava da bude roditelj, već je upozorenje da treba raditi na sebi i svojim roditeljskim sposobnostima te shvatiti da su interesi djece primarni, da odnos s djecom ne smije biti opterećen nerazriješenim partnerskim odnosima i da će mu samo takav pristup omogućiti da mu se ponovno odobri održavanje susreta s djecom i da ponovno pokuša na zreo i roditeljski odgovoran način uspostavi odnose s djecom. Pri tom se točno navodi u žalbi da svako razdvajanje između roditelja i djece ima neko ishodište. Međutim, to ishodište (koje tuženik opisuje navodima žalbe), u konkretnom slučaju, nije odlučna činjenica, već je u smislu dobrobiti djece jedino odlučno da je utvrđeno da vrijeme nije dovelo da napretka u zbližavanju oca s djecom, već samo do pojačavanja otpora djece prema viđanju s ocem i provođenja i minimalno vremena s njim, zbog čega bi ustrajanje na daljnjem održavanju odnosa samo za posljedicu imalo loš utjecaj na psihički razvoj djece. Slijedom toga neodlučno je što o ishodištu razdvajanja proizlazi iz kaznenih predmeta na koje se ukazuje navodima žalbe.

12. Glede izmjene odluke o visini uzdržavanja, ovaj je sud stava da je iznos uzdržavanja za svako dijete, s obzirom da su djece sada starija, da su njihove potrebe veće u odnosu na trenutak kada su stranke sklopile sporazum o iznosu uzdržavanja (točka 18. i 19. obrazloženja) pravilno određen, a kao pravilan prihvaća i zaključak da je otac u stanju doprinositi taj iznos za uzdržavanje. Naime, otac ima stan u S. u kojem ne živi te iznajmljivanjem istog svakako može ostvariti iznos potreban za uzdržavanje. Uz to, u današnje vrijeme u kojem postoji nedostatak radne snage na brojnim poslovima, tuženik može ostvariti zaradu izborom i radom na nekom od slobodnih radnih mjesta, a činjenice da to nije niti pokušao, nego se zadovoljava da ga uzdržava nova djevojka s kojom živi, ne umanjuje njegovu obvezu prema maloljetnoj djeci. Uz sve to, tuženik nema drugih obveza uzdržavanja, a PTSP na koji se poziva svakako nije takav poremećaj niti bolest koja bi mu onemogućavala bilo kakav rad. Naprotiv, pronalaženje posla i dodatnog izvora zarade samo može pozitivno utjecati na njegovo psihičko stanje.

13. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 368. st. 1. i čl. 375. st. 1. ZPP-a).

14. Odluku o troškovima tuženik ne pobija obrazloženo pa je, imajući na umu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ista potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. tog Zakona, bez potrebe obrazlaganja.

U Zagrebu 10. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević, v.r.