REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-118/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića kao predsjednika Vijeća te Damira Kosa i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. J. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. i člankom 153. stavcima 1. i 2. i člankom 36. stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. 126/2019. i 84/2021.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenog D. C. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 24. travnja 2023. broj Kmp-2/2022-103 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2023. broj I Kžmp-10/2023- 11, u sjednici održanoj 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. C. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 24. travnja 2023. broj Kmp-2/2022-103 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. rujna 2023. broj I Kžmp-10/2023-11 D. J. i D. C. B. proglašeni su krivima zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. i člankom 153. stavcima 1. i 2. i člankom 36. stavkom 2. KZ/11., za koje im je utvrđena kazna zatvora od po šest godina svakome i zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 228. stavkom 1. i člankom 36. stavkom 2. KZ/11., za koje im je utvrđena kazna zatvora od po jedne godine svakome. Istom je presudom D. C. B. ujedno proglašen krivim i zbog počinjenja kaznenog djela omogućavanja trošenja droge iz članka 191. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 190. stavkom 1. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine.

1.1. Po utvrđivanju pojedinačnih kazni, D. J. i D. C. B. su osuđeni na jedinstvene kazne zatvora i to D. J. u trajanju šest godina i šest mjeseci, a D. C. B. u trajanju sedam godina i dva mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečene kazne zatvora im je uračunato vrijeme uhićenja i lišenja slobode te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to svakome od 8. prosinca 2021. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 69. KZ/11., D. J. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju jedne godine koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, dok je D. C. B. izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu te ovisnosti o opojnim drogama u trajanju tri godine koja će se također izvršavati u okviru zatvorskog sustava.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022.; dalje: ZKP/08.-22.) D. J. i D. C. B. obvezani su na solidarno plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 2.302,00 eura/17.344,42 kuna i to na ime troška psihijatrijskog i psihologijskog-farmakološkog vještačenja, dok su oslobođeni plaćanja troškova svjedoka te sudskog paušala.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni D. C. B. je po branitelju, odvjetniku D. M., na temelju članka 515. stavka 1. u vezi s člankom 518. stavkom 1. ZKP/08.-22., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) i to zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 4. (pravilno je: članka 469. točke 4.) u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.-22.

2.1. Predlaže "Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ovaj Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude utvrdi osnovanim, te donese presudu kojom se ukida u cijelosti odluka prvostupanjskog suda i višeg suda i predmet vrati na ponovnu odluku i suđenje prvostupanjskom sudu, podredno drugostupanjskom sudu".

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP/08.

-24.) prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor (broj Ksm-DO- 149/2024. od 7. kolovoza 2024.). Taj je odgovor dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Pobijajući pravomoćnu presudu osuđenik u zahtjevu u potpunosti prepisuje sadržaj žalbe koju je podnio protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je upirao na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-22. te povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-22.

5.1. Tako, u zahtjevu navodi da kvalificirani oblik kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11. u svome biću podrazumijeva uporabu sile ili prijetnje počinitelja da će izravno napasti na život ili tijelo silovane ili druge osobe, a da je u postupku ostala sporna i neutvrđena činjenica uporabe sile. Dodaje da predmetno kazneno djelo, analiziranjem činjeničnog opisa kaznenog djela iz dispozitiva prvostupanjske presude za koji se tereti, u svom opisu nema kvalifikatorni element uporabe sile, dok je u pravnom opisu dispozitiva presude navedeno da je djelo počinio uporabom sile prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine teške duševne smetnje, a da se analizom "faktičnog stanja" nesporno može zaključiti kako se u konkretnom ne radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela silovanja upravo iz razloga nepostojanja kvalifikatornog elementa uporabe sile ili prijetnje, nego da se, ne ulazeći u dokazani ili nedokazani činjenični supstrat, može eventualno govoriti o kaznenom djelu iz članka 153. stavka 1. KZ/11. - spolnom odnošaju bez pristanka. Zaključuje da "prvostupanjski sud a posredno i drugostupanjski sud ovdje utvrđeno činjenično stanje podvodi pod pogrešnu materijalno pravnu normu (članak 469. stavak.1. točka 4.)".

5.2. Podnositelj, nadalje, u zahtjevu tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto bi se činjenične radnje iz dispozitiva presude koje mu se stavljaju na teret, a koje nemaju u svom činjeničnom opisu elemente uporabe sile, u pravnom opisu djela karakterizirale kao radnje koje bi bile učinjene uporabom sile. Pritom dodaje da drugostupanjski sud, unatoč evidentnom propustu prvostupanjskog suda, arbitrarno i bez ikakvog valjanog temelja u razlozima prvostupanjske presude, opravdava ovu presudu subjektivnim zaključcima stečenim posredno iz obrazloženja prvostupanjske presude, međutim, opet bez valjanog utvrđenja odlučne činjenice postojanja ili nepostojanja uporabe sile.

5.3. Prema tome, osuđenik zahtjev podnosi iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP/08.-22. smatrajući da je pravomoćnom presudom povrijeđen kazneni zakon jer je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti s obzirom na to da u radnjama koje su u činjeničnom opisu navedene da je počinio nedostaje opis kvalifikatornog elementa iz stavka 2. članka 153. KZ/11., a to je element prisile.

6. U navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

7. Sila je konstitututivno obilježje kvalifikatornog oblika kaznenog djela silovanja, a samim time i teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. KZ/11., zbog kojeg je suđenik u ovom kaznenom postupku proglašen krivim. Sila u biti predstavlja sredstvo djelovanja na volju neke osobe kojim se od nje iznuđuje ponašanje protivno njezinoj volji, a kojeg ponašanja ne bi bilo da je sila izostala. Kod kaznenog djela silovanja korištenje sile mora imati za cilj navođenje na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju te između sile i počinjenog spolnog odnošaja ili s njim izjednačene spolne radnje treba postojati uzročna veza. Uporabljena sila mora biti takvog intenziteta da se može slomiti otpor žrtve, pri čemu pružanje tjelesnog otpora žrtve nije nužna pretpostavka za postojanje tog djela nego je dostatno dokazati da je takva sila primijenjena. Sve naprijed navedene sastavnice sile su jasno opisane u činjeničnom opisu predmetnog djela.

8. Naime, u činjeničnom opisu radnji teškog kaznenog djela protiv spolne slobode zbog kojeg je osuđenik proglašen krivim sadržanom u izreci prvostupanjske presude jasno je opisano postupanje osuđenika koje, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavlja uporabu sile, koja je jedan od oblika počinjenja kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. KZ/11., slijedom čega je ovo djelo u pravomoćnoj presudi pravilno označeno.

9. Osuđenik je, naime, pravomoćnom presudom proglašen krivim što je zajedno s D. J. tijekom noći 7./8. prosinca 2021., u stanu oštećene I. Ć., po dogovoru i zajednički, znajući da oštećenica koristi tablete koje joj je propisao liječnik zbog težeg duševnog poremećaja, a nakon što su se prethodno s istom tijekom popodneva i večeri družili i pili alkoholna pića u više ugostiteljskih objekata te potom zajedno s njom došli u njezin stan, u cilju slamanja njezinog otpora kako bi je spolno iskoristili, D. C. B. oštećenici dao drogu tipa amfetamin koju je ona potom konzumirala pa su joj protivno njezinoj volji, iskoristivši njezino stanje duševnog poremećaja i djelovanja droge amfetamin zbog kojih nije mogla pružiti otpor, skinuli hlače i gaćice, nakon čega je D. J. svojim prstima više puta penetrirao u njezino spolovilo, a potom su D. J. i D. C. B. svojim spolovilima više puta penetrirali u spolovilo, analni otvor i usta oštećenice.

10. Odredbom članka 89. stavka 27. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.) bio je određen opći pojam sile. Naime, prema toj odredbi sila je "i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava uporabljenih radi dovođenja koga protiv njegove volje u nesvjesno stanje ili da se onesposobi za otpor".

11. Iako taj Zakon nakon 1. siječnja 2013., stupanjem na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24.) koji ne sadrži opis sile, više nije u primjeni, sudska praksa i dalje prihvaća dosadašnji stav suda odnosno ostaje kod dosadašnjeg tumačenje sile, kako je ona bila opisana u KZ/97.

12. U predmetnom su postupku sudovi na temelju ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdili da su se u postupanju osuđenika ostvarila sva bitna obilježja terećenog mu kaznenog djela jer je u činjeničnom opisu djela opisano da je žrtvi I. Ć. " … u cilju slamanja njezinog otpora kako bi je spolno iskoristili, …. dao drogu tipa amfetamin …. koju je ova potom konzumirala…." pa je iskoristio upravo njezino duševno stanje i djelovanje droge da žrtva ne može pružiti otpor i više puta spolovilom penetrirao u spolovilo, analni otvor i usta žrtve, a upravo to je opis teškog kaznenog djela protiv spolne slobode.

13. Prema tome, u činjeničnom je opisu, protivno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, vrlo jasno opisana sila kao sredstvo djelovanja na volju žrtve I. Ć. Primjena sile se, dakle, očituje u omamljivanju žrtve drogom, jer se tom silom od nje iznuđuje ponašanje protivno njezinoj volji s obzirom na to da tog i takvog ponašanja ne bi bilo da je sila izostala. Primjenom upravo te sile (omamljivanje drogom) slomljen je njezin otpor i omogućeno zadovoljenje spolnog nagona optuženika protivno volji oštećenice.

14. Tek u situaciji da se oštećenica sama dovela u takvo stanje te sama konzumirala drogu amfetamin bez ikakve aktivnosti osuđenika već da je on na nju u takvom stanju samo naišao, radilo bi se o kaznenom djelu spolnog odnošaja bez pristanka, u smislu iskorištavanja stanja osobe zbog kojeg ona nije sposobna izraziti svoje odbijanje (članak 153. stavak 5. KZ/11.). Ovako, kada je takvo stanje žrtve isključivo produkt radnje osuđenika i to upravo u cilju slamanja njezinog otpora kako bi je spolno iskoristio, kako je to i opisano u činjeničnom opisu djela, ne može biti riječi o osnovnom obliku kaznenog djela iz stavka 1. članka 153. KZ/11., kako to tvrdi osuđenik.

15. Prema tome, imajući na umu konkretne okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude jasno proizlazi upravo pravna kvalifikacija koju je prvostupanjski sud primijenio jer sadrži kvalifikatorni element sile iz članka 153. stavka 2. KZ/11. pa nema govora o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

16. U ostalom dijelu zahtjeva osuđenik upirući na "neosnovanost činjenične konstrukcije iz dispozitiva pobijane presude" osporava postojanje njegove unaprijed stvorene svijesti o tome kako će točno droga amfetamin, uz prethodno konzumiran koktel alkohola, teških lijekova i raznih vrsta droga, djelovati na žrtvu te o njegovoj svijesti o činjenici postajanja (vrste) duševne smetnje kod oštećenice odnosno svojstva osobe navedene u inkriminaciji. Također, upire na nespornu činjenicu da, prema sadržaju medicinske dokumentacije, na unutarnjem i vanjskom dijelu spolovila oštećenice nema vidljivih ozljeda.

17. Iznesenim tvrdnjama osuđenik očito nastoji dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, nalazeći da je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud trebao utvrditi drukčije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. Prema tome, riječ je o osporavanju pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja koja su opisana u činjeničnom opisu djela. Međutim, to ne može biti predmetom ocjenjivanja ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka kako to jasno proizlazi iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP/08. -22. jer ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka pa zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

18. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08.-24. odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić