Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-613/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice D. G., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćnici P. Đ., odvjetnici iz Z., protiv tuženice H. p. b. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-25/2024-11 od 22. ožujka 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-25/2024-11 od 22. ožujka 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu u kojem je dosuđen iznos od 371,62 EUR (slovima: tristo sedamdeset jedan euro i šezdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 19. srpnja 2007. do 29. prosinca 2023., u točki III. izreke, u točki IV. izreke u dijelu u kojem je dosuđen iznos od 2.190,58 EUR (slovima: dvije tisuće sto devedeset eura i pedeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 27. lipnja 2012. do 29. prosinca 2023. te u točki V. izreke u dijelu u kojem je dosuđen parnični trošak u iznosu od 894,14 EUR (slovima: osamsto devedeset četiri eura i četrnaest centi) i točki VII. izreke,

- preinačuje u točki II., III. i V. izreke u dijelu u kojem je na dosuđene iznose glavnice dosuđena zakonska zatezna kamata za vremenski period od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tako da se sudi:

Nalaže se tuženici da tužitelju na iznos od 371,62 EUR (slovima: tristo sedamdeset jedan euro i šezdeset dva centa), na iznos od 2.190,58 EUR (slovima: dvije tisuće sto devedeset eura i pedeset osam centi) te na iznos od 894,14 EUR (slovima: osamsto devedeset četiri eura i četrnaest centi) za vremenski period od 30. prosinca 2023. do isplate plati zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

III. Točka VI. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada odobrenje kredita sadržana u čl. 5. toč. 5.1. ugovora o kreditu broj ... od 6. svibnja 2007. potvrđenog od javnog bilježnika O. R. iz Z., pod brojem: OV- 11375/2007 12. srpnja 2007., sklopljenog između tužiteljice D. G., OIB: ... iz Z., kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika V. d.d. sa sjedištem u Z., kao kreditora i M. c. d.o.o. sa sjedištem u Z., kao založnog dužnika.

II. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d., OIB: ... sa sjedištem u Z., da tužiteljici D. G., OIB: ... iz Z., na ime povrata naknade za odobrenje kredita isplati iznos od ukupno 371,62 eura (slovima: tristo sedamdeset jedan euro i šezdeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku počevši od 19. srpnja 2007. do isplate po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9. toč. 9.19. ugovora o kreditu broj ... od 6. svibnja 2007. potvrđenog od javnog bilježnika O. R. iz Z. pod brojem: OV-11375/2007 12. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice D. G., OIB: ... iz Z., kao korisnika kredita te pravnog prednika tuženika V. d.d. sa sjedištem u Z., kao kreditora i M. c. d.o.o. sa sjedištem u Z., kao založnog dužnika.

IV. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d., OIB: ... sa sjedištem u Z., da tužiteljici D. G., OIB: ... iz Z., na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od ukupno 2.190,58 eura (slovima: dvije tisuće sto devedeset eura i pedeset osam centa) sa zateznim kamatama koje teku počevši od 27. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d., OIB: ... sa sjedištem u Z., da tužiteljici D. G., OIB: ... iz Z., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 894,14 eura (slovima: osamsto devedeset i četiri eura i četrnaest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 22. ožujka 2024. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena počevši od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.“

2. Protiv točaka I., II., III., IV., V. i VII. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 27. ožujka 2024. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženica žalbu ne podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Međutim, kako temeljem članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, to je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na navedene bitne povrede te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržane u članku 5. točka 5.1. Ugovora o kreditu od 6. svibnja 2007. kojim je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita te temeljem utvrđenja ništetnosti isplata iznosa od 371,62 eura sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2007. do isplate te utvrđenje ništetnosti članka 9. točke 9.19. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te temeljem iste povrat iznosa od 2.190,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 27. lipnja 2012. do isplate.

6.1. Tuženica je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva smatrajući kako su odredbe Ugovora o kreditu čije se utvrđenje ništetnosti traži jasne, razumljive i lako uočljive, da nisu dovele do znatnog narušavanja ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te je istaknut prigovor zastare.

6.2. Kao nesporno je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tuženice V. d.d. zaključila Ugovor o kreditu broj ..., dana 6. srpnja 2007. prema kojem joj je kreditor isplatio iznos od 124.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan korištenja kredita,

- da je u članku 5. točka 5.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za odobrenje kredita u visini od 0,50% od iznosa kredita,

- da je u članku 9. točka 9.19. ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora,

- da je tuženica prilikom isplate kredita 18. srpnja 2007. naplatila naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 371,62 eura,

- da je kredit prijevremeno otplaćen te je prilikom otplate kredita 26. lipnja 2012. kao naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćen iznos od 2.190,58 eura.

6.3. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kredit zaključila radi kupnje stana te da joj nije objašnjeno od čega se sastoji trošak obrade kredita, dok je prijevremena otplata kredita bila uvjetovana plaćanjem izlazne naknade koja je bila jako visoka. S prednikom tuženice da nije mogla pregovarati o visini ni ulazne ni izlazne naknade jer je to bio standard koji se plaćao.

6.4. Sporno je između stranaka je li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo. Kako tuženica u tom pogledu nije predložila provođenje nikakvih dokaza to je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit.

6.5. Nesporno je da je Ugovor unaprijed sastavio prednik tuženice, pa prvostupanjski sud imajući u vidu da tužiteljica na sadržaj spornih odredbi nije mogla nikako utjecati te da sukladno članku 1065. Zakona o obveznim odnosima/91 (dalje: ZOO/91) cijenu kredita predstavlja ugovorena kamata, da radi osiguranja naplate kredita je založni dužnik dozvolio uknjižbu prava zaloga na svojoj nekretnini, da je tužiteljica kao korisnik kredita predala predniku tuženice bjanko mjenicu i ovršnu izjavu o zapljeni plaće, mirovine ili drugih stalnih ili privremenih novčanih primanja te da u Ugovoru o kreditu ni na koji način nije obrazloženo od čega se sastoji konkretan trošak naknade odobrenja kredita i trošak naknade za prijevremenu otplatu kredita, zaključuje da su te odredbe ugovorene na štetu tužiteljice kao potrošača i da u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 93/03.; dalje: ZZP) su nepoštene te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Kako su navedene odredbe nepoštene, to su iste sukladno članku 87. stavak 1. istog Zakona ništetne. S pozivom na članak 104. stavak 1. ZOO/91 koji propisuje posljedice ništetnosti ugovornih odredbi i s pozivom na članak 210. stavak 1. istog Zakona (stjecanje bez osnove) prvostupanjski sud je naložio tuženici da tužiteljici vrati iznose koje je primila po osnovi naknade za odobrenje kredita i za prijevremenu otplatu kredita.

6.6. Kako je prednik tuženice postupao nepošteno, to da temeljem članka 214. ZOO/91 treba platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

6.7. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Kako je ništetnost navedenih ugovornih odredbi utvrđena tek prvostupanjskom presudom, to da zastara nije niti počela teći.

6.8. Kako je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti, to je temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a tuženica dužna tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 894,14 eura, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.)

7. U svojoj žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se radi o tipskom ugovoru te da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ovo stoga što da tijekom postupka nije proveden niti jedan dokaz koji bi podupirao takav zaključak. Prvostupanjski sud da je također zanemario da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristala na prethodno navedene uvjete tuženice za davanje kredita.

7.1. Činjenično stanje u tom pogledu nije pogrešno utvrđeno. Tuženica nije na okolnosti pojedinačnog pregovaranja ponudila nikakve dokaze, dok je tužiteljica predložila svoje saslušanje i sud je istu saslušao. Nesporno je da je tuženica sastavila Ugovor te se radi o tipskom ugovoru. Tuženica je bila ta koja je trebala dokazati da se pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora, a što tuženica nije dokazala jer u tom pravcu nije ponudila nikakve dokaze, pa je prvostupanjski sud pravilno svoje utvrđenje temeljio na iskazu tužiteljice.

8. Za primijetiti je da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) koji je bio na snazi do 31. prosinca 2005. Dakle, prvostupanjski sud se pozivajući se na odredbe ZOO-a pozvao na zakon koji nije bio na snazi u vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa između tužiteljice i prednika tuženice, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 6. svibnja 2007., dakle u vrijeme dok je bio na snazi Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Međutim, i ZOO koji je trebao primijeniti sadrži identične odredbe koje sadrži i ZOO/91 na koje se pozvao prvostupanjski sud, a iste se razlikuju samo u brojevima članaka koje reguliraju pojedinu materiju, ali ne i u sadržaju.

9. Tuženica u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava te se u odnosu na naknadu za prijevremeni povrat kredita poziva na članak 1024. ZOO-a kojim je u stavku 2. propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u stavku 3. da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Ističe kako se prijevremenom otplatom kredita banci uzrokuju dodatni troškovi i šteta, na koju banka u svakom slučaju ima pravo. Šteta se sastoji u umanjenju aktive s posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od strane nadležnih tijela te u gubitku marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Isto tako, da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba jer je propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadi kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita, a Odluka je interni akt tuženice i dostupna je svima pa tako i tužiteljici. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, tuženica ističe kako je ista bila jasna, lako razumljiva i uočljiva i zbog toga da nije mogla suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz te odredbe da jasno proizlazi kako je tužiteljica dužna platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u postotku od 0,50% od iznosa kredita. Ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u propisima, a niti u sudskoj praksi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora iz kojeg bi proizlazilo da nije dopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženica ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, odnosno pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnima dijelove članka 5. točka 5.1. i članka 9. točka 9.19. Ugovora o kreditu te temeljem istog, a primjenom pravila o stjecanju bez osnova iz članka 1115. ZOO-a (članak 210. ZOO/91) naložio tuženici da tužiteljici vrati ono što je platila po tim ugovornim odredbama.

10. Kao što proizlazi iz dokaza koji su provedeni u postupku, a tuženica nije dokazala suprotno, o odredbama koje su predmet ovog postupka nije se pojedinačno pregovaralo, obzirom da se radi o ugovoru kojeg je sastavio prednik tuženice, te da se radi o odredbama bez kojih tužiteljica i ne bi mogla zaključiti ugovor o kreditu. Točno je da niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovarati naknadu za obradu kredita, a niti naknadu zbog prijevremene otplate kredita, međutim, takve odredbe su trebale biti tužiteljici detaljno obrazložene, trebalo ju je upoznati koji su to troškovi i u kojim iznosima se namiruju iz naknade za obradu kredita. Tužiteljica je mogla znati iz odredbe članka 5. točka 5.1. Ugovora da će platiti 0,50% naknade od visine odobrenog kredita, ali što će se podmirivati tim iznosom, to joj nije bilo poznato, pa stoga nije niti mogla utjecati na sadržaj iste.

11. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženica istu tretira kao štetu koju je ona pretrpjela u svom poslovanju zbog gubitka marže i zbog neusklađenosti bilance, ali isto tako ne tvrdi i ne dokazuje da je tužiteljica bila upoznata sa gubitkom koji bi na ovaj način nastao za banku, odnosno ne može se prihvatiti kao pošteno postupanje tuženice kada je na ovaj način eventualne gubitke marže prebacila na tužiteljicu.

11.1. U tom pravcu postoji i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. u kojoj je odgovoreno na pitanje: „Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/07 – dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP-a? Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu (konkretno članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu) smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“.

11.2. U navedenoj odluci detaljno obrazlažući zahtjev transparentnosti te načelo savjesnosti i poštenja u točkama 20. do 23.2. navedene odluke, u točki 24. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“.

11.3. U odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

11.4. I po ocjeni ovog suda, navedene odredbe konkretnog Ugovora su ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Pored toga tužiteljica bez plaćanja naknade za odobrenje kredita isti ne bi mogla niti podići, kao što ne bi mogla niti izvršiti zatvaranje kredita prijevremenom otplatom bez plaćanja navedene naknade. I jedna i druga naknada nisu točno definirane u samom Ugovoru, a niti je tuženica dokazala da su one bile pojašnjene i obrazložene uz navođenje troškova koji se plaćaju navedenim naknadama. Navedene odredbe su bile jasne i lako uočljive, ali nisu bile razumljive, odnosno iz tih odredbi potrošač nije mogao procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi za njega proizišle jer nisu sadržavale točne troškove koji se naplaćuju iz naknade za obradu kredita, a niti razumljive kriterije za utvrđivanje štete koju će banka pretrpjeti u slučaju prijevremene otplate kredita. Navedene odredbe ugovorene su samo u korist banke, pa su stoga nepoštene te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te su stoga ništetne.

11.5. Stoga je prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kako u deklaratornom, tako i u kondemnatornom dijelu. Zakonska zatezna kamata na iznose glavnice pravilno je dosuđena od dana kada su navedene naknade plaćene primjenom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženica bila nepošteni stjecatelj. Upravo je tuženica odgovorna za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi koje su tužiteljici kao potrošaču nametnute bez mogućnosti pregovaranja.

12. Međutim, prvostupanjski sud je prilikom dosude zakonske zatezne kamate na iznose glavnice, a isto tako i na dosuđeni trošak postupka pogrešno primijenio odredbu članka 29. stavak 2. ZOO-a kada je za vremenski period od 30. prosinca 2023. do isplate odredio naplatu zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena jer se ista promijenila temeljem članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 153/23.) pa je u tom pravcu ovaj sud u okviru pravilne primjene materijalnog prava preinačio pobijanu odluku na način da je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu za vremenski period od 30. prosinca 2023. do isplate.

13. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška koju tuženica posebno ne osporava, osim osporavanja u okviru osporavanja glavne stvari.

14. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe, s obzirom da je uspjela samo s neznatnim dijelom.

15. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

16. Točka VI. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 10. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković v. r.