1

Poslovni broj: 15 Gž-762/2023-3

Poslovni broj: 15 Gž-762/2023-3

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja  Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Ž. iz Z., R., OIB: …, zastupana po punomoćnici J. P., odvjetnici u Š., protiv tuženika R. A. d.d. Z.,  Z., OIB: …,  zastupana po punomoćniku J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2343/2021 od 20. lipnja 2023. u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2023.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2343/2021 od 20. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da  tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od  2.056,87 eur/15.497,53 kn sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kao je pobliže navedeno u izreci te presude.

              2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 703,43 eur/5.300,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku  i drugih provedenih dokaza.

5. U žalbi navodi da sud pogrešno tumači odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je određena primjena utvrđenja iz kolektivne presude u individualnim parnicama. Smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti isključivo odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (čl. 118. ZZP/14), a koja se primjenjuje na postupke naknade štete, što tužitelj nije dokazivao, niti je sud utvrđivao. Navodi da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da
nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Također, da nije utvrđeno jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli. Ističe da je vodio računa o tužiteljici kao klijentu i ponudio joj sklapanje ugovora o kreditu u različitim valutama, a tužiteljica je po vlastitom izboru i nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe, ovdje valutnu klauzulu.
Navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i uočljive, pa nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi čl.
96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Također, obzirom da se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama sud nije imao mogućnost ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je ugovor ispunjen i tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta niti koristila pravo na raskid ugovora. Navodi da je način na koji protumačen direktan učinak presude iz kolektivnog spora tuženika onemogućilo u dokazivanju i činjenice i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasne niti proturječne kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,11.,13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredit i tuženik kao kreditor dana 20. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu, a iz kojeg proizlazi da je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 13.022,36 CHF po srednjem tečaju kreditora sa godišnjom kamatnom stopom 5,20% promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate 84 mjeseca,

- da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene, odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa tuženik neosnovano ističe da se tužiteljica ne može na istu pozvati,

- da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao visinu tužbenog zahtjeva, međutim, na ročištu održanom dana 18. svibnja 2023., tuženik je izjavio da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, pa sud smatra da samim tim ne postoji potreba da se provodi financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine razlike preplaćenog iznosa, točnije visine tužbenog zahtjeva.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF ništetna. Naime, sud utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli obzirom na takvu odredbu, da je došlo do povrede prava interesa potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vratiti tužiteljici, odnosno da joj naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 210. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO). Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 10. studenog 2021. proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

14. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pri čemu nije odlučno da se pogrešno pozvao na Zakon o obveznim odnosima iz 1991., odnosno umjesto na Zakon o obveznim odnosima iz 2005. ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23; dalje ZOO/05), a koji se ovdje primjenjuje s obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 20. ožujka 2007.

15. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ).

16. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

17. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

18. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi  te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Glede pozivanja tuženika na  zahtjev za sklapanje ugovora koji je popunila tužiteljica naznačivši da želi kredit u CHF  ne predstavlja dokaz o tome da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljici, te osnovom toga utvrdio da tužiteljica o navedenom nije pregovarala, niti je bila informirana o svim bitnim parametrima.

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 20. ožujka 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

20. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

21. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe P.-H. s. u. z. z. p. 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 10. studenog 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

24. S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, dakle u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete ili isplate, na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Naime, odredbom čl. 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19; dalje ZID ZPP/19 ) izmijenjen je čl. 502. c ZPP-a na način da su iza riječi " naknade štete " dodane riječi "ili isplate".  ZID ZPP/19 stupio je na snagu 1. rujna 2019. i  prema prijelaznim i završnim odredbama, čl. 106. primjenjuje se na predmete u kojima je tužba podnesena nakon 1. rujna 2019., kao dana stupanja na snagu.  (čl. 117. st. 1. ZID ZPP/19). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. studenog 2021., izmijenjena odredba čl. 502. c  ZPP-a  primjenjuje se na konkretan postupak, dakle i na isplatu. Stoga su navodi tuženika neosnovani.

25. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

26. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

28. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 13. prosinca 2023.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan, v.r.