Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-517/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja D.-I. d.o.o., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik u S., protiv tuženice R. M. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-573/2022-11 od 5. veljače 2024., 6. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-573/2022-11 od 5. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. J. poslovni broj Ovrv-6898/2022 od 4. svibnja 2022. kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 778,85 eura sa zateznom kamatom od 16. veljače 2022. do isplate te je odbijen tužbeni zahtjev (točka I izreke). Odbijen je i zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška (točka II) te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 750,00 eura, u roku od 15 dana (točka III).
2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).
3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t.
11. ZPP-a, jer da je izreka presude proturječna razlozima te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost u razlozima presude. Tvrdi da je njegova aktivna legitimacija dokazana, da obveza tuženice proizlazi iz međuvlasničkog ugovora od 29. lipnja 2018. prema kojemu je dužna plaćati pričuvu. Navodi da je međuvlasnički ugovor koji je sklopljen s društvom T. d.o.o. od 19. veljače 2016. utvrđen nevažećim u više odvojenih sudskih predmeta, da je to društvo stvorilo pravnu nesigurnost te izvršilo razdvajanje četiriju ulaza A, B, C i D na posebne cjeline sklopivši zasebne ugovore o upravljanju, nakon čega je blok A stambene zgrade sklopio međuvlasnički ugovor 29. lipnja 2018. te sa tužiteljem sklopio ugovor o upravljanju u skladu s kojim je tuženica početno postupala. Stoga da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženica nije u obvezi plaćanja pričuve tužitelju, pri čemu navodi da tuženica nikad nije izjavila da ne prihvaća odluku suvlasnika bloka A te narečene ugovore. Glede aneksa od 3. veljače 2020., navodi da se njime osnažuju pojedini pravni poslovi koji zadiru u već stečena prava, pri čemu je zanemareno da za retroaktivno djelovanje pojedinih prava i obveza je potrebna suglasnost svih suvlasnika jer se radi o poslovima izvanredne uprave.
4. Predlaže stoga pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.
5. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode ističući da tužitelj nije upravitelj predmetne zgrade, da je uz žalbu priložio isprave koje nisu priložene do zaključenja glavne rasprave pa da ih stoga sud ne može uzeti u obzir, te da je jedini upravitelj predmetne zgrade T. d.o.o. kojemu uredno plaća iznos zajedničke pričuve. Predlaže stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.
6. Žalba tužitelja nije osnovana.
7. Prije svega treba istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu čl. 458. ZPP-a te se presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a (pogrešna odluka o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti). U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.
8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za plaćanje zajedničke pričuve od tuženice kao suvlasnice nekretnine, u naravi zgrade na č.zem.44/2 upisane u zk.ul.17320 k.o. S. za razdoblje od rujna 2018. do veljače 2023.
9. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da se narečena zgrada sastoji od četiri ulaza, da je većina suvlasnika sklopila međuvlasnički ugovor 25. studenog 2004. kojim su upravljanje zgradom povjerili društvu T. d.o.o. S. te aneks ugovora 3. veljače 2020., da je 29. lipnja 2018. sklopljen međuvlasnički ugovor samo između suvlasnika tzv. bloka A zgrade (u kojemu se nalazi stan u vlasništvu tuženice), što u odnosu na cijelu zgradu ne predstavlja većinu, da su se stranke tog ugovora suglasile da će upravljanje zgradom povjeriti tužitelju te je u prijepornom razdoblju tuženica plaćala pričuvu na račun zgrade kojom upravlja T. d.o.o.
10. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je za izdvajanje jednog uzlaza zgrade iz sustava upravljanja određenog upravitelja bila potrebna većina suvlasnika cijele zgrade, a ne samo jednog ulaza, koju odredbu da sadrži i aneks od 3. veljače 2020. pa zaključuje da su međuvlasnički ugovor od 29. lipnja 2018. i ugovor o upravljanju zgradom kojom je kao upravitelj imenovan tužitelj bez pravnog učinka. Pritom se poziva na sadržaj čl. 85. st. 1. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), prema kojem propisu cijelom nekretninom na kojoj je na jednom ili više suvlasničkih dijelova osnovano vlasništvo određenog posebnog dijela, upravljaju suvlasnici po općim pravilima o upravljanju suvlasničkom stvari.
11. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, u nazočnom slučaju suvlasničku nekretninu predstavlja zgrada sa četiri ulaza u svezi koje su suvlasnici 25. studenog 2004. sklopili međuvlasnički ugovor koji ih obvezuje, a kojim ugovorom su suvlasnici upravljanje stambenom zgradom povjerili upravitelju T. d.o.o. S. (članak 7 ugovora). Prema čl. 86. st. 1. alineja 5 ZV-a imenovanje i opoziv zajedničkog upravitelja su poslovi redovite uprave cijelom nekretninom. Prema čl. 40. ZV-a o poslovima koji se tiču samo redovitog upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova (st.1.) a većina glasova se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika (st.2.).
12. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da međuvlasnički ugovor koji je sklopljen između suvlasnika zgrade, a kojim ugovorom su, između ostalog izrazili suglasnost da poslove upravljanja zgradom povjere upravitelju T. d.o.o. S. vezuje sve suvlasnike, budući da ga je potpisala većina suvlasnika gledajući prema veličini suvlasničkih udjela pa je stoga osnovano prihvaćen prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za naplatu iznosa zajedničke pričuve te posljedično tome tužbeni zahtjev zakonito odbijen.
13. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Rijeci, 6. rujna 2024.
Sutkinja
Milena Vukelić Margan, v.r.
